Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić« izveli su na opatijskoj Ljetnoj pozornici, pod ravnanjem maestra Dmitrija Kitajenka, Mahlerovu Drugi simfoniju »Uskrsnuće« i oduševili brojnu publiku
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće djeluju zanimljive skladateljske ličnosti raznih stilskih usmjerenja i opredjeljenja. Ozbiljna se glazba u to vrijeme razvija u kontekstu pluralizma izričaja: oblika, sadržaja i tehnika, koji vode u zgusnuto, zahuktalo i revolucionarno 20. stoljeće. U tom svojevrsnom obračunu s baštinom glazbene romantike djeluje više zanimljivih skladatelja koji stvaraju dobro prihvatljiva djela koja će doživjeti i veliku popularnost.
Osporavan i obožavan
Gustav Mahler (1860-1911) austrijski je skladatelj i jedan od najvećih dirigenata u povijesti glazbe, poznati borac za uredno tumačenje djela velikih majstora, a osuvremenio je i način interpretacije opernih djela. »Pisati simfoniju za mene je graditi jedan svijet« – govorio je Mahler, koji se posvetio skladanju simfonija, solo pjesama i ciklusa pjesama koje žive i u simbiozi s njegovim simfonijama. Mahler je napisao devet simfonija, a deseta je ostala nedovršena. Završio ju je Deryck Cooke, te je uz ostale pokušaje, njegova verzija danas najčešće na programima svjetskih orkestara.
Opsežna Druga simfonija u c-molu, poznata pod nazivom »Uskrsnuće«, predstavlja prvi vrhunac Mahlerova stvaralaštva, i bila je jedino djelo na programu koncertne večeri u Opatiji (traje oko 1 sat i 20 minuta). Skladana za prošireni orkestar, soliste, mješoviti zbor, orgulje i udaraljke, a prema sadržajnim zahtjevima, dio limenih puhačkih instrumenata svira i izvan koncertnog podija.
Cjelovita zvučna slika
Prvi stavak Simfonije, Allegro maestoso, ispunjen različitim raspoloženjima, situacijama i mnogim izmjenama tempa i raspona u dinamici, Kitajenko je tumačio snažnim dinamičkim gradacijama, otkrio puninu orkestralna kolorita i zvuka te ritmičkom pedantnošću i agogičkom razradom stvorio potpunu zvučnu sliku, dok je u drugom stavku, Andante moderato, naglašena jedinstvena ljepota glavne teme u laganom tročetvrtinskom taktu.
Nakon okretnog trećeg stavka, Scherza, uslijedio je pretposljednji s prekrasnom smirenom temom, obavijenom prelijepim harmonijama koje nadahnuto tumači mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, stavak koji nas uvodi u završnicu cikličnog djela. Peti stavak najduži je i dramatski najsnažniji i u njemu sudjeluje cjelokupan ansambl. Sopranistica Sabina Cvilak i mezzospranistica Martina Gojčeta Silić, solističke su dionice donijele s mnogo sugestivnosti i glasovne ljepote.
Zvučan, ujednačen i intonativno besprijekoran zbor u kratkom, ali upečatljivom nastupu, te vrlo motiviranu i sjajno uigranu Zagreačku filharmoniju, briljantno je predvodio Dmitrij Kitajenko. Izvedbu je doveo do impresivnog i veličanstvenog finala, što je i publika osjetila te interprete ispratila dugim i oduševljenim pljeskom. Bio je to autentični Mahler.