Međunarodni festival izvedbenih umjetnosti Blitz večeras otvara sekcija Croatian Scene Focus u rovinjskom MMC-u s početkom u 21 sat.
Koreografkinja Martina Nevistić / O.N.E. se s predstavom Apollonian vraća u 1969. i leti na Mjesec da bi od tamo promatrala Zemlju te se služi tom simboličkom referencom kako bi tematizirala postojeću krizu vizualnosti: «zasićenje slikama dokazuje nedostatak kapaciteta da se zamisli alternativa svijetu kakav je danas». U vezi sa svojim astronautskim iskustvom Russell L. Schweickart, pilot misije Apollo 9, je rekao: «Kad si vani u jednom od tih svemirskih odijela, zaista se nalaziš u svemiru. Nema granica onome što vidiš. Tamo je potpuna tišina i taj prekrasan pogled. U tom trenutku povijesti predstavnik si čovječanstva jer proživljavaš to iskustvo, na neki način, za ostatak ljudske vrste».
Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavile su se prve slike planeta Zemlje iz svemira, tada nazvane “plavom pikulom”, a postale su masovno dostupne nakon slijetanja na Mjesec 1969. godine. Ideja ljudske civilizacije kao ujedinjenog entiteta kojim ne vladaju rasne, klasne i druge identitetske podjele, nego se poima kao jedinstvena cjelina, dobila je svoju vizualnu reprezentaciju dvadeset godina prije svršetka Hladnog rata. Na neki način, već je slika Zemlje dobivena iz njezine orbite anticipirala kraj binarnog odnosa prema svijetu, te postala ikona globaliziranog svijeta kakav poznajemo danas iako je i ta slika još uvijek daleko od načela jednakosti kojima su stremili kontrakulturni pokreti iz vremena prvih letova u svemir. Let na Mjesec – i njegovo televizijsko posredovanje – označili su prekretnicu u načinu na koji je organizirana ljudska percepcija svijeta: čovjek je po prvi put vidio Zemlju “izvana”, iz perspektive njezina satelita, kao jedinstvo za sebe.
U svojem novom autorskom projektu Martina Nevistić pristupa toj problematici multimedijalnim odnosom prema koreografiji: sučeljavanjem snimljenog i izvedenog materijala nastoji se ukazati na činjenicu da današnjom komunikacijom upravljaju deteritorijalizirane slike bez jasnog subjekta gledanja. Na razini koreografije, problemu se pristupa stvaranjem materijala pomoću spekulacije o tijelima koja se prilagođavaju promijenjenim fizikalnim uvjetima, drugačijim gravitacijama i nepoznatim biosferama. Simbolička referenca leta na Mjesec pritom funkcionira kao okosnica pomoću koje postaje moguće ne samo tematizirati postojeću krizu vizualnosti nego i ispitati mogućnosti transformacije tog stanja.
