Film »No. 37 Cherry Lane«
Film »Martin Eden« Pietra Marcella totalno je nesavršeni film s dušom. Film o onima koji vjeruju u kulturu kao instrument emancipacije. Ostaje tek sumnja kao vitalna limfa koja nas tjera da idemo dalje
VENECIJA Talijanski sineast Pietro Marcello snimio je jedan od najljepših doksa u recentnoj genzi tog žanra. Riječ je o filmu »La bocca del lupo«, tom dirljivom spoju Geneta i Melvillea ambijentiranom u Genovi, koji je hibridni doks transformirao u poeziju slike i riječi.
I u Marcellovu prvom igranofilmskom projektu »Martin Eden«, slobodnoj adaptaciji istoimenog romana Jacka Londona, transponiranoj iz Kalifornije u Campaniju, Genova postaje luka u kojoj će se dogoditi promjena junakova životnog kursa, nakon što se njegov brod tamo usidrio zbog kvara, te se on vraća u Napulj i odlučno se prepušta naobrazbi i pisanju poezije, iako u početku nije znao ispravno izgovoriti Baudelaireovo prezime.
No pomorac će ubrzo pronaći svoju princezu, pripadnicu napuljske buržujske obitelji čijem društvenom statusu on ne pripada, a u koju ga uvodi njen brat nakon što ga je izvukao iz kavge. Jer, film je to o mladiću koji se zaljubljuje u kulturu i ljepotu, ali i film o društvu spektakla, koje priziva junakov novi »look« (glumi ga izvrsni Luca Marinelli).
Scena iz filma »Martin Eden«
Totalno alkemijski komad u kojem autor ne odustaje od pronađenih filmova koje je često koristio u dokumentarnom radu. Iako njegov »footage« ostaje oštećen i sirov, korišten u formi arhivskog komentara.
S druge strane, Marcellov film je i politički film, s junakom koji ne priznaje tlapnje socijalizma i sindikalizma, baštineći ideje britanskog socijalnog darvinista Herberta Spencera, koji postaje njegove »bog«.
Veliki film slobodnih vremenskih koordinata koji govori o konfuznim vremenima u koja smo svi uronili. Totalno nesavršeni film s dušom. Film o onima koji vjeruju u kulturu kao instrument emancipacije. Ostaje tek sumnja kao vitalna limfa koja nas tjera da idemo dalje.
Seksualni identiteti
U fokusu Yonfanova komada »No. 37 Cherry Lane«, koji je ujedno i autorov prvi izlet u svijet animacije, jedan je ljubavni trokut koji čine ljepuškasti mladić, djevojka koju on podučava engleski te njena majka.
Zatekli smo se u Hong Kongu 1967. u kojem bjesne studentski nemiri, čiji prosvjednici mašu crvenim knjižicama i nose Maove slike, dižući glas protiv britanskog kolonijalnog terora. Aluzije na ono što se trenutno zbiva na njegovim ulicama više su nego evidentne, iako su nemiri sada protukineski.
No Yonfanova heroina tek se probija kroz taj ulični kaos kako bi se dokopala modne piste. Pritom Yonfan igra na naglašeni erotizam slike, poput scene u kojoj jedan mladi nesigurni gej raskopčava junakovu košulju i hlače, da bi ritual naglo prekinula mačka oslikana na majčinoj tabakeri koja će oživjeti i skočiti na mladićev torzo, ližući mu bradavice. Time se Yonfan približio japanskoj hentai estetici, ali u nevinijoj formi.
Iako pojedine elegantne dionice prizivaju nekakvu animiranu verziju Wong Kar-waija. Gay temama i seksualnim identitetima bavi se i u Horizontima prikazan »Rialto« Britanca Petera Mackieja Burnsa, još jedna priča o nesigurnom sredovječnom geju koji od žene i djece skriva vlastitu homoseksualnost.
Sada je on inkarniran u radniku kontejnerskog terminala u Glasgowu, koji plaća jednom momku da bi ga mogao gledati kako masturbira, moleći ga da seks bude žestok i brutalan. Jer, kao što je on bio žrtva nasilnog oca čiju smrt oplakuje, tako će i on uništiti svog sina i njegovu obitelj.
Gavrasov autorski davež
I dok u Mackiejevu komadu junakova egzistencija biva dovedena u pitanje nakon što u partnerstvo s njegovim lučkim terminalom uđu Nizozemci, grčki sineast s francuskom adresom Costa Gavras vjeruje da o grčkoj ekonomskoj krizi još uvijek nije sve izrečeno, iako su je već sondirali brojni filmaši u svim žanrovima.
Riječ je o filmu »Adults in the Room« prikazanom izvan konkurencije, čiji naziv aludira na famoznu frazu koju je Christine Lagarde, predsjednica MMF-a izrekla na jednoj od brojnih seansi europarlamentaraca, a koristi je i Varufakis u svojoj knjizi podnaslovljenoj »My Battle With Europe’s Deep Establishment«. Umjesto da igra na detaljnu kroniku, Gavras preuzima ulogu svjedoka.
»Adults in the Room« Coste Gavras
Iako glumci koje je ugurao u jedan od onih aseptičnih EU ureda, nisu u stanju do kraja izgurati tenzije. U autorovoj hagiografiji Varufakisu (glumi ga solidni Christos Loulis) imamo i njegova oponenta Scheublea (Urlich Tukur).
Premda je autorov frustrirajući komad sveden na beskrajne debate o tome je li »prilagodba« bolja riječ od »amandmana«. Sve će to okončati nepotrebnom plesnom numerom u kojoj sudjeluju EU glavešine, iako se Gavras ne trudi kompleksnije pozabaviti figurama u sivim odijelima i kostimima koje je okupio u svom kammerspielu. Jer, da se Žižek bavi režijom, vjerujemo da bi njegov film bio bliži onom što je Soderbergh napravio u »Laundromatu«, nego Gavrasovu autorskom davežu.
