Muzikolog i glazbenik

Alen Sinkauz: Audioart je istraživački, edukativan i prezentacijski festival

Tatjana Gromača Vadanjel

Fokus Audioart festivala ove je godine na susretu austrijskih i hrvatskih glazbenika. U Grazu je poznata klasična ali i jazz akademija, i jako je uzbudljivo što će tih sedamnaest glazbenika, i naših dvanaest, prvi puta nastupiti zajedno, u mješovitim ansamblima



Koncem kolovoza, od 27. do 31. dogoditi će se peti po redu Audioart festival – festival koji povezuje stvaraoce na području eksperimentalne i improvizirane glazbe, audiovizualnih instalacija i performansa, sound arta i field recordinga. Festival će se održati u Puli, više ne moram tragati za glazbenicima koji bi mogli biti interesantni, već mi se je počelo događati to da se glazbenici sami javljaju u prostorima umjetničke galerije »Makina« i Muzeja suvremene umjetnosti Istre, a posljednji dan gostovat će u Zagrebu, gdje će se nastup sudionika dogoditi u Zagrebačkom plesnom centru.


  Pokretač i organizator ovog, za naš kontekst još uvijek nedovoljno poznatog festivala, je muzikolog i glazbenik Alen Sinkauz, koji više od desetljeća djeluje unutar benda »East rodeo«, intenzivno sklada glazbu za potrebe kazališnih predstava i za Treći program hrvatskog radija, a posljednje dvije godine, zajedno s još nekoliko umjetnika, svira u audio vizualnom projektu »Day of the year«, koji bilježi uspješna gostovanja u SAD-u i Japanu.


  Na Audioart festivalu publiku očekuju audiovizualni koncerti, projekti i suradnje posvećene eksperimentalnoj glazbi, koja ravnopravno surađuje s scensko likovnim medijima i novim tehnologijama. Radi se o kombinaciji elektroakustike i suvremenih glazbenih žanrova, koji ne isključuju jazz, noise, post rock ili improviziranu glazbu, s vizualnom ekspresivnošću određenih umjetničkih radova. Organizator naglašava da je ponekad riječ o projektima koji su čisto glazbeni, a ponekad neki od projekata imaju naglašeniji vizualni element.    

Žuti zvuk


Vrsta izraza kojega promovira Audioart festival kod nas je još uvijek neka vrsta egzotike, puno ljudi ne zna što je to audio art…




  – To je nešto što je, ja mislim, usađeno u samoj evropskoj kulturi dvadesetog stoljeća.


  Ako se vratimo unazad sto godina, vidjeti ćemo da su, primjerice, Schönberg i Kandinsky zajedno stvarali nekakvu »totalnu operu«, ona se je zvala »Yellow sound«, žuti zvuk. Jednostavno, počeli su se sklapati elementi vizualne glazbe. Može li glazba biti vizualna ili ne? – to se pitanje postavljalo u nekakvim počecima. Naravno da se to dalje razvijalo tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, kada su razni kompozitori nove glazbe kao što su John Cage, Luciano Berio, Luigi Nono, Bruno Maderna, Stockhausen, počeli su eksperimentirati sa novim medijima.


  Mislim da je to počelo mijenjati cijelu priču o zvuku i da se u tim momentima počeo razvijati smjer kojeg ja volim zvati – organizacija zvuka. To pretpostavlja takav pristup kompoziciji da se zvukovi jednostavno organiziraju, a ti zvukovi mogu biti razne prirode. Mogu biti »field recording«, zvukovi koji su snimljeni u nekom prostoru, u kombinaciji s, na primjer, klasičnim instrumentima, ima tu zapravo jako puno kombinacija.


   Žanrovska lepeza


Audio art je u biti nekonvencionalni pristup glazbi, ali je s druge strane konvencionalan, jer je posve normalno za jednog suvremenog umjetnika koji se bavi zvukom, da on uključuje sve moguće medije koji su mu interesantni. Danas, uz toliko mnogo mogućnosti, od najnovijih softwera koji se bave zvukom ili slikom, ili nekim sinergijskim pristupom u samoj kompoziciji zvuka i slike, to bi zapravo bio audio art.


  U programu vašeg festivala ima raznih primjera audio arta, raznih mogućnosti…


  – Vrlo je otvorena žanrovska lepeza, radi se o improviziranoj glazbi, s nekom čudnom kombinacijom instrumenata. Ima tu ljudi koji su akademski obrazovani, i onih koji su samouki. I taj spoj, susret tih ljudi, proizvest će nešto što je neočekivano. U tom smislu je to improvizacija, jer je glazbeni rezultat toga što će se dogoditi kompletno neizvjestan.


  Ove godine fokus festivala je specifičan…


  – Da, ove godine fokus je na susretu austrijskih glazbenika i hrvatskih. Ima puno glazbenika iz Graza i Štajerske, tamo je jako dobra klasična akademija, poznata je i jazz akademija u Grazu. Upoznao sam te ljude, imao sam priliku sa svima njima svirati dok sam boravio u Grazu prošle godine, i dogovorili smo susret za Audioart u Puli. Po meni jako je uzbudljivo to što će tih sedamnaest glazbenika, i naših dvanaest, prvi puta nastupiti zajedno, u mješovitim ansamblima, a na koncu ćemo zatvoriti festival s velikim »big intro« bendom, gdje ćemo svi zajedno biti na pozornici.    

Uzor u Poljskoj


Zanimljivo je vidjeti da danas ima dosta umjetnika u Hrvatskoj koji se bave eksperimentalnom glazbom, skladaju… 

  – Ima ih zapravo još više, mislim da ćemo iduće godine gledati da što više prostora na festivalu otvorimo upravo ljudima koji se bave tom vrstom glazbenog izraza u Hrvatskoj, da im se da mogućnost da mogu predstaviti svoje radove. Ima ljudi koji su poznati, ali to je sve u krugu domaće glazbene underground scene, ili ex-jugoslavenske, neki od njih imaju i svoje privatne studije i razvili su se i kao glazbeni producenti, pa ljudi sa raznih prostora dolaze kod njih snimati glazbu.


  Sam koncept i ideja za ovakav festival kod nas javili su se za nekog vašeg gostovanja na sličnom festivalu u Krakovu i Varšavi?


  – Da, više sam puta gostovao na Audio art festivalu u Poljskoj, i tamo sam stekao prijatelja u profesoru elektroakustike – on se zove Marek Koloniewski. Rekao sam mu da bih tako nešto volio napraviti kod nas, jedan takav festival eksperimentalne i improvizirane glazbe. Njegov festival traje već više od dvadeset godina, i njega osobno doista poznaju glazbenici iz cijeloga svijeta koji stvaraju na tom području, tako da mi je on dosta pomogao, prenio mi je brojne svoje kontakte. To mi je u početku puno pomoglo, i danas, nakon pet godina Audioart festivala u Puli, zapravo više ne moram tragati za glazbenicima koji bi mogli biti interesantni, već mi se je počelo događati to da se glazbenici sami javljaju. Krug ljudi se proširio, mnogi su već saznali za nas. U svakom slučaju, ideja našeg festivala je da je on istraživalački, edukativan i prezentacijski, on dakle u sebi objedinjuje sve te komponente.


  Koliko se, prema vašem iskustvu, u Hrvatskoj podržava eksperimentalna glazba? Ili ona još uvijek pripada području undergrounda?   

Skepsa prema eksperimentu


– Kod nas da, definitivno. Mislim da ima ljudi koje to interesira i koji se time bave, ali daje im se premalo prostora. Primijetio sam kod ljudi koji su malo skeptični i ne znaju što je to, da se znaju ugodno iznenaditi, jer to nisu klasične izvedbene forme, to su audiovizualni nastupi, i svatko tu može pronaći nešto novo, zanimljivo. Mislim da je to sigurno jedan bitan izričaj suvremene umjetnosti, bez kojega bi nam danas bilo dosadno. Znam da ima puno studenata glazbene akademije koji se bave tim stvarima, mislim da im se treba dati mogućnost da što više izlažu svoje radove.


  Nažalost, te stvari koje nose nekakav avanturistički duh, mislim da su prve na redu kada institucije žele rezati dotacije, to je tako. Ipak, sretan sam da je ove godine prepoznat i podržan rad naše udruge, iako je to daleko od onoga kako bi u produkcijskom smislu trebalo napraviti kvalitetan program. Ponosim se da smo uspjeli povezati neke umjetnike u Hrvatskoj, postoji sličan festival u Zagrebu, zove se »Izlog suvremenog zvuka« i ove je godine imao drugo izdanje u Studentskom centru. Postoji i jedna slična platforma sound arta »Sine linea« koju vodi Bojan Gagić u Zagrebu. Nešto se pokrenulo, ali daleko je to od nekog ozbiljnog sistema rada, još uvijek nas vodi ludi entuzijazam..