Gospel na Muzičkoj akademiji

Amina Claudine Myers prije nastupa u Zagrebu: ‘Prvi oblici duhovne glazbe Afroamerikanaca bili su spirituali’

Davor Hrvoj

foto: NL

foto: NL

Spirituali se pjevaju a capella i uglavnom su u sporom tempu. Izvode se bez glasovirske pratnje. U gospelu se dodaju glazbala. Gospel je glazba koja se pjeva s poletom i uz glasovirsku pratnju



Pijanistica, orguljašica, pjevačica, skladateljica i aranžerka Amina Claudine Myers ovaj će petak, 3. veljače s početkom u 11 sati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu održati glazbenu radionicu, a u 20 sati će nastupiti u koncertnoj dvorani »Blagoje Bersa«, također na Akademiji. Kao djevojčica svirala je glasovir i orgulje u crkvi te je pjevala u crkvenom i školskom zboru. Nakon što je diplomirala koncertnu glazbu i glazbenu pedagogiju, stekavši klasičnu glazbenu naobrazbu, preselila je u Chicago gdje se nastavila glazbeno obrazovati, a istodobno je poučavala glazbu u raznim školama.


Osim kao jazz glazbenica, uspješna je i u izvedbama bluesa i gospela. Uspješna je skladateljica, piše djela za male i velike jazz sastave, ali i za komorne ansamble te razne druge sastave. Surađivala je s koreografima i ravnala simfonijskim orkestrima i zborovima. Nastupa solo, vodi trio i kvartet te vlastite zborove. Koncert u Zagrebu održat će u sklopu obilježavanja Mjeseca crnačke povijesti (Black History Month), a ona je prava osoba da govori o toj temi, koja će biti i jedna od tema njezine glazbene radionice.


Što je najvažnije za nastanak afroameričke glazbe?




– Portugalci su u zapadnoj Africi sagradili crkve za svoje stanovništvo koje je tamo živjelo od trgovine. Svećenici su u Portugal odvodili muškarce da nauče više o kršćanstvu, pa ih vraćali u Afriku da podučavaju narod religiji. Do tada su kao radnu snagu koristili Indijce, ali oni su često pobolijevali. Tada su uvidjeli da teške poslove ne mogu obavljati tako dobro poput crnaca koji su bili snažniji.


Tako su spoznali da bi mogli ostvariti veliku zaradu trgujući robljem. Počeli su dovoditi robove kako bi sudjelovali u izgradnji zemlje. Odjednom su Afrikance počeli posvuda odvoditi. U Afriku su dolazili Portugalci, Britanci, Francuzi i Nizozemci koji su duž obale trgovali sa stanovništvom. Robovi su dovođeni na otok Gorée, odakle je brodovima na put krenulo dvadeset milijuna Afrikanaca.


Okrutnost i bolesti


Prije puta držali su ih zatočene u velikim kućama, u mračnim prostorijama, bez ikakvih higijenskih uvjeta, jedne za druge okovane lancima s velikim željeznim kuglama. Kad bi jedna osoba umrla, ostali bi i dalje bili okovani za nju. Harale su zarazne bolesti. Budući da su robovlasnici željeli samo zdrave i snažne osobe, mnogi su se jadnici pokušali spasiti tako što nisu jeli. Bilo je strašno. Nakon što bi prošli kroz vrata tih prostorija, više nikad ne bi vidjeli svoju zemlju. Danima su hodali vezani kako bi stigli do brodova koji su do posljednjeg mjesta bili krcati robovima.


»Pakirali« bi ih poput sardina. Okrutno su se odnosili prema njima. Svi su bili u istim prostorijama bez obzira što su neki bolovali od zaraznih bolesti, žene su imale mjesečnice, a posvuda je bilo mrtvih tijela.


Šest milijuna ljudi ubilo se skačući s brodova u more ili skončavši na druge strašne načine. Zapovjednici brodova odabirali su najljepše žene i iskorištavali ih kao svoje ljubavnice. Neki su crnci ostavljeni na otocima na kojima su pristajali brodovi koji su prevozili roblje, a većina ih je dospjela u Ameriku.


Odmah su ih tjerali na posao. Odvojili su ih od obitelji i zabranili im bilo kakvu komunikaciju. U novoj domovini nije im bilo dopušteno svirati bubnjeve niti stjecati ikakvo obrazovanje. Tako su se Afrikanci počeli obnoć potajice okupljati i priređivati vlastite ceremonije. Formirali bi krugove, ritmički se kretali u smjeru kazaljke na satu i pjevali. Bili su to prvi oblici glazbenog izričaja crnaca u SAD-u.


Jesu li te ceremonije priređivali po sjećanju na one iz bivše domovine?


– Da, da. U nekim dijelovima SAD-a još uvijek drže do te tradicije. Nastoje očuvati afričku kulturu. Na nekim su otocima snažno očuvani afrički korijeni. Budući da nisu znali engleski jezik, udomaćile su se neke riječi koje su stigle iz Afrike. Miješali su se jezici. Budući da im nije bilo dopušteno komunicirati materinskim jezikom, počeli su učiti i usvajati engleske riječi, ali neke jednostavno nisu mogli izgovoriti pa bi nastajale nove inačice tih riječi. Moja je baka tako govorila. Neki od robovlasnika dopuštali su robovima da uče čitati i pisati.


Duhovno i svjetovno


Kako su razvili crnačke duhovne pjesme?


– U međuvremenu su se dogodile promjene u crkvenim propisima i crncima, robovima, dopušteno je nazočiti kršćanskim obredima, premda su morali sjediti u stražnjim redovima. Na tim su obredima slušali kršćanske pjesme i upijali njihov zvuk. Tako su robovi razvili duhovne pjesme – spirituale. Kad god ih čujem, osjetim taj duh. Bile su to tužaljke. Prvi put kad sam čula skupinu ljudi kako pjeva, osjetila sam tugu. Moj je narod kreirao mnogo takvih, bolno tužnih pjesama.


U crkvi se nije moglo svirati jazzy. Glazba je trebala biti jednostavna. U međuvremenu se razvijala. Posebice su značajni bili pjevači, a prvi instrumentalisti bili su gitaristi. Svirali su za sitniš. Bilo je mnogo slijepih pjevača jer crncima nije bila dostupna bolnička njega. No koristili su se iskustvima iz Afrike. Odlazili su u šumu i pronalazili ljekovito bilje. Za obroke su uvijek dobivali najlošije namirnice, ali razvili su vlastiti način njihove pripreme i tako je nastala nova američka kuhinja.


Kako su razvili svjetovne pjesme?


– Istodobno su se razvijale duhovna i svjetovna glazba. Neki su pjevali negro spiritual, drugi folk pjesme koje su se prenosile s naraštaja na naraštaj. Crnci su preoblikovali neke bjelačke pjesme i učinili ih svojima. Djelovalo je mnogo pjevača balada i minstrela. Glazbenici su putovali uokolo i pjevali.


Robovi su morali mnogo raditi, pa su tako nastajale pjesme koje su pjevali uz rad. Kad su radili na poljima, pjevali su primjenjujući načelo »poziva i odgovora«. Osoba koja bi vodila pjesmu zazvala bi nečije ime: »Maaary?« ili »Jooohny?« a druga bi osoba odgovorila: »Yea!«; »Did you get the water?«; »Yea!« Mnogi od ritmova u tim pjesmama preuzeti su iz afričkoga glazbenog iskustva, dok je dotad u SAD-u glazba uglavnom bila utemeljena na europskim glazbenim utjecajima. Afrikanci su sa sobom donijeli svoje zvukove i ritam.


U čemu je osnovna razlika između spirituala i gospela?


– Spirituali se pjevaju a capella i uglavnom su u sporom tempu. Izvode se bez glasovirske pratnje. U gospelu se dodaju glazbala. Gospel je glazba koja se pjeva s poletom i uz glasovirsku pratnju. Poslije su u pratnji svirali sastavi, ali izvorno je u pratnji bio samo klavirist. Krajem 1940-ih putem radija slušala sam sastav Wings Over Jordan. Podsjećali su na pjevanje radnika koji su sudjelovali u izgradnji željeznice. Predivno! Postojale su skupine od sedam ili osam članova, potom muški kvarteti s vođom i pratećim pjevačima.


U gospel pjevanju uobičajeno je da postoji vodeći vokal i pratnja. To je glazba za koju su znakovite izvedbe s oduševljenjem. Također je znakovito da su pjesme nastajale nadahnute biblijskim tekstovima. Muški su kvarteti bili iznimno moćni, posebice u 1940-ima i 1950-ima.


Ti su zborovi razvili vlastite stilove koje nitko nije mogao oponašati. Pjevali su tako blago, a ujedno tako moćno. U njihovim je izvedbama bio nazočan snažan ritam koji su održavali pljeskajući ili pucketajući prstima. Gospel je vrlo ritmična glazba. Izvodi se na razne načine. Može biti brz ili spor. U gospelu se improvizira. Tijekom izvedbe vodeći pjevač može raditi što god želi, improvizirati…