Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1n
Sutra: 6° 6° 1n
11. prosinca 2018.
Sjajna svirka

Liburnia Jazz Festival: U Opatiji se nogomet i jazz vole t(r)ajno

Tko kaže da jazzeri nisu dobri navijači? / Foto: Davor HRVOJ
Tko kaže da jazzeri nisu dobri navijači? / Foto: Davor HRVOJ
Autor:
Objavljeno: 9. srpanj 2018. u 13:52 2018-07-09T13:52:14+02:00

Večernji dio programa započeo je gledanjem ogleda Rusija – Hrvatska na maloj Ljetnoj pozornici u Opatiji. Uz toliku količinu energije i pozitivnih vibracija koje smo parapsihološkim moćima slali na sjever, pobjeda je bila neminovna

Kad se saznalo da će se utakmica Rusija – Hrvatska održati drugog dana ovogodišnjeg Liburnia Jazz Festivala, organizator (festivala a ne utakmice) našao se u problemima. Zašto ljudima uskratiti mogućnost praćenja oba događaja?!

Kako obično biva najbolja rješenja budu ona najjednostvnija i odlučeno je da ta koncertna večer na Ljetoj pozornici započne odmah nakon utakmice, a praćenje iste da bude tik do, na maloj Ljetnoj. Tih dana najčešći je komentar bio: »Valjda neće opet biti produžeci, a kamo li jedanaesterci!« Zaista živci mnogih to ne bi mogli podnijeti, a ne bi bilo dobro da prvi od dva koncerta započne iza dvadeset i tri sata.

No, upravo su se te prognoze ostvarile (netko je debelo zaradio na kladionicama), živci su pucali, ali izdržali su, a nakon ishoda utakmice, u koji nitko nije dvojio da će biti upravo takav kakav je bio, bilo je potpuno svejedno kad će koncert početi. Jazz i nogomet te su večeri defilirali ruku pod ruku.

Nema bunkera

No, dan prije sudbonosnog, kad su se igrale tekme četvrtfinala, na velebnom stadionu »Ljetna pozornica« u Opatiji igrao se finalni dvoboj za prvaka svijeta u jazz-rock kategoriji. Gitarist Mike Stern za suparnika je imao trubača Radyja Breckera, a u obje momčadi vezni su bili bas gitarist Tom Kennedy i bubnjar Dennis Chambers. Momčad snova! No, bila je to zapravo prijateljska utakmica u kojoj su akteri dodavali jedan drugome, a navijači nisu štedjeli dlanove. Iz pristojnosti da ne nadglasaju umjetnike nisu pjevali navijačke himne, ali dovikivanja, upadica, i bodrenja nije nedostajalo.

Nastupila je momčad čija se kvaliteta ne mjeri u milijunima nečega, nego u kreativnosti, čijim igračima to nije samo posao nego strast, koji djeci ne šalju poruku: »Potrudite se, i vi možete biti najuspješniji na svijetu!«, nego: »Udružite se i stvarajte glazbu za svoj užitak!«

Primjerice, prve rezerve, Riječani koji su već ostvarili zapažene karijere: gitarist Bruno Mičetić i klavirist Zvjezdan Ružić, s rezervne su kupe, pred pozornicom, pomno upijali svaki dribling svojih idola, svako nabacivanje, prodor, kombinatoriku, lucidne ideje, intuitivne poteze. Za njih je to najbolja škola, izravan susret sa svojim idolima, poduka iz prve ruke. Liburnia Jazz je uvijek imao i tu pedagošku komponentu – vodio je računa o odgajanju mladih.

Dajte nam Vidu

Taktika je postavljena mudro. Naime, u izvedbama Sternovih i tek dvije Breckerove skladbe, niti u jednom se trenutku nisu povlačili u bunker. Iako su počeli u formaciji nula-dva-dva, u drugom je poluvremenu to bila igra s četiri napadača, u potpunosti otvorena, bez kalkuliranja, beskompromisna – totalni jazz-rock za ljubitelje maštovite igre. Svirali su napadački, bez kompromisa, agresivno, sa srcem, bespoštedno, s rukom na amblemu svojeg njujorškog jazz-rock kluba.

Mike Stern-Randy Brecker Band / Foto: D. HRVOJ

Sljedećeg dana, budući da samoborska reprezentacija nije uspjela doputovati, lokalni su veterani ispred opatijske tržnice odigrali hakl za prolaznike. Uvjetno rečeno veterani, jer radi se o igračima koji su još uvijek, zapravo, u naponu snage i od njih očekujemo da još uvijek zabijaju: gitarist Elvis Stanić, alt saksofonist Denis Razz, basist Henry Radanović i bubnjar Tonči Grabušić. Uostalom, u jazzu igrači ne priznaju umirovljenje, oni trče po terenu dok mogu stajati na nogama. Ovi, kvarnerski, pokazali su da i bez treninga mogu odigrati rutinirano i lucidno.

Večernji dio programa započeo je gledanjem ogleda Rusija – Hrvatska na maloj Ljetnoj pozornici u Opatiji. Uz toliku količinu energije i pozitivnih vibracija koje smo parapsihološkim moćima slali na sjever, pobjeda je bila neminovna. Šverceri, preprodavači i svi oni koji su odlučili brzo zaraditi na crvno-bijelim kockastim simbolima, opet će profitirati. No, ovaj put su se malo zeznuli.

Naime, još uvijek nije moguće kupiti hrvatski dres, ne onaj crni nego kockasti crveno-bjeli, s natpisom Vida, a konačno smo svjedočili Domagojevom poentiranju, i to dvostrukom. Da tako što ne postoji uvjerio sam se iz prve ruke. Naime, kćer od frendice zove se Vida i fascinirana je činjenicom da njezin imeno-prezimenjak igra za najbolju nogometnu reprezentaciju na svijetu i naravno da je poželjela dres s natpisom Vida.

No, višestruke grupne portage za takvom majicom, u raznim gradovima, nisu urodile plodom. Nema! »Nećemo ni imati«, rekli su nam u raznim dućanima. No, poslije dvostrukog zakucavanja nije isključeno da se pojave dresovi za kojima žudimo i da dijete konačno bude zadovoljno. Zašto i mala Vida ne bi sudjelovala u euforiji.

Kompleksna taktika

Ta je euforija vladala prije, za vrijeme i poslije utakmice, što znači i u koncertnom dijelu programa. Naime, dok je Kolinda još primala čestitke od neutješnog Dmitrija, a vatromet nad Rijekom, što se sjajno vidjelo iz Opatije, još je prijetio da eskalira i izazove hitnu intervenciju vatrogasaca, na teren je istrčao pjevač i gitarist Emir Grozdanić sa svojom reprezentacijom, poznatom pod nazivom Jed Backer's Blues Explosion, ovom prigodom pojačanom jednim od naših najtrofejnijim igrača, gitaristom Elvisom Stanićem. Zar se i Emir, poput onog drugog izbornika, morao zahvaliti nekome tko nije spreman braniti boje bluesa pod svaku cijenu, u svim okolnostima, bezuvjetno?

Naime, na teren je izveo samo desetoricu, ali njih desetorica su igrala kao jedan. Srčanim su, visokoenergetskim angažmanom nadoknadili manjak od jednog igrača i djelovali kao kompletna nogometna momčad. Njihov duboko emotivni, empatični blues doimao se kao da je namijenjen ruskim navijačima, a euforija među navijačima eksplozivnih nije jenjala.

Raphael Wressnig & Soul Gift Band / Foto: D. HRVOJ

Euforija se još nije stišala, a na teren je istrčala momčad internacionalaca predvođena austrijskim orguljašem Raphaelom Wresnigom. Za njegov klub, Soul Gift Band, nastupaju talijanski gitarist Enrico Crivellaro i austrijski bubnjar Florian Kasper. Kao veliko pojačanje, pod uvjetima koji su još uvijek tajna za javnost, za njih je ugovor potpisala američka pjevačica Gisele Jackson.

Uz nju bilo je lako provesti kompleksne taktičke zamisli koje uključuju soul, blues, funky i jazz. Wresnig ni nakon postignutih pogodaka nije radio salta ili uklizavanja na koljenima, ali je skakao po svojim orguljama i svirao nožnim prstima, podsjetivši na trenutak na Keitha Emersona. No u ovom slučaju stvar je delikatnija jer radi se o vintage Hammondicama B 3 koje bi svaki ljubitelj orgulja rado vidio u svoj vitrini, među peharima.

Napetosti nije manjkalo niti u nastavku festivala, ali u želji da sačuvamo vaše živce, ovdje stajemo. Organizator Liburnia Jazz Festivala zaslužio je pehar za jazz, a mogu li vatreni u svojem ognju izliti jedan, ostaje nam vidjeti – nama čiji živci još uvijek nisu pokidani.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka