RIJEKA Nikad u 35. godina dodjeljivanja književne nagrade Gjalski nije se desilo da laureat ne živi u Hrvatskoj i nikad laureata nije objavila izdavačka kuća izvan Zagreba. Do ove godine i pojave bosanskohercegovačkog pisca Željka Ivankovića s romanom »Rat i sjećanje« u izdanju riječkog Ex librisa.

Ne čudi stoga ponos koji je sinoć zračio s predstavljačke pozornice u riječkom antikvarijatu Ex libris; onaj predstavnika izdavača, ujedno i voditelja predstavljanja, Zorana Grozdanova, kao i onaj autora koji je na više mjesta upravo taj svoj roman nazvao svojim »magnum opusom«. Upitao je zato Grozdanov autora ne ponavlja li se teza iz 90-ih da se najbolja hrvatska književnost piše u BiH.

– Intimno mislim da je to točno, ali neka kritičari i čitatelji to kažu. No mislim da je BiH mjesto zanimljivoga življenja. Ne kaže se slučajno: »Što gore piscu, to bolje literaturi«. Da živimo u »dosadnim« vremenima i prostorima, bili bismo u Švicarskoj i imali bismo Milka čokoladu i švicarski sat – rekao je Ivanković.

Grozdanov je potvrdio da je Ex libris gotovo pa već kućni Ivankovićev izdavač. Dosad je objavio pet njegovih knjiga, a očekuje se uskoro i šesta. No razgovor je pred dobro popunjenim antikvarijatom započeo knjigom po kojoj je Ivanković u Hrvatskoj najpoznatiji – »700 dana opsade«, dnevnikom o opsadi Sarajeva. Zanimalo ga je koliko je ta knjiga bila predložak za »Rat i sjećanja«.

– Opsada Sarajeva trajala je tisuću četiristo i nešto dana. Dakle duplo više od tih 700. Ali ona je za mene trajala baš toliko, jer je tih 700 dana bila matrica za ono što će doći. Nema filma koji to može pokazati, a te dnevničke bilješke sačuvale su vatru, žar koji bi se vremenom istrošio. No ovakvu knjigu trebao sam pisati s odmakom. Zato mi je i trebalo 20 godina – rekao je Ivanković.

Grozdanov je roman pročitao kao ljubavnu priču, pa je Ivanković posvjedočio da je dosad već čuo najrazličitija čitanja, od kojih su ga neka i iznenadila. Za neke to je ratni roman, za neke roman o njegovu rodnom Varešu, pa o majci, a za neke i o socijalnim karakteristikama piščeve generacije.

– Neću reći da je to tako, ni da nije tako. Ali jedino što je istina i što ću potpisati da je istina jest priča – zaključio je Ivanković prije no što je odgovorio i na poneko stidljivo pitanje iz publike, nastojeći razgovor što je moguće više s politike skrenuti prema kulturi i književnosti.