U današnjoj umjetnosti ima jako puno blefa, laži i jeftinoće - Mauro Stipanov / Snimi Sergej DRECHSLER
Zgrada pošte na Korzu prodana je za cijenu srednje dobrog nogometaša !? Pa tko je tu lud...Možete li zamisliti taj prostor kao gradsku kavanu s Murtićevim mozaikom?
Ljudi nazivaju »zlom« sve ono što ne žele – iznad svega smrt i bol, što su im životne odrednice. Život je nerazdvojiv od zla. Od samog su se početka ljudi pokušavali obraniti od toga konstituirajući sliku života. Slika uravnotežuje bol – citat je suvremenog talijanskog filozofa Emanuelea Severinija u deplijanu izložbe Maura Stipanova, akademskog slikara, koja je do 6. ožujka otvorena u Galeriji Kortil pod naslovom »Jungla života/Jungla della vita«.
I baš u istom tonu tekao je i razgovor s priznatim riječkim umjetnikom, poštujući neobičan ritam preplitanja racionalnog i poetskog kroz razmatranje ljudskih odnosa iz različitih perspektiva. Čovjek u središtu suvremenog svijeta, kao pojedinac i dio društva u kontekstu stvaranja svog osobnog svijeta, ali i onog vanjskog. Umjetnik otkriva svoja promišljanja te iznosi stavove govoreći o općenitim vrijednostima i značaju umjetnosti i kulture koje provlači kroz sliku ljudske svakodnevice.
O životu, smrti, Darwinu
Koncept vaše izložbe je vrlo zanimljiv: dva zida ispunili ste portretima, autoportretima i drugim motivima, dok su preostala četiri zida ostala rezervirana samo za autoportrete. Što za vas podrazumijeva džungla života?
– »Jungla života« je u stvari jedna velika slika, sastavljena od manjih slika koje čine jedan mozaik, assemblage, filmski kadar, različit pogled raznih aspekata života, a, i slikarstva. RAZLIČITOST je riječ i pojam uzet, posuđen, od Darwina. Zanimljivo kako nitko ne spominje tu, i ne baš nevažnu, činjenicu unutar Riječkog EPK projekta, šteta. Naravno, takozvana evolucija je samo predtekst za moje slikarsko »iživljavanje«, iako, ono odavna nema više smisla, osim individualnog, niti izdaleka onog društvenog, socijalnog, edukativnog u najširem i najdubljem smislu svog značenja što je imalo tisućama godina. Tako je i sama UMJETNOST svoju ulogu već odavno odigrala. Bez obzira što taj proces ne primjećujemo, kao što ne primjećujemo pomicanje kontinenata. Stvari možemo konstatirati s obzirom na veliku brzinu promjena u životima svih nas, što je evidentno po tehnološkim navikama. Ipak, neke su stvari evidentne kao što su otkrića Gutenbergova stroja, u novije doba pisaćih mašina i najnovije kompjutorsko pisanje koje mijenja i estetiku i način razmišljanja kod čovjeka. Svakako, ono što me potaknulo na taj rad je Charles Darwin i sve ono što je dio njegova velikog djela, kao i velikih promjena s područja evolucije što su se u tih posljednjih 150 godina dogodile od izlaska njegova prvog izdanja »Podrijetla vrsta«.
Prethodnu izložbu posvetili ste »smrti«, kako ste sami rekli – bili ste potaknuti djelom talijanskog književnika Giacoma Leopardija? Danas ste zaokupljeni Darwinom i životom ?
– Nakon Giacoma Leopardija i teme »smrti« od 2014. do 2016. godine, ponovno otkrivanje Darwina, to jest »života« kroz evoluciju, paleontologiju, zoologiju, etologiju…, odnosno ta nepresušna područja istraživanja koja me osobno zanimaju. Jer, osim evolucije, moja »Jungla života« podrazumijeva i odnos pojedinca s drugim pojedincima iz životinjskog, biljnog i ostalog svijeta, to jest odnos i/i, et/et, ne aut/aut, znači iz perspektive gdje svako pojedinačno biće ima svoju perspektivu gledanja i tumačenje svijeta i života. Tako imamo perspektivu mrava, perspektivu lava, gazele,i, svako od njih nosi sa sobom svoj svijet.
Nije li različitost prirodna? Zbog čega je vama i posebno uzbudljiva?
– Pluralitet i RAZLIČITOST. Na primjer, znanstvenici tvrde da, seksualni čin, pa prema tome i seksualnost, kao način reprodukcije nekad jako davno nije postojao i da će muškarac kao spol jednom nestati! Mene to fascinira. Relacija svežderstva gdje svaki živi organizam u samome sebi ima beskonačno organizama, onda možemo shvatiti da je stavljati čovjeka u neku antropocentričnu poziciju, netočno i nestimulativno kao ideja. Totalitet je u svakom biću ovisno o njegovoj perspektivi viđenja stvari. Kroz ljudski jezik govori cijeli živi svijet gdje je čovjek kao neki anđeo preko kojeg govori svako živo biće, kako kaže C. Sini. Volim Stephena Jaya Goulda: homo sapiens je jedan veličanstveni incident, zadnja grančica evolucije naše povijesti. Znam da je kod nas Darwin nepopularan, osporavan, ali ta nepopularnost je popraćena velikim nepoznavanjem njegova djela. Uobičajena je teza, osporavanje, da ne kažem pljuvanje kod većine, da je Darwinova samo »teorija«, ali kod Einsteinove »teorije« nitko se ne usudi išta prigovoriti? Zanimljivo ne? Znakovito je da se ni u jednoj riječkoj knjižari ne može naći Darwinova knjiga.
Društvo spektakla i buke
Kako su nastajali portreti, svih 312 slika?
– Svih 312 slika, portreta, slika molekula, biljaka, primata i drugih motiva je nastalo u posljednje tri godine, u pauzama nečeg drugog što bih radio. Autoportreti su nastali kako koji, neki tjedan dana prije izložbe, neki lani, a neki preklani. Sa sobom se najlakše dogovoriti.
S izložbe u Galeriji Kortil / Snimio Sergej DRECHSLER
Vaša književna druženja s talijanskim filozofom Severinijem oblikovala su vaša razmišljanja, vaš rad. Uz njega volite i književnika Leopardija. Što vas je konkretno zaintrigiralo, koja misao njihovih djela je uzrokovala vaša likovna lutanja?
– Severino je jedan od najznačajnijih talijanskih filozofa. Nažalost, nedavno je preminuo u 91. godine apsolutno lucidan, nakon godine u kojoj je bio protagonist na puno rasprava jer su u Njemačkoj pronašli Heideggerove spise, u kojima se bavio upravo njim. Volim njegov način pisanja i govora, a preko njega sam došao do Leopardija. Sa Severinom sam stupio čak i u jednu kratku mail prepisku prije pet, šest godina što je meni bilo od velikog značaja kad sam se bavio Leopardijem. Kod njega me najviše fascinirala sposobnost vraćanju na »arhaične« temeljne korijene našeg razmišljanja. Bavljenje i proučavanje Leopardija, kao i svakog velikog diela je velika, zahtjevna stvar. Leopardi je priča za sebe, s njim se treba baviti, veliki svjetski pjesnik i veliki filozof. I Nietzsche ga je dobro poznavao. Svaki je individum nečemu više sklon…
Kako biste opisali suvremene umjetnike? Čemu teži današnja umjetnost ?
– Možda je najlakše s likovnim »umjetnicima«, pogotovo danas sa suvremenim kad se riječ »ljepota« zamijenila s »…uuu…što je fora«. Treba imati i žrtvovati puno svoga vremena; mene je poezija Leopardija i Darwinova evolucija zaintrigirala na razini onog što Nijemci nazivaju Weltanschauung odnosno VIZIJA svijeta, slika nečega. Upravo i o tome na neki način govori i Severino i cijela povijest zapadne filozofije, od presokratskih do današnjih. Ne znam može li suvremena umjetnost težiti nečemu, umjetnost nije nikad nečemu težila. Umjetnik, eventualno može nečemu težiti: slavi, novcu, besmrtnosti, lagodnom životu… U današnjoj umjetnosti ima jako puno blefa, laži, jeftinoće, ali najzanimljivije je što se sve to pretvara u ISTINU.
Severino se obrazovao u katoličkim školama, a kasnije je i sam predavao na Katoličkom sveučilištu. Ipak, na kraju ga je Crkva zabranila. Gdje ste, u čemu pronašli dodirne točke s talijanskim filozofom?
– Djelo Emanuelea Severinija mogu podijeliti na dva dijela: ono »popularno« čitljivo, i ono teško za čitanje – kažu eksperti da je teško ali uzbudljivo i originalno, gdje on tumači da je apsolutno sve VJEČNO, a da pritom njegovo djelo nema veze direktno s teologijom. Osim toga, njegove su knjige zabranjene na teološkim fakultetima u Italiji, iako je prije toga predavao na Katoličkom sveučilištu u Milanu. Ja sam slikar, i to je moje područje. Filozofija i umjetnost imaju puno dodirnih i intuitivnih dodirivanja, ali u supstanci i jedno i drugo područje je presloženo da bi se netko mogao baviti i jednim i drugim.
Konačno, misao, filozofija i kreativnost – umjetnost, u kulturološkom smislu su nas dovele gdje jesmo. Bez njih bi smo još bili u pećini. Danas je to tehnološka hiperznanost, a umjetnost se pretvorila u kreativne industrije »Društvo spektakla«, odnosno DRUŠTVO BUKE. Čak i otvaranje EPK-a bilo je u tom znaku. Ljudima treba dignuti kratkotrajno i prividno, ali intenzivno adrenalin, i…idemo dalje. Nažalost to je danas kultura, ne ostaje ništa trajno.
O likovnoj kritici i interpretaciji
Na zidu su vam već nova platna, tamna boja prevladava. I na sebi nosite tamne boje, poput habita. Tamna boja vam je nešto u čemu se dobro osjećate. I stari majstori su imali dosta tamne boje na svojim platnima.
– Crna platna da, ali na svakom je trag, akcent, na svjetlo. Mislim da je u slikarstvu važniji mrak od svjetla, jer svjetlo uvijek dolazi iz mraka. Caravaggio je veliku pažnju davao tamnoj, skoro crnoj preparaciji platna prije samog slikanja. Na njoj je jako puno radio. Također, slikari u baroku su na tamnim pozadinama izvlačili svijetlim nijansama figure. Crno u pozadini je kao scena na koju dolaze prizori. Danas scenografija ne postoji. Tamnoj boji sam bio sklon već na samim počecima učenja s Venuccijem. I u Bibliji piše: »A ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo«, Ivan, III, 19.
Likovni kritičari za vaša djela kažu kako imaju čvrsti temelj. Što to konkretno znači, kako biste to objasnili?
– Kod Venuccija, i svatko tko je kod njega učio, dobio je čvrste slikarske temelje bazirane na konstruktivizmu koji je meni jako odgovarao. Kasnije sam na akademiji, krajem sedamdesetih, umjetničku anatomiju pretvorio u slikarsku priču. Spojio sam slikarstvo i crtež, grafizam, kroz konstrukcije anatomskih elemenata koje sam transformirao. Čvrsti konstruktivistički crtež karakterističan je bio kod Venuccija, a on je očito bio i sam sklon tome.
Što općenito mislite o kritici, interpretaciji likovnih djela? Kakav je vaš stav prema tome? Zanima me kako vam izgleda kad netko drugi objašnjava vaš rad?
Je li ipak nekad potrebna interpretacija likovnog djela?
– Da, ako je kritika objašnjenje. Ako je interpretacija, to je nešto drugo. Postoje slike za koje je potrebno objašnjenje. Primjerice, imate jako misterioznih slika, pogotovo u renesansi i u baroku, gdje se slikari koriste simbolima za koje je potrebno objašnjenje. Tek su prije nekoliko godina stručnjaci navodno odgonetnuli Botticellijevo »Proljeće«. Primjerice, nisu znali što znači onaj muški lik, okrenut prema vani i uz sam kraj slike. Kroz objašnjenje gledatelj dobiva osnovno znanje i može bolje promatrati i doživljavati djelo. Također, u nadrealizmu kod, primjerice Renea Magrittea ili Salvadora Dalija i drugih, tu je potrebno tumačenje da se čovjeku koji nije u tome objasni kako bi mogao percipirati i na kraju uživati bolje u djelu i estetici. Kao i u operi, bolje ćete percipirati ako unaprijed imate predodžbu o radnji. Za film to ponekad nije potrebno, iako ga možete više puta pogledati. Tako možete pogledati i Tiziana ili Picassa s 20, 40 ili 70 godina, a doživljaji će biti uvijek različiti, sukladno vašoj estetskoj i iskustvenoj evoluciji.
Sveprisutni nihilizam
Volite djela apstraktnog ekspresionista Marka Rothka, kojeg ujedno smatrate posljednjim herojskim umjetnikom. I vaše slike imaju ekspresionističku energiju.
– Rekao bih većina, jer je ekspresionizam ključan pojam u mom radu. Za mene je Rothko posljednji. To se u povijesti umjetnosti i zove doba »herojskog slikarstva«. Možda će netko drugi to isto reći za nekog drugog iz te generacije američkih ekspresionista. U suvremenom slikarstvu ima također velikih umjetnika, ali osobno, ipak ih ne doživljavam kao Rothka. Za njih se govorilo da su obarali debla, nakon njih su konceptualisti rezali grančice, a nama danas je ostala samo kora za pomesti. Jesti, piti, veseliti se, tepati jedan drugome s osmijehom na licu. Apstraktni ekspresionizam je bio tako snažno slikarstvo da su svi umjetnici tog doba mislili kako će to trajati tisuću godina, ali onda se pojavio Andy Warhol i sve je završilo. Za mene je uvijek ekspresionizam bio bitan. Bilo da je riječ o portretu ili monokromim stvarima, uvijek mi je bitna ekspresija u najširem značenju. Svijet iracionalnog i racionalnog ide uvijek zajedno, pa i ja podsvjesno volim spajati racionalno i iracionalno. Sintetizirati sintezu tih dvaju pristupa.
Tvrdite kako je era umjetnosti iza nas te da smo ušli u razdoblje tehnologije. Kakav je vaš odnos prema novinama i mogućnostima koje tehnologija donosi? Smatrate li kako suvremeni čovjek nema više potrebu za umjetnošću?
– Mislim da je »umjetnost«, čija je uloga u cjelokupnom razvitku čovječanstva bila od krucijalne važnosti, prošlost. Mislim da to što mi danas zovemo »umjetnost« je završilo svoju veliku parabolu. Njena uloga nestaje krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, a početkom 60-ih s Andyjem Warholom počinje novo doba, doba prevlasti tehnike i tehnologije. Nestaju velike individualnosti u umjetnosti. Provokacija, skandal, financijska špekulacija, osobni probitak pod svaku cijenu postaju primarni. Ukratko rečeno, pojavom svojevrsnih EPIGONA epigona, epigona i tako beskonačno, pod krinkom tzv. konceptualizma dozvoljava svakom da se bavi umjetnošću, u ime »slobode« i demokratičnosti, ali, i gubitkom vrijednosti koje su nas do jučer držale. To je stvarnost. Tako je i očito je tako moralo biti. Mutacije jezika, estetike i ljudskog ponašanja su se uvijek mijenjali sukladno tehnološkim promjenama. Mislim da je u čovjeku sve manja potreba za »Umjetnošću«.
Poznat je i vaš stav vezan za MMSU u »Benčiću«. Rekli ste da tamo nikada nećete kročiti. Zašto?
– Nije problem MMSU, već mi se cijeli projekt oko »Benčića« ne sviđa. U tom prostoru radije bih bio vidio studentski kampus, cirkuliranje studenata, rektorat, u blizini su razni fakulteti, menza… Sveučilišni kampus je danas ono što su nekada bile crkve. U crkvama je bilo znanje i nikada se nisu gradile na periferiji periferije već u srcu grada, a da ne govorimo u inkorporaciji autobusnog i željezničkog kolodvora u jednu modernu zgradu! Tako bi se bilo povezalo Korzo s tim dijelom grada. Osim toga, oko kolodvora uvijek ima života, a bogami, i u kampusima. Na neki način izbacili smo studente iz žiže centra u periferiju periferije.
Smatrate kako nitko zapravo nema ništa novoga za reći, ali ipak istodobno imaju potrebu govoriti. Ne nazire li se u tome ipak ljudska potreba za umjetnošću, za kreiranjem, pa iako to bilo i tako repetitivno stvaranje? I konkretno, o kojem razdoblju govorite?
Nalazite odgovore u nihilizmu i darvinizmu, ali nije li to put u doista bezosjećajno ništavilo?! Ipak povijest, kao što i sami kažete, bilježi brojna djela vezana uz čovjekove doživljaje, osjećanja, duhovnost… Zaista, mislite da je sve to prošlost? Kakvog čovjeka vidite u budućnosti?
– Pa nihilizam je sveprisutan, očito u svim sferama života. O tome je rekao Nietzsche svoje, a, i možemo se prisjetiti Marxove misli iz njegova manifesta: »Sve što je vrijedno, sve što je časno, sve što je visoko, sve što je bilo lijepo, sve to nestaje u zraku, u što se pretvara ? U što je svedeno? U GOLI INTERESNI ODNOS! Mi se vješto pravimo da ga nema, ali….to je složena tema. Odnosno, evolucija me, sa svim beskonačnih razgranatostima i područjima, zanima puno više od umjetnosti.
Samo nas ljepota može spasiti
U svojim djelima oslanjate se podjednako na racionalno i iracionalno. Mislite da je važno imati tu ravnotežu u životu. Kako doživljavate svijet?
– Nema racionalnog bez iracionalnog, kao što nema ni antiteze bez teze. Slušao sam u Kampusu 2015. predavanje Margherite Hack, talijanske astrofizičarke. Njeno objašnjavanje nastanka života je jako zanimljivo s puno osjećaja. Primjerice, da smo nastali od zvjezdane prašine vrlo je zanimljiva teorija. Došli na Zemlju u obliku kamena ili minerala a sada, u obliku raketa i projektila odlazimo u beskrajni svemir. U tome ima znanstvenog i poetičnog.
Što smatrate nužnim za sretno dovršavanje čovjeka? Čemu biste dali prednost – estetici ili etici?
– Pa netko je rekao da nas samo ljepota može spasiti… samo kultura, učenje na ispravno razmišljanje.
Često prošetate Molo longom. Je li to rekreacija nakon rada, šetnja ili kontemplacija?
– Molo longom volim šetati zbog relativne tišine, mira. Ponekad slušam glazbu. Bojim se da ni to neće dugo potrajati, jer će hobotnica kapitala i tamo staviti svoje pipke, kad-tad… S Molo longom treba pristupiti pincetama. On je Riječanima važan segment.
Osim Molo longa, nalazite li još neki kutak grada zanimljivim, posebnim za vas? Gdje najradije provodite vrijeme?
– Najdraži mi je dio grada Školjić s Vodovodnom ulicom, tamo je vrijeme stalo, taj mi dio uvijek ima neki metafizički prizvuk i podsjeća na neke Fellinijeve filmove. Prema garaži Autotroleja uz Rječinu također je čudesno lijepo. Oko place ima uvijek života, šteta što su je uništili s onim vojnosivim antiestetskim kućicama, placa je mogla biti čudesno lijepa… prava turistička atrakcija, s malo novca ali puno osjećaja i mašte. Uništili su one praktičnije, manje kućice, koje su u stvari bile i autorski rad Zdenka Sile i jedne riječke arhitektice. Sve je to trebalo drugačije izgledati.
U jednom od vaših posljednjih intervjua, imali ste dosta primjedbi na program EPK-a. Kako komentirate nedavno otvaranje?
Vidite li još neke mogućnosti u oživljavanju grada i gradskog života?
– Smatram da su tu važne još druge dvije točke – Školjić i Delta. Na Delti, u onom ogromnom skladištu, bilo je idealno smjestiti Muzej grada, Muzej suvremene umjetnosti i Akademiju primijenjenih umjetnosti. U tom prostoru poput lego objekta, svaki obojen nekom upečatljivom, intenzivnom otkačenom bojom izvana. S adekvatnim uređenim zelenim okolišem dobili bi nešto suludo atraktivno. Osim toga ta je konstrukcija vrlo čvrsta i jako kvalitetna građevina iz ‘60-ih. Navodno se planira rušiti. Takva zgrada kao svojevrsna skulptura u boji, postala bi prepoznatljiva za sve one koji ulaze ili izlaze u grad u svim smjerovima. Zgrada bi postala vizualni identitet grada, estetska točka i kao takva imala bi veliki rejting i zapaženost. To bi bilo jako efektno, popraćeno stvarnim i komplementarnim sadržajem, a sve u blizini kazališta i najužeg centra. Sve što nije popraćeno kvalitetnim i kompleksnijim sadržajem kratkog je daha. Zbog toga ne vidim perspektivu MMSU-a u »Benčiću«, jer to je slijepo crijevo za sada. Za interes grada građanstva je to kriva ideja, a i pretpostavljam da nakon otvorenja u Muzeju nema bogznakakvih posjeta, jer ljude ne zanima umjetnost, a kamoli suvremena umjetnost. To ne kažem samo ja, to je javna tajna u većim razmjerima. Ako se nešto ne poduzme na vrijeme, vidim MMSU, preseljen na Kukuljanovo, a kustosi će svoju djelatnost obavljati u gradskim uredima.
Kako vidite Školjić? On je trenutačno uz Deltu pretvoren u parkiralište i garažu Autotroleja?
– Školjić je čudo. Meni nije jasno da to nitko ne vidi. Vodovodna ulica nudi bezbroj mogućnosti, tamo je i bazen. Možda se tamo mogla smjestiti primjerice dječja kuća, igraonice, vratiti park umjesto parkirališta. Pitanje je samo što odabrati od sadržaja, ali to su tri ključne točke koje bi bile bitne za oživljavanje grada, širenje njegova urbanog organizma. S tim trima točkama grad bi i u psihološkom smislu počeo disati dubljim plućima. Svaka od tih točaka ima svoju kulturnu i građansku sadržajnost. Između njih je Korzo, koje bi imalo više ulogu prohodne arterije nego centara u kojem se sve dešava unutar tih stotinjak metara.To je trokut koji bi u nekoj budućnosti mogao gradu dati neku živost i dinamiku, barem u mojim očima. Svaki ozbiljan grad mora imati prostore kolektivnih tema.
Grad vode netalentirani političari
Kad spominjete prostore kolektivnih tema, na Facebooku ste se često priključivali raspravama vezanim uz Murtićeve murale koji su bili u zgradi bivše Hrvatske pošte na Korzu, gdje je danas trgovina odjećom. Koji je vaš stav o tome?
– Murtićev mozaik, to je gradski, državni kulturocid, puno veći od onog što mi možemo uopće pomisliti. To je jedino u ovom gradu bilo na svjetskoj razini. Bez ičije odgovornosti je nepovratno uništeno. Mozaik izvan konteksta nema nikakvu vrijednost, mogu ga slobodno baciti u smeće, jer bilo gdje drugdje može djelovati samo nakaradno. Ej! Prodana zgrada za cijenu srednje dobrog nogometaša!? Tako kažu! Pa tko je tu lud… Možete zamisliti taj prostor kao gradsku kavanu s Murtićevim mozaikom?
U čemu vidite propuste, odgovornost?
– Mislim da ovaj grad oduvijek vode netalentirani političari, koji znaju jako dobro svoju matematiku, ali za humanizam nikad nisu pokazali prevelikog sluha. Indikativna je i ona Berlusconijeva fraza koju je bio preuzeo jedan naš političar da »Grad ili državu treba voditi kao firmu.« Eto, u tome i stoji puno odgovora zbog čega smo tu gdje jesmo.
Potječete iz stare fIjumanske obitelji. Zasigurno osim vlastitih sjećanja imate i ona koja su vam prenijeli. Kakva su bila vaša očekivanja od ovog grada iz pogleda mladog umjetnika?
– Koliko se sjećam, uvijek sam imao želju maknuti se iz ovog grada. Uspjelo mi je kad sam otišao na studij u Veneciju i Milano. Jako me je privlačila Bologna, tamo sam htio nastaviti postdiplomski studij. Trebao sam otići u Bolognu, u 10 ujutro imao sam vlak na koji sam zakasnio, stigao bih bio u Bolognu oko podne. No baš u to vrijeme je na glavnom kolodvoru eksplodirala bomba sa stotinjak mrtvih. Da sa sam otišao, sad ne bih mogao ovo pričati. Očito je sudbina htjela da zakasnim i da se vratim u Rijeku.
