Brett Amory slikar je koji slika uglavnom slučajne prolaznike koje zamjećuje na ulici, dok putuju podzemnom željeznicom, ljude unesene u svoje misli, odsutne. Za sebe kaže da ga ljudskim pojavama i licima u stanju zamišljenosti privlači neka vrst suosjećanja – osjećaj je sličan – kaže – kao kada vidite hendikepiranog čovjeka.

  Uostalom, i samoga sebe vidi kao jednog od tih putnika, prolaznika na ulici koji su zapravo nezamijećeni u društvu. Izložba ovog sjajnog američkog umjetnika, slika »Anonymous # 7« (ulje na drvu) može se vidjeti već i prolazom pored pulske galerije »Singular«, traje do 9. kolovoza. Slika pripada seriji portreta nastalih prema odbačenim (neuspjelim) fotografijama za putovnice, ili za drugu vrstu osobnih dokumenata. Radi se o slučajno pronađenim fotografijama, na kojima lica najčešće nisu u potpunosti vidljiva, ili na njima nije sve »namješteno« kako treba.

  No ovaj vrsni slikarski stilizator, sklon minimalističkoj formi i nekoj vrsti nedorečenosti u izrazu, istovremeno inzistira na jednoj hiperpreciznosti, a širu prepoznatljivost na suvremenoj američkoj umjetničkoj sceni stekao je velikim ciklusom slika nazvanih »Waiting« (Čekanje) 2001. godine.

  Brett Amory do sada je izlagao u Los Angelesu, San Franciscu, New Yorku i Londonu, a ovo je njegovo prvo predstavljanje hrvatskoj publici.

  Za početak, kako biste se predstavili, nešto kao kratka biografija. Živite u Oaklandu…

  – Da, živim u Oaklandu, to je u Kaliforniji, inače sam iz Virginije, ali u Oaklandu sam posljednjih sedamnaest godina. Počeo sam slikati sa dvadeset i četiri godine, dosta kasno. Doduše, počeo sam se interesirati za crtanje i slikanje kao dječak, ali onda se dogodilo to da sam otkrio skatebording, i to me je u potpunosti okupiralo. Bio sam vrlo mlad, imao sam tek deset godina, ali prije toga sam se doista puno zanimao za crtanje. I u mojoj obitelji, koja je velika, ima dosta umjetnika, majčine braće koji su ili slikari, ili glazbenici.

Od filma do slikarstva

Moja vrlo rana sjećanja dosta su povezana s umjetnošću, ali taj skateboard je u jednom trenutku sve prekinuo… dok se nije dogodila jedna nezgoda, dosta nezgodan prijelom noge. Tada mi je otac kupio video kameru, da se zabavljam tijekom oporavka. Tako sam počeo snimati ljude, prizore na ulici kroz prozor i slično.

  Kada sam ozdravio, upisao sam filmsku školu, koledž u San Franciscu. Tamo sam se, slučajno, počeo interesirati za crtanje. Nakon par godina, zapravo pred diplomom, prebacio sam se na odsjek ilustracije, kasnije upisao i animaciju. Tu sam pun o naučio o figurativnom slikarstvu, išao sam na dosta radionica na kojima se učilo upravo figurativno slikarstvo. Primijetio sam, nakon nekog vremena, da postajem bolji u slikanju, i to mi je dalo poticaja da radim još više. Radio sam puno, svaki dan sam slikao nekoliko sati, pohađao sam radionice na kojima sam učio crtati modele, i slično. Tada sam odlučio upisati baš slikarstvo, tako da je moje obrazovanje potrajalo dosta dugo… mislim sve ukupno nekih desetak godina.

  U vrijeme kada sam upisao slikarstvo u San Franciscu, već sam počeo živjeti u Oaklandu, pa sam svakoga dana putovao vlakom na studij. Tako je zapravo nastala moja prva serija slika koje se zovu »Waiting« (Čekanje), jer sam svakoga dana promatrao ljude na stanici i u vlaku dok putuju nekamo. Počela me okupirati ljudska mentalna odsutnost, nemogućnost bivanja u sadašnjem trenutku, otuđenost, sve te emocije, i počeo sam raditi slike koje prikazuju upravo to.

  Da li bi se vaš pristup mogao nazvati nekom vrstom impresionizma, po načinu pristupa, više psihološki?

  – Paleta područja iz kojega ja dolazim, Kalifornije, dosta se kreće oko prikaza krajolika, neke vrste impresionizma dok su, tradicionalno, umjetnici New Yorka slijedili apstraktni ekspresionizam. Oni su bili potpuno apstraktni, poput Jacksona Pollocka recimo, koji je najpoznatiji, dok su se u Kaliforniji umjetnici uvijek držali neke figurativnosti. Za sebe ne znam, možda u tom emotivnom pogledu. Svakako, volim impresioniste.

Najprije tehnika

Postoji ona poznata slika Granta Wooda »American gothic«, koja se nekada smatra amblematskom za američko slikarstvo. Taj je autor, negdje početkom prošlog stoljeća, zapisao: »Kome treba američko slikarstvo? U Evropi misle da je ova zemlja suviše nova za bilo kakvu kulturu i da je sirova i nerazvijena da bi stvarala umjetnika. Čovjek mora biti Francuz, imati francusko ime, slikati kao Francuz da bi poslao slavan«. U međuvremenu se, nakon Drugog svjetskog rata, dogodilo sve što se dogodilo s američkim slikarstvom, ono je postalo svjetski rele vantno, međutim, tu ipak postoji nešto vezano uz korijene. Vi niste imali grčke karijatide niti Michelangela… Osjećate li vi nedostatak te dulje prošlosti, ili to nije bitno?

  – Da, naravno, sve je počelo ovdje, i slikarstvo ne bi bilo to što jest da nije bilo Evrope. Moja prva ozbiljna iskustva sa slikarstvom, s učenjem slikarske tehnike, vezana su za stare majstore evropskog slikarstva, poput Rubensa ili Caravaggia. To su moje prve inspiracije, jako volim te stvari. Akademija ugradi u čovjeka to da ako slika nije tehnički dobro izvedena, ona nije dobra. Tehniku čovjek mora svladati da bi bio dobar slikar – tako su nas učili, i moguće je da se na tome inzistiralo dijelom i zbog toga jer ta dublja prošlost, odnosno povijest umjetnosti Amerike ne postoji.

  Trenutno u slikarstvu Amerike, koliko se odavde može steći uvid, događa se dosta interesantnih, različitih stvari…

  – Pa mislim da se umjetnost dosta promijenila – nekada je bila rađena za crkvu i papu, sada se, zahvaljujući Picassu, momcima futuristima i ostalima, njujorškom ekspresionizmu također, otrgnula od te vrste služenja. Budući da Amerika nije imala vlastitu umjetničku povijest, željelo se stvoriti nešto što je baš naše, pa je tako i došlo do te apstrakcije, jer nismo vukli tu povijesnu priču unutar koje je umjetnost uvijek bila u službi nečega…

Nacionalna komponenta

Vi ste imali te svoje predsjednike i bitke koje je slikarstvo prikazivalo…

  – Da, američka vlada je to podupirala, kao što je kasnije slala izvrsne jazz muzičare da sviraju diljem svijeta i poručuju – ovo je Amerika, to je američko! To smo mi stvorili! Mi ćemo stvari učiniti boljima… Veliki smo i snažni… To je dosta izraženo zbog potrebe da imamo svoju umjetnost, što se odrazilo, mislim, i u velikim formatima slika, kada je o slikarstvu riječ. Hoću reći, dosta je ta nacionalna komponenta prisutna.

  Imate li dojam da umjetnici na vašem kontinentu, unutar onoga što se trenutno stvara, više koriste maštu? Ponekad se može steći dojam da je tako, da su ovdje ljudi zakočeniji, kao da su zaboravili da postoji mašta. Naravno, ima iznimaka…

  – Mislim da ima umjetnika u Americi koji trenutno zaista rade vrlo maštovito, ali to su pojedinci, također neke iznimke. Kod nas prevladava konceptualna umjetnost, kritično razmišljanje, ja to zovem »cerebralnom umjetnošću«. Svugdje u Americi to dominira, a osobito je to prisutno u New Yorku. To je dosta daleko od slikanja.

  Koliko ste vi pažnje, kao umjetnik, dobili u New Yorku?

  – Prodao sam sve slike na posljednjoj izložbi. Ali to je bila jedna vrsta takozvanih »street art« galerija. Postoje i galerije za suvremenu umjetnost, one predstavljaju umjetnike koji su vrlo prisutni u muzejima, dok ove »street art« galerije nemaju taj doseg. Kritičari se ne bave umjetnicima koji izlažu u tim galerijama, tako da ja nisam dobio tu vrstu ozbiljne kritike, nešto poput eseja, još ne.

  Postoje tisuće galerija u New Yorku, i isto toliko umjetnika, tako da kritičari iz nekoliko tjednika koji pišu o tome ne stignu obratiti pažnju na sve, koncentrirani su na tih nekoliko galerija suvremene umjetnosti. Zapravo se jako teško probiti. Ja sam dobio puno medijske pozornosti, ali još nisam dobio neki ozbiljniji, veći ogled svog rada. Još se nisam probio u taj svijet. Nekoliko manjih članaka u zapaženijim tiskovinama, za sada.