Poput svih velikih sineasta, od Herzoga i Scorsesea do Akerman i Haynesa, koji su predstavili svoje prve filmove u sklopu Quinzainea, tako je i 2000. godine tada posve anonimni genijalni Korejac Lee Chang-dong u tom istom kanskom off programu predstavio svoj drugi film »Peppermint Candy«, koji se prometnuo u festivalsko otkriće par excellence. Potom mu se dogodio transfer u glavni program, s »Tajnim suncem« i »Poezijom«.

Nakon dulje autorske stanke, vraća se u konkurenciju s najnovijim komadom »Burning«, slobodnom adaptacijom Murakamijeve priče transponirane iz Japana u Koreju, u kojoj neafirmirani pisac Jongsu, koji obožava Faulknera, zaposlen na farmi krava, biva uvučen u ambivalentni ljubavni trokut nakon što na ulici naleti na prijateljicu iz djetinjstva koja je na ulazu u robnu kuću dijelila nagradne kupone. Nakon što zajedno provedu ljubavnu noć, ona ga zamoli da joj pričuva mačku tijekom njena putovanja u Afriku. No ona se vraća u društvu mladog bogataša iz Ganghama, kojeg je upoznala na aerodromu i koji doživljava ekstazu paleći stare napuštene plastenike. Nakon što ona doslovno »nestane u oblaku dima«, Jongsu kreće u osvetu.

Urbano sivilo

Ovo je definitivni vrhunac ovogodišnje kanske konkurencije. A sjajni Yoo Ah-in koji portretira Jongsua u začudnoj kombinaciji smirene senzualnosti i dječje nježnosti, sve dok ona ne eksplodira u plamenu osvete, zaslužio je Zlatnu palmu za najbolju mušku ulogu.

Sličnim motivom ovisnosti bavi se i Matteo Garrone (»Gomora«, »Reality«) u svom dosad najboljem filmu »Dogman«. Priča je to o vlasniku salona za uljepšavanje pasa lociranom u degradiranoj suburbiji na obalnom jugu Italije, koji biva uvučen u opasni i krajnje manipulativni odnos s bivšim boksačem, kojem nabavlja kokain. Film je snimljen prema istinitom događaju i doima se poput istrgnute stranice crne kronike u koju je netko zamotao ostatke pseće hrane. Bez obzira na poneki humorni i emotivni dodir, poput felinijevske scene u kojoj autorov junak uljepšava pudlicu na natjecanju ili one u kojoj pokušava reanimirati psića koji je završio u frizeru hladnjaka, autorova mizanscena doima se poput podivljalog mastifa kojem se slina cijedi niz očnjake. Nešto poput »Amores perros« za novo doba.

Drugi talijanski film iz konkurencije, »Lazzaro felice«, u režiji Alice Rohrwacher, čiji je debi »Corpo celeste« prikazan unazad sedam godina u sklopu kanskog Quinzainea, također je dijelom ambijentiran u degradiranom urbanom sivilu. I dok prvi bajkoviti ruralni dio filma priziva Olmija i rane radove braće Taviani, drugi urbani dio bliži je De Sicinu »Čudu u Milanu«. Lazzaro iz naslova filma seoski je mladac nevinih očiju, čija obitelj nadničari berući duhan na posjedu markize Alfonsine Della Luna zvane »kraljicom cigareta«. On se počinje zbližavati s njenim dendijevskim sinom Tancredijem, kojem pomaže inscenirati lažnu otmicu.

No kad vlasnici posjeda bankrotiraju, optuženi za financijske malverzacije i pretvaranje nadničara u roblje, Lazzaro biva primoran preseliti se s obitelji u grad, gdje životari u straćari smještenoj pored željezničkih tračnica. Iako autorica igra na nedefiniranu i krajnje apstraktnu epohu, plešući s vremenom, u kojem Lazzaro, čije se anđeosko lice ne mijenja tijekom čitavog filma, susreće ostarjelog Tancredija, te nelogičnosti ne umanjuju užitak njegova gledanja.

Djeca u nama

Poput Leejeva Jongsua (»Burning«) i njegove ljubavi prema Faulkneru, tako i glavni junak »Nježne ravnodušnosti svijeta«, u režiji Kazahstanca Adilkana Jerzanova, obozava Camusa, što dokazuje i naziv autorova filma. »U životu je jedino ljubav strana i vječna«, kaže autorov junak referirajući se na citat slavnog francuskog pisca. Strana ljubav će mu se dogoditi dok putuje u grad s curom iz svoga sela, gdje joj ujak treba pronaći bogatog ženika da bi pokrila ogromne dugove koje je njen otac ostavio nakon smrti. Autor u tom melankoličnom filmu igra na tipičnu estetiku prokletih ljubavnika, čija je iracionalna akcija bliska B-filmu već unaprijed osuđena na debakl. »Bio je to loš plan«, kaže on. »Ali lijepi dan«, odgovori mu ona.

Još vruć s montažnog stola, u paralelni Quinzaine uvršten je i anime dragulj »Mirai« velikog Mamorua Hosode. Nakon »Digimona«, »Djece vukova« i »Djevojke koja je skakala kroz vrijeme«, sada je nanovo probudio djecu u nama u priči o dječaku koji postaje razočaran kad shvati da više nije u centru roditeljske pažnje, nakon što se majka vratila iz rodilišta s njegovom sestricom u naručju. Opet je u prvom planu autorovo lucidno poigravanje s filmskim vremenom, poput dječakova susreta s djedovim duhom i odraslom sestrom u budućnosti. Ono što nas smeta je autorov dubiozni odnos prema japanskoj ratnoj proslosti, s djedom kao avijatičarskom inkarnacijom heroizma carske vojske (prisjetimo se Miyazakijeva »Vjetar se diže«). Bilo bi to otprilike isto kao da u nekom njemačkom crtiću ugledamo junaka koji se divi podvizima svog nacističkog djeda pilota.