Iako se uoči premijere najnovije igranofilmske verzije »Ljepotice i zvijeri« u medijima digla velika prašina zbog kvirovske kemije Gastona i njegova punašnog lakeja Le Foua, kad su američki i ruski ultrakonzervativni idioti pozivali na bojkot, što i ne čudi jer je autor filma Bill Condon često volio koketirati s gay ikonografijom (sjetimo se »Bogova i čudovišta«), sve to miljama je udaljeno od njene originalne verzije iz 1946. godine, one s Josette Day i Jeanom Maraisom iza koje stoji Jean Cocteau. Uostalom, može li nešto biti više queer od relacije Cocteau – Marais?

Možda se Disneyeva verzija »Ljepotice i zvijeri« doista može promatrati kao bajka o djevojci zatočenoj u dvorcu tiranina, koja priča sa satovima i svijećnjacima (glas Tomkinsu sada posuđuje Ian McKellen, dok je Lumiere Ewan McGregor), da bi s mijenama godišnjih doba uz pjesmu shvatila kako se iza prijetećeg izgleda njena tamničara krije plemenitost.

No autori njene animirane verzije učinit će nešto što dobri stari konzervativni Walt nije učinio još od 1955. s »Damom i skitnicom« – pokazati da zaljubljeni u Disneyevoj romansi doista vole jedan drugog, kako to naglašava Voiceov kritičar.

Jer njihova romansa koja se postepeno razvija u seriji elegantnih ritmova, dok hrane ptice i grudaju se u vrtu palače, privlačnija je od mnogih igranofilmskih holivudskih ljubavnih priča. No Condonu nisu dovoljne ptičice i snijeg da bi zbližili junake. Sada ih zbližava njihova ljubav prema knjigama. Zvijer čak dopušta Belle da uđe u njegovu raskošnu biblioteku.

Filološka korektnost

Što je dakle natjeralo Hollywood da se 25 godina nakon njene impresivne animirane verzije nanovo vrati istoj bajci? Kome se obraća nova »Ljepotica i zvijer«? Klincima koji nisu upoznali njen original? Odraslima koji će doći u napast da nanovo pogledaju njen animirani original iz 1991. iz puke nostalgije, kako bi se vratili u vremena u kojima su i sami bili klinci? Fanovima mjuzikla? Riječ je o filmu koji se prije svega promtra kao raskošni holivudski proizvod. No paradoksalno je da ova nova igrana verzija postaje artificijelnija od one animirane.

Jer njena animirana verzija predstavljala je svojevrsnu revoluciju u genezi animiranog filma, zahvaljujući Pixarovoj kreaciji poznatijoj kao Computer Animation Production System, čiji će se klimaks dogoditi u virtuoznoj sekvenci plesa Ljepotice i Zvijeri u salonu dvorca, u kojoj fluidna kamera panoramski slijedi njihove pokrete. Zato je njena animirana verzija bila realističnija od ove igrane, bez obzira na svu filološku korektnost Condonova prosedea.

Nedovoljno (al)kemije

Naravno, Belle i njene emanicipirane animirane »vršnjakinje« poput Ariel, Jasmine i Esmeralde, hrabro odbijaju koketirati sa stereotipima princeze u opasnosti, te više preferiraju vlastite (životne) odabire. Da, uvijek je tu voljena osoba koju treba spasiti, ali i avantura koja im pruža nova iskustva i bijeg od dosadne i monotone svakodnevnice. No u nastojanjima da se svidi svim generacijama, a ne samo klincima, saharinska gotika Condonova »live-actiona« postaje nekako beživotna i posve oslobođena od pulsirajuće ekspresivnosti njenih animiranih junaka.

Tek je Josh Gad ubrizgao svom liku Le Fouu dostatnu dozu animirane živahnosti, kao da je riječ o oživjelom liku iz crtića, naročito u preslatkoj sceni plesa, kad nam postaje jasno tko je tu prava zvijer, iako sve to podsjeća na klasične situacije s maturalnih zabava iz campus filmova u kojima šmokljan upoznaje curu koja izgleda poput njega i poziva je na ples, samo što u Condona plesni par šmokljana čine (gay) muškarci, prizivajući pop ikonografiju Sofije Coppole (šifra: »Marie Antoinette«). Neodoljiv je i Luke Evans koji je lik Gastona fino približio toksičnom alfa mužjaštvu, čije geste igraju na mehanizme crtića upravo onoliko koliko je to potrebno. No ta (al)kemija nije dovoljna da bi Condonov komad pretvorila u nešto začudno.