Koncert Zagrebačke filharmonije

“Ljeto na Ljetnoj” otvoreno autentičnim Mahlerom

Ramiro Palmić

Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić« izveli su na opatijskoj Ljetnoj pozornici, pod ravnanjem maestra Dmitrija Kitajenka, Mahlerovu Drugi simfoniju »Uskrsnuće« i oduševili brojnu publiku



Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće djeluju zanimljive skladateljske ličnosti raznih stilskih usmjerenja i opredjeljenja. Ozbiljna se glazba u to vrijeme razvija u kontekstu pluralizma izričaja: oblika, sadržaja i tehnika, koji vode u zgusnuto, zahuktalo i revolucionarno 20. stoljeće. U tom svojevrsnom obračunu s baštinom glazbene romantike djeluje više zanimljivih skladatelja koji stvaraju dobro prihvatljiva djela koja će doživjeti i veliku popularnost.


   Istaknuto mjesto u prijelaznoj glazbenoj epohi pripada karizmatičnoj ličnosti Gustava Mahlera. Za života hvaljen i osporavan – mnogi su ga smatrali velikim simfoničarem i nasljednikom Schuberta, Beethovena i Brahmsa, dok su ga drugi negirali kao skladatelja, okrenutog pesimističkom pogledu na svijet i život. Posljednjih pola stoljeća zanimanje za tog skladatelja, čija se stota godišnjica smrti obilježava ove godine, sve je veće i njegova glazbena djela doživljavaju pravu renesansu.   

Osporavan i obožavan


Gustav Mahler (1860-1911) austrijski je skladatelj i jedan od najvećih dirigenata u povijesti glazbe, poznati borac za uredno tumačenje djela velikih majstora, a osuvremenio je i način interpretacije opernih djela. »Pisati simfoniju za mene je graditi jedan svijet« – govorio je Mahler, koji se posvetio skladanju simfonija, solo pjesama i ciklusa pjesama koje žive i u simbiozi s njegovim simfonijama. Mahler je napisao devet simfonija, a deseta je ostala nedovršena. Završio ju je Deryck Cooke, te je uz ostale pokušaje, njegova verzija danas najčešće na programima svjetskih orkestara.


   Opsežna Druga simfonija u c-molu, poznata pod nazivom »Uskrsnuće«, predstavlja prvi vrhunac Mahlerova stvaralaštva, i bila je jedino djelo na programu koncertne večeri u Opatiji (traje oko 1 sat i 20 minuta). Skladana za prošireni orkestar, soliste, mješoviti zbor, orgulje i udaraljke, a prema sadržajnim zahtjevima, dio limenih puhačkih instrumenata svira i izvan koncertnog podija.


   Pred velikim brojem posjetitelja u atraktivnom i akustičnom otvorenom prostoru Ljetne pozornice nastupili su, uz Zagrebačku filharmoniju, vokalne solistice Martina Gojčeta Silić (mezzospran) i Sabina Cvilak (sopran) te Akademski pjevački zbor »Ivan Goran Kovačić«. Izvođački aparat sastavljen od gotovo dvije stotine glazbenika, nastupio je pod ravnanjem Dmitrija Kitajenka, jednog iz plejade vodećih dirigenata današnjice, koji redovito dirigira orkestrima Njemačke, Francuske i Austrije, ali i drugim svjetskim orkestrima. Odlike maestra Kitajenka su iznimna muzikalnost, precizna, jasna i uvjerljva dirigentska gesta koja naznačuje najfinije interpretativne detalje, pri čemu veliki orkestri i solisti mogu doći do punog izražaja, što su potvrdili i izvođači ovoga koncerta.   

Cjelovita zvučna slika




Prvi stavak Simfonije, Allegro maestoso, ispunjen različitim raspoloženjima, situacijama i mnogim izmjenama tempa i raspona u dinamici, Kitajenko je tumačio snažnim dinamičkim gradacijama, otkrio puninu orkestralna kolorita i zvuka te ritmičkom pedantnošću i agogičkom razradom stvorio potpunu zvučnu sliku, dok je u drugom stavku, Andante moderato, naglašena jedinstvena ljepota glavne teme u laganom tročetvrtinskom taktu.


   Nakon okretnog trećeg stavka, Scherza, uslijedio je pretposljednji s prekrasnom smirenom temom, obavijenom prelijepim harmonijama koje nadahnuto tumači mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, stavak koji nas uvodi u završnicu cikličnog djela. Peti stavak najduži je i dramatski najsnažniji i u njemu sudjeluje cjelokupan ansambl. Sopranistica Sabina Cvilak i mezzospranistica Martina Gojčeta Silić, solističke su dionice donijele s mnogo sugestivnosti i glasovne ljepote.


   Zvučan, ujednačen i intonativno besprijekoran zbor u kratkom, ali upečatljivom nastupu, te vrlo motiviranu i sjajno uigranu Zagreačku filharmoniju, briljantno je predvodio Dmitrij Kitajenko. Izvedbu je doveo do impresivnog i veličanstvenog finala, što je i publika osjetila te interprete ispratila dugim i oduševljenim pljeskom. Bio je to autentični Mahler.