Bez proznog i dramskog djela Ive Brešana hrvatska bi književnost bila siromašnija za majstorski opus obilježen rijetkim talentom za mirenje visoke kulture s komunikativnošću i humorom bliskim široj publici – što ga je činilo bliskim Shakespeareu. Kao i bard svjetske književnosti čiju smo 400. obljetnicu smrti obilježili prošle godine, i Ivo Brešan – koji je umro jučer u svojoj 81. godini – bio je nepogrešiv u održavanju varljivog jezičca na poziciji koja mu je omogućavala da stječe naklonost masa, a da istovremeno njegova kritika partijskog režima, čije je iskre gasio humorom, bude ipak tolerirana od vlasti.

Ivo Brešan je rođen u Vodicama 1936. godine, no većinu svog života živio je u Šibeniku. Diplomirao je slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Šibeniku kao gimnazijski profesor. Bio je umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnog dječjeg festivala te šibenskog HNK-a. Kao scenarist surađivao je s redateljem Krstom Papićem, koji je po njegovoj »Mrduši« napravio i istoimeni kultni film. Za Papića je napisao i »Tajnu Nikole Tesle«. U tjednu njegove smrti (koja je uslijedila samo tri i pol mjeseca nakon smrti supruge, također književnice Jele Godlar Brešan) poklopilo se da na Trećem programu Hrvatske radiotelevizije pratimo i seriju »Ptice nebeske«, nastalu prema njegovom pikarskom romanu.

Drama za zabavu

Poveznica sa Shakespeareom jasna je u djelu koje je Brešana učinilo klasikom hrvatske književnosti – »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja«. Taj mu je dramski tekst, premijerno izveden u Teatru &TD 1971. godine u režiji Božidara Violića, priskrbio izniman uspjeh, i to nakon nekoliko slabo zapaženih književnih radova. No, uspjeh predstave pratila su i oštra ideologijska osporavanja.

– U njoj okuplja likove i događaje oko amaterske izvedbe Shakespeareove tragedije u Dalmatinskoj zagori oko sredine prošlog stoljeća. Uz fabulu analognu Shakespeareovoj groteskno suprotstavlja i miješa nekoliko književnih i govornih idioma te na nov način problematizira odnos vlasti, politike i kazališta, mase i pojedinca, partijske ideologije i retorike, tradicijske kulture i umjetnosti književnosti, barbarstva i civilizacije, piše o »Mrduši« Boris Senker u Leksikonu svjetske književnosti (Školska knjiga, 2005)

U posljednjem intervjuu što ga je dao, prije dvije godine, Brešan priča i o tome kako je za uspjeh »Mrduše« najzaslužniji Ranko Marinković kojemu je rukopis na čitanje dala Helena Buljan. No, možda je presudni faktor bila činjenica da je tekst napisan bez trunka autocenzure i bez primisli o mogućoj izvedbi: bio je potpuno uvjeren da takvog Hamleta nitko nikad neće izvesti. Komad je stvorio kako bi ga pročitao svom krugu prijatelja da se na taj način zabave.

Godine na ledu

– Mi smo vjerovali da će to biti jedna zgodna komedija koju će ljudi gledati i smijati se, ali ništa više od toga. Tko je slutio da će uspjeh biti u međunarodnim razmjerima, rekao je Brešan. Predstava je postala hit u Poljskoj, u kojoj je i danas često na repertoaru. Izvedena je u Hamburgu i u bečkom Volkstheatreu. Na premijeru u Beču došao je i tadašnji austrijski predsjednik Rudolf Kirchschläger.

Brešanove su drame izvođene u gotovo svim kazalištima bivše države. No, trebalo je prije toga prevladati određene prepreke. Godinama nakon uspjeha »Mrduše«, redatelji su se držali podalje od njega. U to se vrijeme pripremao novi komad, »Nečastivi na Filozofskom fakultetu«, no od njega se odustalo u fazi pripremanja generalne probe. (Na koncu je premijera bila u Ljubljani).

Na televiziji je izašao jedan komentar koji je napao ljude koji se okupljaju oko njegove predstave, a to su bili uglavnom sudionici Hrvatskog proljeća. To ga je stavilo u blokadu. Niti jedan teatar nije htio postaviti Brešanove komade, sve do 1979. godine kad se Krešimir Zi darić – došavši na čelno mjesto u Gavelli – odvažio postaviti njegov komad »Smrt predsjednika kućnog savjeta«.

»Viđenje Isusa Krista u Kasarni V.P. 2507« njegova je politički žestoko osporavana drama, premijerno izvedena u Pozorištu »Boško Buha« 1985. godine. Napisana je gotovo desetljeće ranije, a temelji se na sučeljavanju biblijskog mita i protuvjerskog fanatizma u JNA.

Ivo Brešan imao je zdrav odnos prema totalitarnim ideologijama: nije se priklanjao ni jednoj, kao ni njegov djed, koji ga je oštro ukorio kad je preda nj došao u uniformi Mussolinijevih pionira »ballila«.

– Mrzio je fašiste, ali i komuniste. Ovi drugi su za njega bili sinonim za razbojnike i pljačkaše, rekao je u nedavnom intervjuu.

Ipak, Ivin otac Vinko, u vrijeme prije Drugog svjetskog rata jedini intelektualac u Vodicama, priključio se partizanima, plativši skupo odluku da pod krinkom suradnje s talijanskim fašistima zapravo pomaže partizanima. Nakon rata postavljen je na mjesto načelnika šibenske policije. Tu je funkciju obnašao do 1949. godine.

Izuzetan autor

– Tad je počeo informbiro. Onda su ga smijenili jer je njima na tome mjestu tada trebao krvnik, a ne intelektualac, zaključuje Ivo Brešan.

Vice Vukov i Arsen Dedić bili su članovi užeg intelektualnog kruga s kojima je u Šibeniku prijateljevao Brešan.

U opusu ovog izuzetnog autora, kojeg kritika stavlja uz bok Marinu Držiću, ističu se drame »Svečana večera u pogrebnom poduzeću«, »Anera«, »Hidrocentrala u Suhom dolu«, »Veliki manevri u tijesnim ulicama«, »Julije Cezar«, »Smrt predsjednika kućnog savjeta«, »Arheološka iskapanja kod sela Dilj«, »Potopljena zvona«, »Utvare«, »Nihilist iz Velike Mlake« i »Gnjida«. Prozni dio njegova opusa čine romani »Ispovijedi nekarakternog čovjeka«, »Astaroth«, »Kockanje sa sudbinom«, »Država Božja 2053.«, »Vražja utroba«, »Katedrala« (ovjenčano nagradom »Ksaver Šandor Gjalski«), »Ništa sveto«, »Prokletnici«.

Osim s Krstom Papićem, kao scenarist surađivao je i s Veljkom Bulajićem u filmovima »Obećana zemlja« i »Donator« te sa sinom Vinkom u filmovima »Kako je počeo rat na mom otoku« i »Maršal«.

Ivo Brešan dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su čak dvije Sterijine nagrade te nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor«.