Ima neke istine u tome da je sve što dotaknemo u Hrvatskoj, a u Bosni pogotovo, još uvijek povezano s ratom. Ili s društvenim sistemom koji je nesređen, što je opet posljedica rata. To je činjenica i ako bježimo od te činjenice u svojim filmovima onda se pravimo da smo nešto što nismo
Godina 2014. bit će upisana u anale hrvatskog filma i hrvatskih koprodukcija kao godina za pamćenje. U canneski Tjedan kritike bio je uvršten kratki film »Kokoška« Une Gunjak. Sjajni »Autofokus« Borisa Poljaka osvojio je u Karlovym Varyma nagradu za najbolji kratki dokumentarac. U konkurenciji Filmskog festivala u Locarnu prikazane su »Cure« Andree Štaka. U programu The Contemporary World Cinema prevažnog Toronta bit će prikazan »Kosac« Zvonimira Jurića. A jučer se na venecijanskoj Mostri u paralelnom programu »Horizonti« dogodila svjetska premijera najnovijeg filma Ognjena Sviličića »Takva su pravila« koji je zaobišao Pulu jer – takva su bila pravila, iako bi vjerojatno osvojio neku od vodećih »Arena« da je tamo bio prikazan.
Priča je to o zagrebačkom bračnom paru koji jedva spaja kraj s krajem, a koji se po prvi put u životu susreće s velikim izazovom kad njihova sina Tomicu bez ikakva posebnog razloga na cesti pretuče vršnjak. Sutradan ga roditelji vode u bolnicu, no liječnici utvrde da su ozlijede bezazlene, iako on ubrzo pada u komu i vrlo brzo se ispostavi da mu je život u opasnosti. Iako su mediji često naglašavali da je Sviličić bio inspiriran tragičnim slučajem Luke Ritza, upitali smo autora koliko je to doista istina
– Pa zapravo i ne baš. Moji glavni likovi su posve drukčiji od roditelja Luke Ritza, dapače, možda u tome i jest poanta moje priče. Iz te priče uzeo sam samo jedan detalj, a jedan drugi detalj sam preuzeo iz novinske priče kad je otac prebijenog dječaka napravio nešto sasvim drugo od roditelja Luke Ritza. Ali možda bolje da ne otkrivam detalje koji bi mogli pokvariti gledanje filma.
Kako je nastala ideja za film? – Ideja je nastala prilikom jednog izlaska iz tramvaja. Zamislio sam što bi se dogodilo da je rano jutro i da iz tramvaja izlazi prebijeni mladić i ide prema svojoj kući. Kasnije sam zamislio što se tom mladiću dogodilo, i što je najvažnije, zamislio sam njegovu obitelj, nekakve prosječne ljude koji žive vrlo uredne živote. Onda su mi oni postali najzanimljiviji u toj priči. Što čini običan čovjek kad je suočen s nasiljem. Kako naše društvo reagira na nasilje. Na kraju me priča odvukla u jedan prikaz života sasvim običnih ljudi koji se suočavaju s tragedijom.
Bosanski glumci
O slučaju Ritz Miroslav Sikavica već je snimio fini dokumentarac »Oblak«. Jeste li uoči snimanja kontaktirali Lukine roditelje? – Ne, zapravo likovi roditelja u mom filmu su sasvim drugačiji, čak bi bilo jako nepravedno ih uspoređivati.
Nakon »Armina« vraća vam se Emir Hadžihafizbegović. A majku glumi Jasna Žalica. Očito ima nečeg začudnog u bosanskim glumcima. – Meni se čini da su oni najbolji glumci tih godina koje sam mogao dobiti. Na sreću govore jezikom koji je isti kao i naš, ja barem ne vidim bitne razlike. Meni nisu odviše začudni, ja bih rekao, naprotiv – da su u stanju odglumiti osobe koje svakodnevno viđamo u tramvaju ili u samoposluzi. To je kvaliteta koju ne nalazim često kod nekih glumaca. Zbog toga je moj izbor pao na ovo dvoje.
Kako ste došli do mladog Hrvoja Vladisavljevića koji izuzev uloge Andre u Milićevu pulskom laureatu »Broj 55« praktički nema iza sebe nijedan drugi film. – Preko Zagrebačkog kazališta mladih. Oni imaju dramske sekcije koje omogućuju mladim ljudima da uče glumu i da rade zajedničke predstave. To je jako dobar segment tog kazališta koji je veliki rasadnik talenata. Moram priznati da je puno pomogao asistent Josip Žuvan, inače redatelj koji je pogledao više mladih glumaca i preporučio upravo njega.
Mediji trenutno najavljuju novu hrvatsku TV seriju »Glas naroda« snimljenu prema vašem scenariju. Znači li to da više neće biti novih sezona »Stipe u gostima«? – Da, nažalost više nećemo gledati »Stipu u gostima«. Mislim da je zadnja sezona bila najbolja do sada i možda je tako najbolje, prestati dok je još dobro. Nova serija »Glas naroda« je sasvim drugačija – radi se o političkoj satiri u kojoj jedan načelnik općine vlada svojom općinom u Dalmatinskoj zagori na način da prvo pomogne sebi, a onda malo i drugima. Naravno, sve u ime naroda i za opće dobro. Serija kreće od jeseni na HTV-u i obećava dobru zabavu. Tu je i redatelj Dražen Žarković koji je režirao i Stipu, tako da možemo reći da je dio autorske ekipe isti kao i na »Stipi u gostima«. Uigrani smo.
Budući da ste zajedno sa suprugom potpisali scenarij filma »Zagreb cappuccino« koji je prikazan u Puli, sada ste se odmaknuli od Špice koja je miljama udaljena od Lukina univerzuma. O njegovu slučaju ta ista Špica saznaje onako usput između dva gutljaja cappuccina ili macchiata, negdje između lifestyle i sportske rubrike. – Da, mada moram priznati da mi je bliži ovaj svijet koji se nalazi daleko od Špice. Kad sam sa suprugom radio na njenom scenariju imao sam problem poistovjetiti se s likovima koji pripadaju nekoj gornjoj srednjoj klasi i koji nemaju nikakvih materijalnih problema. Tako da sam često zavidio tim likovima iz filma moje supruge, ali na kraju krajeva svi imamo svoje muke. Pretpostavljam da sam dosta prizemljena osoba, i kao takvom mi je bilo lakše pisati moje likove nego njene.
Veza s ratom
Direktorica fotografija u vašem najnovijem filmu je Crystel Fournier koja je često surađivala s hvaljenom francuskom redateljicom Celine Sciamma (»Naissance des pieuvres«, »Tomboy« i najnoviji »Bande de filles« koji je s uspjehom otvorio ovogodišnji canneski Quinzaine). Svi ti filmovi bave se poput vašeg najnovijeg filma životima adolescenata i tinejdžera. Kako je došlo do vaše suradnje? – Kad smo dobili sredstva francuskog filmskog fonda »Cinema du Monde«, francuska producentica Janja Kralj predložila je da radimo s Crystel. Ja sam se lako odlučio za nju upravo zbog filma koji ste spomenuli – »Tomboy«. Ona zna jako lijepo prikazati predgrađa, radničke kvartove. I u mom filmu dala je jednu novu vizuru Zagreba, pogotovo Novog Zagreba i tog urbanizma koji je udomio našu radničku klasu.
Postoji neko nepisano pravilo da filmovi s ovih prostora mogu dobiti zeleno svjetlo za etablirane festivale samo ako se bave ratnim temama i govore o balkanskoj klaonici. No kad je u pitanju hrvatski film, venecijanski »Horizonti« očito vole »urbane« teme i ne igraju na te stereotipe. Sjetimo se Ogrestine »Crvene prašine«. Iako je rat uvijek prisutan tu negdje. – Mislim da ima neke istine u tome da je sve što dotaknemo u Hrvatskoj, a u Bosni pogotovo, još uvijek povezano s ratom. Ili s društvenim sistemom koji je nesređen, u kojem ljudski život i nema neku cijenu, što je opet posljedica rata. To je činjenica i ako bježimo od te činjenice u svojim filmovima onda se pravimo da smo nešto što nismo.
Mi smo vrlo nesređena zemlja s velikim problemima. Zemlja u kojoj je još uvijek glavna vijest skidanje ploča napisanih na čirilici. Kakve bi onda filmove trebali snimati kad je društvo natopljeno ratom? Veliki festivali su vrlo stari i složeni sustavi i ja ne bih podcjenjivao njihov izbor. Oni jako dobro znaju da li je film istinit ili nije. Upravo zbog toga traže filmove koji ne lažu, pa ako želite snimiti iskren film s ovih prostora ne možete se praviti da živimo na Islandu. Tako da mislim da ćemo mi moći snimati normalne teme koje nemaju veze s balkanskom klaonicom kad postanemo normalna zemlja. Trenutno smo vjerovatno na pola puta.
Točno je da ima oaza u hrvatskoj gdje ljudi brinu samo o tome kako upoznati ženu ili muškarca svog života. Ali nemojmo zaboraviti da se sva ta romansa događa dok na radiju svira najpopularniji pjevač – Thompson, izrastao direktno iz rata. I recite mi onda o čemu da čovjek snima filmove u Hrvatskoj?
