Legendarni redatelj

Neponovljivi mag filmske čarolije: Dva i pol desetljeća od smrti Federica Fellinija

Jaroslav Pecnik

Federico Fellini - cijela mu se Italija, ali i svekolika filmska svjetska javnost s dubokim i velikim poštovanjem poklonila, kao što to najveći među velikima uistinu zaslužuju

Federico Fellini - cijela mu se Italija, ali i svekolika filmska svjetska javnost s dubokim i velikim poštovanjem poklonila, kao što to najveći među velikima uistinu zaslužuju

Fellini je za mene najveći, ne samo talijanski, europski, već i svjetski redatelj, neponovljivi mag kod kojeg su se u čudesnoj kombinaciji spojili temperament, stil, ironija, humor, groteska, melankolija i sentimentalizam s iskrenošću, dobrotom, ljubavlju, mudrošću, plemenitošću i poetičnošću, a što je sve rezultiralo vrhunskim profesionalizmom, tako da se svaki njegov film pretvorio u prvorazredni kulturni događaj, pravo remek-djelo koje nas je sve koji smo gledali ta čudesna ostvarenja činilo boljim ljudima. Ili barem na trenutke nam omogućavalo da povjerujemo da to uistinu možemo biti



Iz plejade talijanskih klasika filmske umjetnosti: Michelangelo Antonioni, Pier Paolo Pasolini, Roberto Rossellini, Vittorio De Sica, Luchino Visconti i Federico Fellini, koji su svojim specifičnim senzibilitetom i maestralnim umijećem obilježili čitavu jednu epohu pokretnih slika, dvoje redatelja me posebno privuklo i, iskreno rečeno, fasciniralo temama kojim su se bavili, a još i više načinom kako su ih obrađivali.


To su L. Visconti i F. Fellini, ali kada sam prvi puta odgledao danas već kultni Fellinijev »Amarcord« (koji sam nakon toga gledao još nebrojeno puta), dvojbe više nije bilo.


Fellini je za mene (p)ostao najveći, ne samo talijanski, europski, već i svjetski redatelj, neponovljivi mag filmske čarolije kod kojeg su se u čudesnoj kombinaciji spojili temperament, stil, ironija, humor, groteska, melankolija i sentimentalizam s iskrenošću, dobrotom, ljubavlju, mudrošću, plemenitošću i poetičnošću, a što je sve rezultiralo vrhunskim profesionalizmom, tako da se svaki njegov film pretvorio u prvorazredni kulturni događaj, pravo remek-djelo koje nas je sve koji smo gledali ta čudesna ostvarenja činilo boljim ljudima. Ili barem na trenutke nam omogućavalo da povjerujemo da to uistinu možemo biti.




Ove se godine navršava dvadeset i pet godina otkako je umro Federico Fellini; cijela mu se Italija, ali i svekolika filmska svjetska javnost s dubokim i velikim poštovanjem poklonila, kao što to najveći među velikima uistinu zaslužuju. Zadužio nas je za doživljaje neponovljive ljepote koji će vječno živjeti, ili barem dok se njegovi filmovi budu »vrtjeli« kinodvoranama i TV-postajama diljem svijeta.


U čemu je i gdje se krije bit Fellinijeve filmske čarolije? Pa u tomu što je našao način da našu sivu svakodnevicu života fascinantnom snagom svog talenta oneobiči, gdje se gubi razlika između snova i realnosti, gdje se snovi i realnost stapaju u jedno i počinju živjeti zasebnim životom. Na filmu, ali i u životu, Fellinija su impresionirale neobične priče, stvari, događaji i ljudi; primjerice kada bi se spremao snimiti novi film, dao bi oglas u novine pozivajući na audiciju sve zainteresirane, kojoj bi se odazivali najčudniji likovi koji se mogu zamisliti, a koji su ga, po osobnom priznanju, opčinjavali i stvaralački nadahnjivali.


Anita Ekberg u »La dolce vita«, Slatki život, Federico Fellini,


Anita Ekberg u »La dolce vita«, Slatki život, Federico Fellini,



Istina i laž


Uvijek je želio pogledati i s onu stranu stvarnosti, jer po njemu istina nije povlastica realiteta, već ima i svoje naličje u onome o čemu sanjamo, i stoga tvrditi da je nešto dobro, pravedno i lijepo samo zato što je »predmetno«, naprosto je velika zabluda i laž. Početkom 60-ih godina 20. stoljeća Fellini je otkrio psihologiju nesvjesnog Carla Gustava Junga, koja je ostavila snažan utisak na njegovo stvaralaštvo, što je posebice vidljivo u filmovima kao što su »Giulietta i duhovi«, »Osam i pol«, »Casanova« i »Grad žena«, a brojni njegovi kritičari upravo na tom tragu su ustvrdili da je on veliki i nepopravljivi sanjar, ali i iskonski lažac koji uživa u tomu da (s)laže sve oko sebe, ali najviše samog sebe. Tullio Kezich, poznati filmski kritičar i Fellinijev prijatelj (i autor knjige o Fellinijevu životu i djelu), koji ga je dobro poznavao, tvrdio je da »Fellini laže i kada govori istinu«.


Zapravo laž je bila vrsta tog stvaralačkog oneobičavanja, svojevrsna igra u kojoj je uživao, jer slobodno je mogao igrati različite uloge i na različite načine predstavljati ideje koje su ga okupirale. U svojoj knjizi Kezich je citirao riječi slavnoga redatelja: »Mnogi tvrde da sam lažac, da volim laž kao dječak igru i priznajem, ima istine u tomu. Ali moram dodati da i drugi, znajući za to, često izmišljaju brojne stvari i anegdote o meni koje se nikada nisu dogodile. Najviše laži o sebi naslušao sam se od drugih, ali priznajem, umjesto da ih demantiram, ja uživam u njima«. Čuveni sofizam, tzv. Lažljivac, koji se pripisuje starogrčkom autoru Eubulidu u kojem se pita: govorim li istinu kada kažem da lažem, kao da oslikava svekoliki stvaralački credo F. Fellinija.


Mistifikacija je zapravo bila sastavni dio njegove umjetničke tvorbe, a život je doživljavao kao veliku pozornicu, prostor zabave, igre i snova. Stoga ne čudi da su se o njemu i njegovom radu i životu ispredale brojne legende koje je, kako tvrdi Damian Pettigrew (u svom »Leksikonu F. Fellinija«), i sam izmišljao, svjesno ih proturao u javnost, da bi uživao u izazvanim zabludama i kontroverzama koje su ga beskrajno zabavljale.


Stvarno i moguće


Federico Fellini rođen je 20. siječnja 1920. godine u Riminiju; kao najstariji sin (imao je još mlađeg brata Riccarda i sestru Mariju Magdalenu) bio je ljubimac roditelja koji su sanjali da će im dijete svršiti visoke škole i postati ugledni odvjetnik ili inženjer. Ali Federico je krenuo drugim putom; kasnije je u razgovoru s Constantom Costantinijem tvrdio da je imao predivne roditelje koji ga ni na što nisu silili i dopustili su mu, iako intimno to nisu odobravali, da izabere vlastiti put u svijet umjetnosti, bez ogleda što ga nisu razumijeli, niti ga smatrali sigurnim izvorom egzistencije.


Kasnije, nakon majčine smrti, s kojom je bio izuzetno vezan, Federico je priznao da si nikada nije oprostio što ju je nehotice povrijedio snimivši svoj, danas kanonski film »Slatki život« (»La dolce vita«), o životu rimskog visokog društva, a koji je crkva zbog navodne skarednosti dočekala na nož i javno osudila kao bogohulan, što je njegovu majku kao istinsku vjernicu teško pogodilo, da bi joj se nakon toga dodatno pogoršalo i inače teško zdravstveno stanje, a nedugo je potom i umrla.


Rimini njegova dječaštva i mladosti ostavio je duboki trag u njegovom stvaralaštvu, a tu atmosferu rodnog mediteranskog gradića genijalno je prenio u svom, mnogi kažu najboljem filmu talijanske kinematografije, u »Amarcordu«, koji danas uživa kultni status. Kao dječak bio je talentiran za slikanje i sklon čitanju, mirno dijete, no kasnije je tvrdio da je u nekoliko navrata pobjegao od kuće i pridružio se cirkusu, kojim je cijelog života iskreno bio fasciniran, posebice akrobatima i klaunovima. Je li se to stvarno dogodilo ili je i to izmislio, danas je nemoguće dokučiti, ali da je taj svijet dobro poznavao i volio, moglo se vidjeti u njegovim filmovima kao što su: »Osam i pol«, »Guilietta i duhovi«, »Klaunovi« itd., a kojima je zapravo želio život prikazati kao svojevrstan varijete u kojem se prepliću i poistovjećuju stvarno i moguće.


Portreti i karikature


Fellini je bio punokrvni, ali ne i tipični Talijan; primjerice nije volio nogomet (dapače prezirao ga je, jer to nije bila igra po njegovoj mjeri i ukusu) te iako se rodio uz more, nikada nije naučio plivati. Osim toga, kasnije, već kao slavni redatelj, priznao je da čak odviše ne voli ni ići u kino, a jedino u čemu istinski uživa su trenutci kada ima olovku u rukama i kada crta i piše, uglavnom karikature i skečeve. Kao član (zajedno sa bratom Riccardom) fašističke mladeži, u koju su se za Mussolinijeva režima morali učlaniti svi mladići i djevojke, često je išao na logorovanje, gdje je portretirao svoje drugove iz Avanguarde i pri tomu dobro zarađivao, ali i stekao uvažavanje svojih kolega.


Budući da je Ducea doživljavao komičnim likom, nacrtao ga je u pompoznoj i operetnoj pozi, što je naravno bilo shvaćeno kao skandalozan čin, i zbog čega je za vrijeme fašističkog režima imao stanovitih problema. Usprkos svemu, zajedno s nešto starijim slikarom Boninijem, u rodnom je gradu otvorio studio u kojem su izrađivali siluete od crnog papira, a tada je upoznao svoju prvu, veliku ljubav Biancu Soriano, s kojom je i nakon prekida ostao velikim prijateljem do konca života. Nakon mature napustio je Rimini i otišao u Firenzu, a potom 1939. godine u Rim, gdje se dugo vremena prehranjivao crtanjem portreta i karikatura, ali i pisanjem skečeva i političko-satiričkih tekstova u tjedniku 420, da bi kasnije tu djelatnost nastavio u redakciji novina Il Popolo di Roma te Cine ilustrato. Međutim veliki uspjeh je postigao radeći u provokativnom humorističkom časopisu Marc Aurelio.


Giulietta kao sudbina


Kao izraziti antifašist, Fellini je nastojao na sve moguće načine izbjeći služenje vojnog roka, a početak Drugog svjetskog rata samo je ojačao njegov izraziti antimilitarizam i prezir prema »soldatskoj disciplini i gluposti«. Da bi izbjegao novačenje, služio se brojnim podvalama i smicalicama; kasnije je govorio da je konačno došao u situaciju da laž može otvoreno i slobodno koristiti u ime borbe za slobodu, a u tomu je, po osobnom priznanju, bio nenadmašan majstor.


Međutim u stvarnosti, za cijelo to ratno razdoblje Fellini je živio u svojevrsnoj ilegali. Kretao se po rimskim, bohemnskim krugovima i to mu je olakšalo skrivanje pred policijom i eskiviranje pred vojnim vlastima. Ujedno, to je bilo i vrijeme kada je definitivno napustio studij prava i posvetio se žurnalistici, ali sve se više počeo okretati radu na radiju i tada mu je poznati urednik Nunzio Filogamo, zadivljen njegovim elanom i idejama, prorekao veliku karijeru, a ujedno ga uzeo i pod zaštitu te tako spasio od prisilne molibilizacije. Tu, na radiju, upoznao je i svoju buduću suprugu, kasnije slavnu filmsku divu Giuliettu Masinu, s kojom se 1943. godine oženio i s kojom je živio u dugogodišnjem skladnom braku.


Giulietta Masina, Federico Fellini,


Giulietta Masina, Federico Fellini,



Iako ih je, na prvi pogled, mnogo toga dijelilo – obiteljski background, odgoj, svjetonazori – oni su, iskreni i strasno zaljubljeni, uspjeli nemoguće: sve ono što ih je dijelilo pretvorili su u spone koje ih vežu. Ili kako je to rekao njihov zajednički prijatelj: »Fellinijevi su izveli još jedno čudo nalik svojim filmovima, u kojima je Giulietta, zahvaljujući Federicovoj imaginaciji, postala zvijezdom njihovih filmova, a Federico je zahvaljujući Giulietti i njenoj razboritosti definitivno shvatio kojim putom i kako treba ići kroz život i svijet filma.«


U jednom razgovoru s Costantinijem (1969.) Federico je priznao: »Giulietta je bila moja sudbina; shvatio sam da smo bili u kontaktu i prije nego što sam ju upoznao. Iako me znala strašno razljutiti, prodikujući mi o tomu kako trebam živjeti, znao sam da to čini samo zbog mene i velike ljubavi prema meni i to me na koncu natjeralo da konačno počnem ozbiljno živjeti i raditi.«


U dugovima


Za vrijeme njemačke okupacije Rima trudna Giulietta je nespretno pala sa stepeništa i zbog toga izgubila dijete, a Federico u to vrijeme nije bio kod kuće (prodavao je karikature po restoranima i zbog policijskog sata se nije mogao vratiti), tako da je sebe krivio za tu nesreću. Smatrao je da se to ne bi dogodilo da su bili zajedno. Oslobođenjem Rima i dolaskom Amerikanaca u Italiju, Federico je konačno mogao prestati s (polu)ilegalnim životom i s prijateljem je otvorio Funny Face Shop, u kojem su crtali portrete američkih vojnika i posao im je cvjetao. U međuvremenu Giulietta je ponovno zatrudnila i u ožujku 1945. godine rodio im se sin Pierfederico, ali sreća je bila kratkog vijeka; dijete je dobilo upalu pluća i ubrzo je umrlo, jer u to poratno vrijeme lijekova naprosto nije bilo.


Nakon toga Federico i Giulietta, u strahu od ponovnog gubitka, više nisu pomišljali na djecu. Iste te 1945. godine Federico je upoznao Roberta Rossellinija i zajedno su napisali scenarij za film »Rim, otvoreni grad«, danas ključno djelo talijanskog neorealizma i zaštitini znak cijele jedne filmske epohe. Iste je godine upoznao i kasnije slavnog skladatelja Nina Rotu, s kojim je intenzivno surađivao u svim svojim projektima sve do njegove smrti 1980. godine.


Neposredno prije nego što se odlučio za redateljski posao, Fellini se okušao kao glumac i 1948. g. igrao je zajedno s Annom Magnani u jednom od Rossellinijevih fimova; ali ubrzo je shvatio da to nije »posao« kojim će polučiti uspjeh. S redateljem Albertom Lattuadom snimio je 1950. godine svoj prvi film »Svjetla varijetea«, u kojem je jednu od glavnih uloga imala G. Masina, ali djelo nije polučilo očekivane rezultate, ni u umjetničkom, a niti u komercijalnom smislu. Fellinijevi su zapali u dugove kojih se dugo vremena nisu mogli riješiti. Nakon dvije godine (1952.) Fellini je snimio »Bijelog šeika«, u kojem je glavnu ulogu imao velikan talijanskog glumišta Albero Sordi, a iduće »Dangube«, u kojem je ispričao dirljivu priču o petorici mladića koji besciljno, na margini društva provode život ne znajući kako da ga osmisle.


Bogomdan autor


Ali nakon što je 1954. godine snimio svoj čuveni film »Cesta« (La strada), za koji je kao najbolji strani film primio svog prvog Oscara (u kojem su briljirali Anthony Quinn i Giulietta Masina) i koji se smatra jednim od najboljih egzistencijalističkih ostvarenja uopće u svijetu filma, vrata svjetskih studija bila su mu širom otvorena. Nakon toga Fellini je osvojio još tri Oscara za najbolji film (»Cabirijine noći«, 1957.; »Osam i pol«, 1963. i »Amarcord« 1973. ), a filmovi »Slatki život« i »Osam i pol« dobili su Oscare i za kostime.


Na koncu 1993. godine bio je nagrađen ovim najvišim filmskim priznanjem za životno djelo, ili kako piše u obrazloženju »za filmska dostignuća koja su zadivila, ali i zabavila publiku diljem svijeta«. Osvojio je i druga brojna i značajna priznanja; Srebrnog lava u Veneciji (»Cesta«), Zlatnu palmu u Cannesu (»Slatki život«), a čak pet puta nagradu talijanske filmske akademije David di Donatello.


Film Cesta, Federico Fellini,


Film Cesta, Federico Fellini,



Japanci su mu 1990. godine dodijelili Praemium Imperial, nagradu koju mnogi smatraju Nobelovom nagradom za filmsko ostvarenje. Mnogi kritičari ipak smatraju da je njegov film »Slatki život« (u kojem su se uz Anouk Aimee proslavili scenom kupanja u fontani di Trevi Anita Ekberg i Marcello Mastroianni), imao prevratnički značaj za filmsku umjetnost, odnosno da je to bila prekretnica nakon koje je Fellini postao neupitnim klasikom filmske umjetnosti; Entertainment Weekly je taj film proglasio šestim najboljim filmom svih vremena.


Međutim Fellini se nije dao zavesti slavom, nastavio je snimati filmove istom snagom i kvalitetom, a svaki njegov novi film rušio je društvene tabue i predrasude, kritički je problematizirao moral i vjerske norme i otvoreno propitivao seksualnost, erotiku, što je dakako skandaliziralo javnost, a posebice rimokatoličku Crkvu.


Ali kada je 1973. snimio »Amarcord«, mnogi kažu čudo od filma, u kojem je specifičnom poetikom, melankolično se sjećajući mladosti i rodnog Riminija, vizualno ispričao dirljivu i romantičnu, ali ujedno i priču punu (gorkog) humora, satire i ironije, više ni za najveće skeptike nije bilo dvojbe; Fellini je bogomdan autor koji zna rastužiti do boli, razljutiti do bijesa i nasmijati do suza, ali nikada nikoga ne ostaviti ravnodušnim.


Amarcord, Federico Fellini


Amarcord, Federico Fellini



Veličanstven ispraćaj


Poetičnom dramom »Ginger i Fred« (1986.), u kojoj su ponovno zablistali Fellinijevi najmiliji glumci Marcello Mastroianni i Giulietta Masina, glumivši par ostarjelih plesača te svojim posljednjim snimljenim filmom »Pun mjesec« (1990.), veliki se redatelj već bolestan počeo opraštati od rada na filmu. Ali i tada je »zabavljao« svijet svojim paradoksima: uključio se u borbu protiv pretvaranja filma u TV-reklamu, da bi ubrzo potom razljutio svoje pristaše snimivši tri reklamna spota za rimsku banku. Nakon što je u Hollywoodu primio 1993. godine Oscara za životno djelo, po povratku u Rim doživio je moždani udar i pod hitno bio operiran. U isto je vrijeme njegova supruga vodila tešku borbu s uznapredovalim rakom.


Ginger i Fred, Federico Fellini, Giulietta Masina, Marcelo Mastrianni,


Ginger i Fred, Federico Fellini, Giulietta Masina, Marcelo Mastrianni,



Međutim stanje mu se nakon operacije nije popravaljalo, tako da je morao biti još nekoliko puta operiran, ali neuspješno. Umro je 31. listopada 1993. godine. Posljednji ispraćaj velikog Federica Fellinija bio je veličanstven; na noge se digla cijela Italija, a samo na komemoraciji u Rimu, u studiju Cine citta okupilo se 70.000 ljudi. Sahranili su ga u obiteljskoj grobnici u Riminiju, a kasnije se pričalo da je teško bolesna Giulietta zavapila: »Želim poći s njim.« Samo par mjeseci potom i ona je umrla i bila sahranjena pored supruga.


Fellini je otvorio i zatvorio čitavo jedno poglavlje filmske umjetnosti, a u njegovu čast, kako pišu znalci, u talijanskom jeziku stvorila se nova kovanica – »felliniska« – pojam koji označava unošenje fantastike u realnost, a što samo potvrđuje koji i kakav je kutni status imao u nacionalnoj, ali i svjetskoj kulturi. Utjecao je na brojne svjetske ugledne redatelje (Pedro Almodovar, Emir Kusturica itd.), ali interesantno je da samoga sebe nikada nije doživljavao ozbiljno. Govorio je za sebe da je uvijek bio jednostavni, prostodušni mangup koji se želio samo dobro zabaviti i to vlastito uživanje po mogućnosti prenijeti i na drugog, a ujedno to i dobro naplatiti. Ovo posljednje, ne nužno. Ako se i dobro zabavljao, moramo mu biti vječno zahvalni za ljepotu i dobrotu koju nam je kroz tu svoju igru nesebično pružao i poklanjao.