ZAGREB » Rijetko se događa da kulturni događaj potakne neku bitniju političku promjenu, no retrospektivna izložba kipara Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti mogla bi dovesti i do toga. Ta izložba, neštedimice hvaljena i od stručne javnosti i od laičke publike, nedugo nakon otvorenja u prosincu stekla je status kulturnog događaja godine, a upravo je ona bila povod za glasnu kritiku odnosa prema spomenicima NOB-a: naime, najviše se govorilo i pisalo o tome kako su od ranih devedesetih naovamo na teritoriju cijele Hrvatske uništavani i oštećivani spomenici iz bivše države, a kako se nitko na vlasti nije domislio učinkovitom načinu otklanjanja štete i sprečavanja daljnjeg uništavanja spomenika. Potreba da se vlast odlučnije pozove na odgovornost i na sudjelovanje u ovom društvenom problemu, jasno je artikulirana na okruglom stolu »Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas« koji je u MSU-ovoj dvorani Gorgona upriličen kao dio popratnog programa Bakićeve izložbe. 

 Spomenik fantom

– U posljednjih dvadesetak godina bezumno su uništavani spomenici izuzetnih umjetnika, poput Vojina Bakića, spomenici koji su unatoč ideološkom predznaku imali neupitnu umjetničku vrijednost, koji su od povijesnog značaja. Cijelo to vrijeme zapravo nemamo koga adresirati, struka nema od koga tražiti da se angažira u rješavanju tog problema, rekao je Zvonko Maković koji je moderirao skupom i koji drži da je Ministarstvo kulture dosad bilo inertno u rješavanju pitanja spomenika memorijalne baštine. Ilustrirao je to primjerom Bakićeva spomenika na Petrovoj gori, s kojega je zguljena većina ploča i koji je prepušten tužnom raspadanju. 

  – Petrova gora je fantom! To je spomenik koji pravno ne postoji i koji do ovog trenutka nije administrativno riješen, rekao je Maković, negodujući nad opravdanjima što ih je u ime Ministarstva kulture pokušao izložiti konzervator Tomislav Petrinec, navodeći kako taj grandiozni spomenik nije ucrtan u geodetske karte i kako izradu rješenja otežava činjenica da se proteže dijelom na razmeđu triju županija. 

 Neželjena baština

 – Spomenici NOB-a u Hrvatskoj danas su neželjena baština, ona koja izaziva negodovanje, otpor i rušenja, rekla je. 

  Maković je nastojao usmjeriti izlaganja sudionika (a osim spomenutih, govorili su još i kustosica Nataša Ivančević, povjesničar Tvrtko Jakovina te Lidija Merenik, kritičarka i povjesničarka umjetnosti iz Beograda) tako da kronološki opišu začetke i ekstatični razvoj soc-realistične umjetnosti, čiji je plimni val zapljusnuo Jugoslaviju pod kraj Drugog svjetskog rata, ali i njezino zapadanje u kič krajem šezdesetih i kasnije. Merenik je ishodište te umjetničke struje detektirala u potrebi građenja kulta ličnosti, kulta vladara, nakon rata. 

 Pobjednička ikonografija

Bilo je zanimljivo čuti o sklonosti nekih tadašnjih umjetnika da Tita portretiraju replicirajući način na koji su prije njega portretirali Franju Josipa i kako su u gradnju novog kulta unošeni stereotipi iz prijašnjeg vremena i konteksta Kraljevine. Navela je primjer Paje Jovanovića koji je na Titov poziv došao iz Beča na Dedinje 1947. godine, kako bi portretirao Maršala, a Paja je napravio portret koji je bio zapanjujuće nalik njegovim portretima Franje Josipa, što ih je nekoliko godina ranije radio u Beču. 

  – Ta herojska, pobjednička ikonografija, vezana za buduće uspostavljanje kulta vladara i Tita kao alfa-lika, u određenoj je mjeri preuzimala memoriju prethodnog režima, ali se i oslanjala na simbole martirstva u ratu, rekla je Merenik. 

  No, iako je sam bio inicijator ove nove umjetnosti s ideološkim predznakom, Tito nije volio soc-realizam u likovnosti. Jakovina je citirao njegov iskreni uzdah netrpeljivosti koji mu se jednom oteo. Navodno je rekao kako ne voli tu vrstu umjetnosti, ali prepoznaje i uvažava to što ona »izražava svu veličinu naše revolucije«.