Dvadeset i treće izdanje pulskog Međunarodnog kazališnog festivala PUF ove će subote u 20.45 sati na trećem katu pulskog Rojca u prostorijama kazališta Dr. Inat otvoriti predstava »Jedan mrtav čovjek«, u režiji mladog pulskog redatelja Aleksandra Švabića.

Ovaj je Puljanin diplomirao režiju u Beogradu, živi na relaciji Beograd – Pula – Zagreb – Rijeka, a prošlog je ljeta na Brijunima u Kazalištu Ulysses režirao predstavu »Stranac« Reinera Wernera Fassbindera, u kojoj su glumili studenti treće godine diplomskog studija Glume i medija s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, i čija se tema ksenofobije u gorućoj migrantskoj krizi iznova pokazala aktualnom i živom.

Švabić režira i predstavu »MateParlov«, koja će se premijerno izvesti 12. kolovoza u okviru Ulyssesa na Brijunima. Njemu kao Puležanu MateParlov predstavlja neku vrstu heroja vremena koje nije osobno proživio. »Imam potrebu pronaći i sagraditi njega negdje danas«, kaže.

Predstava »Jedan mrtav čovjek« premijerno je izvedena sredinom svibnja u zagrebačkom Teatru &TD. Opisana u najavi kao postpogrebna situacija u kojoj je pet živih lica u odnosu na jednog mrtvog čovjeka ostavljeno na sceni bez smisla, predstava je inspirirana pokojnim liderom KUD-a Idijoti Brankom Črncem Tustom.

Glupost je neuništiva

Kako vas je odlazak Tuste nadahnuo? Koja je njegova ključna ostavština?

– Odlaskom umjetnika kao što je Tusta, a time i KUD Idijota, scena ostaje sve praznija i besmislenija. Besmisao možemo, kao i oni dosad, dobro iskoristiti da ispunimo prazninu. Zapravo me nije nadahnuo njegov odlazak, nego saznanje da iako njega više nema, ne znači da on ne postoji. Mislim da je ključna sva njegova ostavština, ali mogu izdvojiti ovaj sjajan njegov citat: »Stotine primjera me je još više uvjerilo da je naziv albuma ‘Glupost je neuništiva’ bio savršeno točan. Samo što sam ja u međuvremenu postao tolerantniji prema gluposti i prihvaćam je kao dio ljudskoga življenja. Ljudi imaju pravo biti glupi, to se ne može ukinuti dekretom. Osim toga, ima gorih stvari: egoizam, zloba, sadizam, terorizam, na primjer, popis je poduži… To uopće ne znači da na svijetu ne postoje pametni ljudi, dobre ideje, genijalna djela, zdrave stvari. Postoje naravno, ali kad je glupost u pitanju – to je korijen koji se teško čupa«.

U svijetu dominacije estetike, smrt je očito preružna i gotovo tabuizirana. Kako je obrađujete u ovoj predstavi?

– Smrt je u ovoj predstavi više dana okolnost. Bavili smo se živim ljudima koji ostaju i koji na neki način funkcioniraju. Neko umre i onda ništa. E u tom »ništa« smo tražili što se sve događa.

Uskoro, 12. kolovoza, kao jedina ovoljetna premijera kazališta Ulysses, igrat će se predstava »MateParlov« u vašoj režiji. Kakav je vaš osobni doživljaj Mate Parlova? Jeste li gledali snimke njegovih borbi, čitali/gledali njegove intervjue?

– Parlova doživljavam kao sugrađanina, kao šampiona i kao čovjeka koji nije zloupotrebljavao. Kao velikog čovjeka koji je rekao da ne može biti nacionalist. Da, neko vrijeme smo se bavili potragom i analizom informacija do kojih smo dolazili. Neke mečeve smo gledali nebrojeno puta i još ih gledamo.

Dijete Inata

Nije baš često da tekst za predstavu supotpisuje petero autora. Je li to zbog bogate i slojevite biografije naše boksačke legende (i ljubitelja poezije, primjerice) ili zbog zahtjevnijeg dočaravanja Mate Parlova kao, još za života, mitskog junaka u narodnoj svijesti?

– Olga Dimitrijević, Tomislav Zajec, Dimitrije Kokanov, Aleksandar Radivojević i Nataša Rajković su pisci – to je pet. Staša Zurovac, Damir Urban, Maria Marković, Davor Sanvicenti, Nataša Rajković, ja i glumci smo šesti pisac. Iz raznih informacija i dojmova materijalizirat ćemo priču o tome što je MateParlov; to je ideja koncepta. Zahtjevnije dočaravanje Mate Parlova.

Surađivali ste već s dosta kazališta, no koja je vaša veza s kazalištem Dr. Inat?

– Ja sam dijete Inata. Moja veza s Inatom je »lastična« – tamo sam se vezao i otišao, ali kad odem predaleko, lastik se napne i vrati me i podsjeti što zapravo želim raditi; da želim živjeti u kazalištu.

Za grupu Goribor režirali ste spot za singl »Dugo nisam bio tu«, koji je snimljen i u Puli. Koliko je to za vas bilo novo iskustvo/iskušenje u odnosu na posao kazališnog redatelja?

– Imao sam već neka iskustva s fakulteta i raznih snimanja. Više je iskušenje bilo susresti se u ukusu s tim umjetnicima i napraviti video koji se u to uklapa.