Važno gostovanje

Black History Month u Hrvatskoj: Gospel je autentična američka umjetnost

Davor Hrvoj

Iako ima sedamdeset aktivnih članova, sadašnjih i bivših studenata sveučilišta Howard, na nastupima u Hrvatskoj bilo ih je »samo« četrnaest. No svojim su moćnim glasovima i duboko proživljenim, osjećajnim izvedbama osvojili publiku koja je ispunila crkvu sv. Filipa i Jakova u Vukovaru 5. veljače, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, 7. veljače i crkvu sv. Križa u zagrebačkom naselju Siget, 8. veljače



Jedan od važnijih glazbenih događaja ovog mjeseca bilo je gostovanje Howard University Gospel Choira, koji je u Hrvatskoj održao tri koncerta u organizaciji Veleposlanstva SAD-a. Zbor ima dugu tradiciju. Utemeljen 1968., kao prvi studentski zbor takve vrste u svijetu, Howard University Gospel Choir iz Washingtona ostvario je suradnje s uglednim glazbenicima kao što su Barry Manilow, Tony Bennett, Stevie Wonder, Fantasia, Patti LaBelle, Chaka Khan, Common, The Beach Boysi i Zucchero.


Osim istaknutih stručnjaka, među bivšim je članovima ovog nagrađivanog ansambla nekoliko dobitnika nagrade Grammy: Richard Smallwood, Core Cotton, Elbernita »Twinkie« Clark i Angela Winbush. Iako ima sedamdeset aktivnih članova, sadašnjih i bivših studenata sveučilišta Howard, na nastupima u Hrvatskoj bilo ih je »samo« četrnaest. No svojim su moćnim glasovima i duboko proživljenim, osjećajnim izvedbama osvojili publiku koja je ispunila crkvu sv. Filipa i Jakova u Vukovaru 5. veljače, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu 7. veljače i crkvu sv. Križa u zagrebačkom naselju Siget 8. veljače. Kao i 2014., kad su nastupili u Osijeku, Varaždinu i Zagrebu, domaćini američkom zboru u Zagrebu su i ove su godine bili članovi zbora Izvor koji im se kao gost pridružio na zagrebačkom koncertu.


Novi jezik komunikacije


Tijekom pola stoljeća djelovanja zbor je stvorio jedinstvenu međunarodnu baštinu na području pjevanja gospel glazbe. No osim gospela koji je karakterističan za crkvene nastupe, oni su svoj repertoar proširili na djela koja su zasnovana na tom idiomu: suvremeni i tradicionalni gospel, crkvene himne, crnačku duhovnu glazbu i klasično aranžirane crkvene napjeve, ali obuhvaćaju i druge žanrove, među ostalima jazz i klasičnu muziku, introvertnija i profinjenija djela. Primjerice, u dijelu programa podsjetili su na glazbu što ju je u posljednjem razdoblju stvaralaštva skladao veliki Duke Ellington, a radi se o monumentalnim djelima koja donose spoj jazza i duhovne glazbe. Tako su, osim planetarno popularnih gospel pjesama kao što su »Oh Happy Day« i »When the Saints Go Marching In«, izvodili djela vođe zbora Reginalda A. Goldena te članova i suradnika.




Deseti vođa po redu u dugotrajnom djelovanju zbora, pjevač Golden, suradnik uglednih glazbenika kao što su Gary Hamlisch i Geri Allen, iskoristio je prigodu u najavama skladbi ukazati na tradiciju, ne samo gospel nego afroameričke glazbe općenito. Budući da je tim nastupima obilježen Black History Month, referirao se na potrebu za ukazivanjem na nepravde koje su Afroamerikanci proživljavali tijekom povijesti, na izopačene stavove koji su još uvijek u glavama pojedinaca.


Naime, upravo je ta bolna povijest SAD-a, apsurdno, zaslužna za stvaranje iznimne ljepote, umjetnosti koja je danas priznata kao autohtona američka, koja donosi najveća postignuća na području američke kulture. To je uistinu autentična američka umjetnost. Bezbrojne primjere doprinosa Afroamerikanaca svjetskoj kulturi nalazimo upravo u području umjetnosti, a mnoga divna umjetnička djela nastala su upravo potaknuta tom nepravdom.


Glazba je tek jedan od aspekata tog stvaralaštva, ali iznimno snažan i važan. Naime, sva popularna muzika naslanja se na ritmičke strukture afričke glazbe. Ragtime, radne pjesme, blues, gospel, spiritual, jazz, funk, soul, R&B, rock and roll, hip hop, rap… Sve su to glazbeni žanrovi izravno povezani s afroameričkom tradicijom, ukorijenjeni su u glazbi što su je razvili Afrikanci koji su tijekom kolonizacije dovedeni kao roblje. Iako im nije bilo dopušteno da govore materinjim jezikom, na Congo Squareu su dobili prostor gdje su mogli svirati svoje bubnjeve, pjevati i plesati.


Na osnovu toga razvili su novi jezik kojim su komunicirali – međusobno, ali i s onima koji su ih gledali i slušali. U ranom razdoblju komunicirali su kroz radne pjesme i blues, a poslije jazz i druge žanrove. Dakle, puno prije pokreta za jednakost i ljudska prava, puno prije Malcolma X-a i Martina Luthera Kinga, crnački su glazbenici bili cijenjeni i u medijima im je bila posvećivana jednaka pažnja kao, primjerice, Stravinskom, Beethovenu i Debussyju. Bili su prvi koji su djelovali na osvještavanju zajednice o oslobađanju crnaca u postkolonizacijskom razdoblju.


Prioritet Igora Stravinskog


Iako je taj doprinos često negiran, o njemu su progovarali uglednici iz raznih dijelova svijeta. Primjerice, kad su Antonina Dvoraka doveli u Sjedinjene Američke Države da radi na konzervatoriju, najprije je proučio glazbenu povijest SAD-a i rekao: »Ne znam zašto ste me pozvali. Već imate sjajnu muziku koji stvaraju starosjedioci i crnci. Ovdje već postoji nova sjajna glazba i imate vlastitu školu.« Mnogi klasičari, među ostalima Leopold Stokowski i Igor Stravinski, govorili su da je Duke Ellington jedan od najvećih skladatelja, ne samo u sferi jazza. Došavši u New York 1930. Stravinski je rekao da mu je prioritet otići u Cotton Club u Harlemu i slušati Dukea Ellingtona.


No upitno je koliko su afroamerički glazbenici bili cijenjeni u svojoj domovini. Primjerice, pisac i profesor američke povijesti na sveučilištima California, Los Angeles i New York, Robin D. G. Kelley je u svojoj knjizi »Thelonious Monk – The Life and Times of an Original«, u kojoj govori o ovom, jednom od najznačajnijih umjetnika u povijesti SAD-a, opisao znakovit događaj. Na prvoj stranici knjige govori o Monkovoj proslavi četrdesetog rođendana, 10. listopada 1957. kad je velikan svirao u poznatom klubu Five Spot. Stavljajući taj događaj u kontekst naglasio je da mu je tada doista dobro išlo: bio je to njegov prvi stalni posao u nekoliko posljednjih godina, slavio je rođendan, klub je bio krcat, ljudi su stajali u redu ne bi li ušli…


No iste je večeri jedan drugi pijanist s istim prezimenom – Julius Withers Monk – zabavljač koji je pisao skladbe prema ukusu dobrostojećih malograđana i koji je jednako tako bio popularan, imao nastup u drugom njujorškom klubu koji je također bio ispunjen do posljednjeg mjesta, a taj je nastup kabaretskog tipa dobio sjajne kritike. Proučimo li popis sindikata glazbenika iz te godine vidjet ćemo njihova imena jedno do drugog. Iako su obojica bili slavni međusobno se nisu poznavali, a ono čega nisu bili svjesni jest da je Juliusov pradjed posjedovao Theoloniousovog pradjeda. Naime, robovi su prezime dobivali po vlasniku. Neosporna je činjenica da je za američku povijest i kulturu puno veći doprinos dao jazz pijanist i skladatelj Thelonious Monk.Šokantna izvedba

Nastojeći podići dignitet te glazbe pjevačica i pijanistica Nina Simone ju je nazivala »crnačkom klasičnom glazbom«. Izvodeći pjesmu saksofonista Pee Weea Ellisa, James Brown je krajem 1960-ih uskliknuo: »Say it loud, i’m black and i’m proud«. Billie Holiday je glas digla pjevajući »Strange Fruit«, duboko potresnu pjesmu o linču u kojoj između ostalog kaže: »…black bodies swinging in the southern breeze, strange fruit hanging from the poplar trees…«.


Jedan od simbola borbe jazzista za ljudska prava je album »We Insist« legendarnog bubnjara Maxa Roacha, podnaslovljen »Freedom Now Suite«. Osim naslovima skladbi: »Freedom Day«, »All Africa« i »Tears for Johannesburg«, to iskazuje tekstovima pjesma, ali i dramaturgijom unutar izvedbi. Primjerice, u duboko dojmljivom, šokantnom drugom stavku »Triptycha«, pod nazivom »Protest«, pjevačica Abbey Lincoln krikovima iskazuje najdublje emocije: bol, strah, gnjev, užas… Svojom su glazbom o važnosti afroameričke umjetnosti ukazivali i Sonny Rollins, Archie Shepp, Duke Ellington, Charles Mingus… Upravo je Mingus u svoja djela, nerijetko avangardna, uključivao elemente gospela kao konstitutivnog elementa afroameričke glazbe. Uostalom, mnogi su mi afroamerički jazz glazbenici pričali kako su stasali svirajući ili pjevajući u crnačkim crkvama, a ta su iskustva uključivali u svoje jazz izvedbe.


O doprinosu Afroamerikanaca pisali su mnogi, među ostalima Langston Hughes i Amiri Baraka. Poput Barake, koji je rođen kao Everett LeRoi Jones, mnogi su afroamerički glazbenici odbacivali svoja anglofonska imena ukazujući na svoje afričke korijene. Neki su tek imali nadimke s afričkim imenima, a neki su promijenili ime, primjerice, Ahmad Jamal, pravim imenom Frederick Russell Jones te Yusef Lateef, pravim imenom William Emanuel Huddleston.


Postoje i suprotna mišljenja koja propituju potrebu obilježavanja Black History Montha. Primjerice, glumac Morgan Freeman rekao je da je smiješno povijest crnaca smjestiti u jedan mjesec, jer to je povijest Amerikanaca i zaslužuje puno više.Ima pravo, ali još uvijek je potrebno ukazivati na nešto što je tako dugo bilo osporavano da je svaki pokušaj hvalevrijedan, naravno i obilježavanje Black History