Lovac na munje

Damir Kvajo: Čim dvaput zagrmi, srce počne lupati i moraš slikati

Ivana Kocijan

Kao iskusni fotograf munja, Kvajo otkriva kako je najzahvalnije mjesto za snimanje neki natkriveni prostor. Prema njegovu mišljenju, jedna od najboljih lokacija s kojih ih se u Rijeci može hvatati parkiralište je Tower centra

Čim zagrmi dva puta, srce počne jače lupati i moraš ići slikati jer te odmah ulovi neka nervoza. I dva dana nakon što si napravio najbolji ulov do tada – ako zagrmi, opet ćeš otići van i fotkati, i tako unedogled. Teško je stati. Ako nevera traje sat vremena i napravio si sto super fotografija, dok god ne prestane sijevati, nećeš otići s lokacije jer je to jače od tebe, priča Damir Kvajo, riječki fotograf čija je fasciniranost munjama rezultirala »Munjenom izložbom« što je u sklopu programa promicanja mladih autora u petak otvorena u galeriji »Palach«.  

  Kvajo je do sada fotografije izlagao na izložbi »Meteorološki kontrasti« udruge Crometeo u Splitu, a dvije je godine za redom sudjelovao i u natječaju zajednice sportova PGŽ-a »Odlučujući trenutak«. 


   – Prvi fotoaparat kupio sam 2003. godine. Tadašnji mi je posao bio takav da sam stalno bio na terenu pa sam htio zabilježiti sve lijepe pejzaže, prizore koje sam zamjećivao, i tako mi se razvila ljubav prema fotografiji. Godinu dana kasnije počeo sam eksperimentirati s dugim ekspozicijama. Počeo sam slikati noćne fotke i tako je sama po sebi došla želja da slikam munje kao jednu zanimljivu pojavu, objašnjava Kvajo koji je prvu munju uspio uloviti 2005. godine. 


  Brz k’o munja


Ta fotografija međutim nije dobila mjesto na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi jer, prema autorovim riječima, unatoč tome što mu je jako draga, tehnički nije dovoljno dobra. Na »Munjenoj izložbi« Kvajo se predstavlja s dvadeset fotografija nastalih u zadnjih sedam godina. 





Izložba koja se u prostorijama galerije Palach može razgledati do 31. siječnja bit će humanitarnog karaktera. Tko bude zainteresiran za kupnju izloženih fotografija, to će moći učiniti po završetku iste, a prikupljeni iznos u potpunosti će biti doniran Domu za djecu s posebnim potrebama Oštro.



   – Većina ljudi misli da je problem snimati munje i da trebaš biti brz kako bi mogao uloviti munju, ali zapravo samo treba imati aparat s mogućnošću duže ekspozicije da možeš 15 ili 30 sekundi zabilježiti fotografiju. Kad ti ekspozicija traje 30 sekundi, sve munje koje se pojave u tom vremenu budu zabilježene na toj fotografiji. Nije stvar u tome da treba čekati munju pa onda okinuti. Ima jeftinih aparata koji imaju tu mogućnost i samo treba imati volju i dobru lokaciju s koje se slika. Mora biti dobar plan. Kod prvih munja bilo mi je bitno samo da je munja u kadru, da se vidi, a nakon nekog vremena počeo sam obraćati pozornost i na druge stvari, otkrio je Kvajo. 


   U početku je tako većina njegovih »munjenih« fotografija imala sličan »morski« kadar, a potom su u sliku počeli »ulaziti« i prepoznatljivi gradski elementi.  

   – Većina fotografija u početku je bila snimana preko mora, na Krku i Cresu. Na njima se vidi samo jedno veliko crnilo, nešto malo siluete otoka i munja. Sada nastojim snimati munje s nekim poznatim kadrom. Tako primjerice imam jednu fotografiju munje s trećemajskom dizalicom i cijelim gradom u pozadini, rekao je. 


   Svoju ljubav prema fotografiji, munjama, prirodi i meteorologiji Kvajo odnedavno dijeli s članovima udruge Crometeo, meteorolozima amaterima i fotografima fasciniranima munjama. 


   – Svi mi volimo promatrati i fotografirati munje. Udruga Crometeo je skupina entuzijasta koja je započela kao forum 2005. godine, a sada je to velik web-portal koji je nedavno redizajniran i ima nove kolumne i druge sadržaje. Ljudi tamo mogu doći do svih informacija vezanih ne samo uz munje, nego općenito uz meteorologiju. Ima puno entuzijasta koji će im odgovoriti na sva pitanja, kaže riječki lovac na munje. 


  Sve jednako drage


Član velike ekipe istomišljenika koji diljem Hrvatske love pijavice, munje i sve ostale meteorološke pojave na pitanje ima li među fotografijama munja onu koja mu je najdraža, očekivano odgovara kako su mu u pravilu sve podjednako drage. Međusobno se izdvajaju tek po okolnostima u kojima su nastale.  

  – Na fotku najviše utječe »background«, priča kako smo došli do nje. Među mojim se fotkama tako izdvaja jedna fotografija dnevne munje koje je teško uloviti jer su zbog veće razine svjetlosti kraće ekspozicije. Ekspozicija ne može trajati 30 sekundi kao noću i zato je nužno napraviti jako puno fotografija. U ovom slučaju sam snimio oko tri tisuće fotki da bih ulovio 3 munje. To je dovoljan dokaz koliko je volje i želje da se slika. Ta je fotka zabilježena s vrha nebodera. Nevera je bila tako pozicionirana da nisam mogao snimati s prijateljevog balkona s kojeg inače fotkam, nego sam išao na terasu susjednog nebodera koja je bila nenatkrivena. Stajao sam na vrhu terase i u jednom trenutku skužio da pored mene cvrči naelektriziran gromobran, otkrio je Kvajo i nastavio: 


   – Kad sam shvatio u kojoj sam opasnosti, krenuo sam složiti stativ i shvatio da je i on počeo cvrčati. Kad sam shvatio da se izlažem velikoj opasnosti, brzo sam pobjegao. Kasnije sam to prepričavao kolegi meteorologu Ivanu Tomanu koji mi je sablažnjeno rekao – ti nisi normalan! Kad ti to kaže netko tko je »storm chaser« i meteorolog, malo se zabrineš. Do tad nisam znao da u situacijama kada je nevera munja može opaliti i 50 km od matičnog oblaka. Zapravo nigdje niste sigurni.   

Što radi taj manijak


Sada, kao iskusni fotograf munja, Kvajo otkriva kako je najzahvalnije mjesto za snimanje neki natkriveni prostor. Prema njegovu mišljenju, jedna od najboljih lokacija s kojih ih se u Rijeci može hvatati parkiralište je Tower centra. 


   – Tamo je natkriveno, lijep je kadar, odlično se vidi Rijeka i širok je vidik. Ja obično odem na peti kat i svaki put mi dođe policija. Imao sam puno slučajeva da me policija zaustavlja u 3 ujutro i gleda »što radi taj manijak«, ali kad vide da je riječ o fotografiji, uvijek se nasmiju, pozdrave, zažele dobro svjetlo i odu. Tako je i u Toweru. Došli su i predzadnji put kada sam tamo fotkao. Baš sam imao dobar »ulov« taj put. Dok sam policajcu pokazivao fotografije, skužio sam jednu fotku koju nisam prije vidio i skoro sam počeo vriskati (smijeh). Ta se sreća ne može zatomiti. Taj osjećaj iščekivanja kad okine munja, a fotka traje još 15 sekundi… Ne možeš dočekati da se fotka pokaže na ekranu i onda kad je pogledaš, bude vrištanja po tuđim stanovima i balkonima. To je neopisiv osjećaj, pravi adrenalinski šut, ovisnost, zaključio je Kvaj