65. Cannes: Hakuna matata

Već u uvodnoj sekvenci filma »Paradies« Urlicha Seidla prikazanog u službenoj konkurenciji našli smo se na autorovu seminalnom terenu. Pretila radnica u lunaparku promatra grupu posjetitelja s Down sindromom koji se sudaraju u autima. Iza nje se nalazi kičasta tapeta s fotografijom tropskog otoka. Fotografija ubrzo postaje njena stvarnost, kad uplati aranžman u kenijskom ljetovalištu gdje ju dočekuju s »hakuna matata« koja će postati njena glavna mantra.   Turisti se odmaraju zavaljeni u udobne ležaljke, odvojeni od »domorodaca« užetom. Ona druga strana je tu da zasuče spolovilo i ponudi im staklene etno perlice. Afrika koju promatra Seidl pretvorena je u raj za napaljene dame u menopauzi koje tragaju za prolaznim seksualnim užicima. Jedna od njih je i umorna Bečanka koja se upušta u avanturu s crnim pastuhom, vjerujući da joj se dogodilo nešto više od prolaznog seksa. Ali on je tu da iz nje isiše zadnji dolar. A njoj je preostala tek suvenir fotografija njegova penisa, kojem se divi na isti način kao što mu se nekad davno divila Leni Riefenstahl, uz rođendansku orgiju u hotelskoj sobi koju su joj priredile prijateljice, a koja uključuje specijalni poklon zamotan ružičastom mašnicom.

 koje će im nahranitiSeidl ne nudi konačne odgovore i ne moralizira. Tu se našao na istoj valnoj dužini s piscem Michelom Huellebecqom. A našoj heroini je tek preostalo da u završnom kadru prođe plažom s jednog kraja filmskog platna na drugi, dok joj ususret dolaze trojica kršnih Afrikanaca koji u rano jutro vježbaju svoja tijela i uzimaju kondiciju za novi kontingent austrijskih matrona, tih vulgarnih seksualnih humanitarki,koje će im nahraniti  obitelji. Jer, između tih otužnih i nesretnih dama koje crpe afričke seksualne sokove do posljednje kapi i multinacionalki koje crpe njena mineralna blaga do posljednjeg komada koltana, gotovo da nema bitne razlike. 

Protagonist najnovijeg filma Mattea Garronea »Reality« nije razotkrio svoj »paradies« na rajskoj plaži, već u reality showu. Nakon »Gomore«, Garrone napušta cementne vedute Casal di Principea i vraća se u jedan stari napuljski kvart. Nakon povratka s kičaste svadbe od sina lokalnog moćnika u napuljskoj vili transformiranoj u Versailles, nalik onima kakve u nas preferiraju novi bogataši i vlasnici pajzla za otkup zlata, a čija je glavna atrakcija bio stanoviti Enzo koji je u »Big Brotheru« proveo čak 116 dana, Garroneov junak biva transponiran u surovi reality.

Njegova realnost svodi se na prodaju ribe na lokalnoj peškariji i sudjelovanje u sitnim prevarama, dok akcijskom prodajom nudi naivnim staricama najnovij tip robota koji bi im trebao olakšati kućanske poslove. Da bi pobjegao u jednu drugu realnost, prijavljuje se na »Big Brother«. Ali ulazak u Kuću nije tako jednostavan, pa on počne činiti dobra djela, volontirati u javnoj kuhinji i poklanjati beskućnicima razne stvari, vjerujući da špijunsko oko »Big Brothera« prati svaki njegov korak i testira njegov karakter, te da će na taj način imati veće šanse postati jedan od stanara. »Never give up« – kaže mu Enzo.

Motiv koji reciklira Garrone često je korišten u genezi talijanskog filma, od »neorealityja« Viscontijeve »Bellissime« do Fellinijeva »Ginger e Fred«. Garroneov junak neće doduše otplesati svoju numeru pred TV reflektorima. Ali zato će ostati upamćen kao jedini Talijan u povijesti »Big Brothera« koji je uspio provaliti u njegovu dobro čuvanu utvrdu i prokrijumčariti se među njegove stanare u bijegu u svoj novi reality.

Veliko zanimanje publike polučio je debi Britanca Rufusa Norrisa »Broken« prikazan u »Tjednu kritike«, u kojem nesigurni mladac iz susjedstva otima simpatičnu kćer Tima Rotha koja će završiti u dijabetičnoj komi, dok mu sin napravi dijete divljoj curi čija je još luđa sestra sustavno maltretirala žrtvu. Zatekli smo se dakle na terenu britanske socijale koji su već trasirali autori poput Shanea Meadowsa (»This Is England«) i Petera Mullana (»Neds«). A ulogu majke Poljakinje tumači sve popularnija Zana Marjanović, poznatija kao Ajla iz filma Angeline Jolie »U zemlji krvi i meda«.   No, istinska atrakcija svečane projekcije Norrisova filma bila je mala Eloise Lurence koju su toliko ponijele emocije da je nakon projekcije zaplakala na Rothovu ramenu. Novi umjetnički direktor »Tjedna kritike«, bivši »Cahiersov« urednik Charles Tesson, očito igra na sigurno.

S druge strane »Quinzaine« je otvoren u duhu teen veritea, s najnovijim komadom Michela Gondryja »The We and I« koji prati valjda najdužu zadnju vožnju školskim busom prije mature grupe glumačkih naturšćika iz Bronxa, njihove nade, ljubavi, konflikte i očaj, garnirani elektronikom škotskog dua »Boards of Canada«. Samo za najortodoksnije Gondryjeve fanove.

65. Cannes: Hakuna matata

Lidlova super ponuda