Lela i Joe Kaplowitz / Foto Sanja KOCIPER
Zahvaljujući nagradi International HDS-a, ostvarit ću san i nastupiti na povijesno važnoj, svjetski poznatoj pozornici Carnegie Halla u New Yorku. Definitivno je sjajna okolnost što ću dijeliti pozornicu sa suprugom, kćeri i dvojicom prijatelja, kaže Kaplowitz
Lela Kaplowitz je cijenjena i nagrađivana jazz vokalistica sa svjetskim iskustvom. Njene izvedbe američke jazz pjesmarice i autorskih skladbi su pamtljive, prožete strašću i pozitivnom energijom. Uvijek okuplja vrhunske glazbenike s kojima muzicira s lakoćom i virtuoznošću. Početkom rujna za Big Round Records by Parma Recordings objavit će novi album »To One«, a potom s obitelji, kćerkom Lucijom i suprugom Joeom, te prijateljima Matom Muntzom i Garyjem Fritzom isti predstaviti 19. rujna na prestižnoj pozornici Carnegie Halla u New Yorku.
Ovih dana za Big Round Records by Parma Recordings svjetlo dana ugledat će vaš novi album »To One«. Recite nam malo više o tom izdanju?
– Ovaj album je zaista poseban po mnogočemu. Osim uvodne i završnih skladbi, svaka pjesma je s namjerom pisana u određenom tonalitetu prateći frekvenciju pojedine čakre ili energetskog centra. Također, tematika pojedine pjesme oslanja se na specifičnu emociju kojom upravlja određena čakra ili energetski centar. Osim tih skladbi, snimili smo i kompoziciju pod nazivom »Chant To One« koja je svojevrsna vokalna meditacija i uz koju će slušatelji moći i zapjevati, te opustiti se. Namjera nam je ovim albumom doprijeti do svakog pojedinca i pobuditi u njemu želju za osvještavanjem i preuzimanjem odgovornosti za svoj život kako bi pridonio na najpozitivniji mogući način cijeloj zajednici u nastojanju za zajedništvom, slogom i pozitivnim stavom.
Nagrada HDS-a
Samo nekoliko dana nakon objave albuma, pred vama je koncert u prestižnom Carnegie Hallu u New Yorku? Kako je došlo do tog koncerta?
– I samo izdanje albuma i koncert u Carnegie Hallu omogućen je osvojenom nagradom International Hrvatskog društva skladatelja. Naime, HDS ZAMP jednom godišnje objavljuje ovaj natječaj za sve redovne članove HDS-a s ciljem promoviranjem hrvatske glazbe u svijetu. Pripremala sam prijavnicu i sve materijale jedno godinu dana i drago mi je da sam među velikom konkurencijom upravo ja osvojila ovu prestižnu nagradu. Osvajanje nagrade International mi je financijski omogućilo da ostvarim sve svoje snove i nastupim na toj povijesno važnoj, svjetski poznatoj pozornici.
Vjerujem da ste vrlo uzbuđeni jer nije mala stvar stati na tu renomiranu pozornicu?
– Uzbuđenje raste iz dana u dan kako se približavamo samom odlasku u New York i datumu nastupa. Pripremamo se obiteljski svakodnevno, svatko na svom instrumentu, a onda slijede zajedničke višesatne vokalne višeglasne probe, te izvođenje skladbi u cijelosti. Kroz koji dan ćemo organizirati i probu online putem aplikacije kako bi prije probi uživo bili čim spremniji s našim glazbenicima koji žive u New Yorku.
Pa ipak bit će malo lakše jer ćete pozornicu podijeliti s obitelji i prijateljima?
– Definitvno je sjajna okolnost što ću dijeliti pozornicu sa suprugom, kćerkom i dvojicom prijatelja. Već kroz same probe prolazimo najzahtjevnije dijelove i čistimo sve nejasnoće, te mijenjamo aranžmanski skladbe kako bi pratili protokol i strogu satnicu Carnegie Halla. Ovo nam neće biti prvi zajednički nastup i jako se veselim cijelom događaju jer kad sam okružena obitelji na sceni osjećam se puno snažnije i podržanije.
Fatalan susret
No to nije sve, nastup u New Yorku popratit će i kamere jer se snima i dokumentarac o vama, odnosno o ljubavno-glazbenoj priči vas i vašeg supruga Joea kojeg ste i upoznali u New Yorku 2004. godine?
– Tako je, sa sobom vodimo sjajnu ekipu Hommage produkcije Petra Milića i Nevena Muretića koji će nas za vrijeme boravka u New Yorku snimati na lokacijama ključnima za naše upoznavanje, nastupe, druženje, rođenje naše kćerke itd. Bit će jako dinamično s obzirom na probe i pripreme, te intervjue koji nas očekuju. Veselim se iznimno ovom dokumentarcu za koji smo bili pokrenuli i Indiegogo kampanju kojom smo prikupljali sredstva za snimanje. Još uvijek primamo uplate sponzora ili donatora, a sve informacije možete naći na mojoj web stranici www.lelakaplowitz.net.
Zajedno ste odlučili život nastaviti u Hrvatskoj. Nije ga bilo teško nagovoriti da se preseli?
– Joe je jedva čekao da se preseli u Hrvatsku, makar nije nikada prije bio ovdje. U to vrijeme je Bush bio predsjednik i sveukupna atmosfera nakon 11. rujna nije mu se nimalo svidjela. Nismo nikad požalili preseljenje na što se uvijek svi čude. Hrvatska je predivna zemlja i uživamo u njenim kontinenatalnim i primorskim ljepotama. Uvjerenja sam da se sve može kad se hoće, da je apsolutno sve moguće ako zaista iskreno poželimo i ako strpljivo radimo do ostvarivanja tog cilja. I to u svakoj zemlji i na svakom kontinentu.
Od te »fatalne« 2004. godine vi i Joe nerazdvojni ste ne samo u privatnom, već i u glazbenom svijetu, no ipak imate i zasebne projekte? Je li to tajna uspješnog glazbenog braka?
– Tako je, zadnjih 15 i pol godina druženja prošlo je kroz različite faze kako na osobnoj tako i na profesionalnoj razini. Prije smo puno više radili na odvojenim projektima, ali to se promijenilo upravo ovim projektom »To One« jer smo shvatili da je naša zajednička energija ujedinjena prema istom cilju ima puno veću snagu nego kad smo usmjereni na različite stvari. Zbog toga je i inspiracija došla za naziv albuma ali i cijelog projekta »To One« ili »Za Jedno«, »Prema Jednome«» kojim želimo potaknuti zajedništvo upravo u ovim vremenima velikog individualizma i otuđenosti.
Lela Kaplowitz / Foto Sanja KOCIPER
Ravno u dušu
Iako je koncert u Carnegie Hallu velika stvar, iza vas su i značajni nastupi u Madison Square Gardenu, Birdlandu, i Blue Noteu u New Yorku, ali i na mnogim prestižnim jazz festivalima te s vrhunskim jazz glazbenicima diljem svijeta?
– Da, zaista imam sreće što sam u svojim 20-ima imala prilike nastupiti na svim tim mjestima i s predivnim ljudima, no ovaj nastup u Carnegiju ima jedno novo značenje za mene, upravo zbog vremenskog odmaka, zbog ogromnog iskustva i zrelosti kao skladateljice i kao izvođačice.
Dobro ste upoznati s domaćom jazz scenom, koga biste posebno istaknuli?
– Moram istaknuti braću Ružić, koji su toliko posebni i svaki na potpuno jedinstveni način grade svoje karijere. Trenutno najmlađoj generaciji pripadaju i bubnjarka Bruna Matić koja je nedavno izdala sjajan album prvijenac, a također su tu i mladi gitarsit Filip Pavić te kontrabasist Bojan Skočilić s kojima jako volim muzicirati.
Koji nastup posebno pamtite?
– Zanimljivo je kako od svih nastupa na velikim i zvučnim mjestima, u mom srcu je najupečatljiviji onaj neplanski u južnjačkoj baptističkoj crkvi u Savanni, saveznoj državi Georgiji, kad me je prijatelj Doug Carn, cijenjeni orguljaš, pozvao na jutarnju misu nakon što sam nekim čudom zakasnila na jutarnji avion za New York. U jednom trenutku u crkvi prepunoj crnaca svećenik me pozvao da zapjevam nešto. U sred moje izvedbe »God Bless the Child« Billy Holiday, svi su se digli na noge i tako zapljeskali da sam se naježila od glave do pete. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj prihvaćanja i ljubavi i zajedništva kroz glazbu.
Pohađali ste Jazz konzervatorij u Grazu, koji polaze mnogi naši jazz glazbenici. Koliko je važna klasična naobrazba?
– Pohađala sam satove pjevanja i improvizacije kod ugledne Sheile Jordan, koja je tada predavala na Jazz akademiji u Grazu davne 1999. i 2000. Moram napomenuti da nisam nikad završila tu akademiju niti ijednu drugu koju sam pohađala, npr. New School u New Yorku. Međutim, sva znanja koja sam prikupila su mi izuzetno dobro došla u mojoj nadogradnji i rastu u jazz vodama. Smatram da je bitna glazbena naobrazba do one mjere do koje ona ne postane opterećenje, a isključi užitak spontanosti i improvizacije u pravom smislu riječi. Danas postoji cijeli niz glazbenika koji su izvrsni tehničari i mogu odsvirati apsolutno sve ljestvice i moduse koje postoje, ali njihova glazba ne dotiče srž bića, dok s druge strane postoje samouki glazbenici koji svakom svojom notom dotaknu ravno u dušu. Svatko bi trebao pronaći svoj balans onog naučenog i onog iskustvenog, mislim da je u tome čar i jedinstvenost svakog ponaosob.
Učili ste sa svjetskim imenima jazza poput Jay Clayton, Mark Murphy, Donna McElroy, Barry Harris i Kate McGary. Pohađali Berklee Summer Music Workshop u Peruggi i The Vocal Performance i Jazz improvisation na New School u New Yorku. Što vam je ta dodatna edukacija značila?
– Kao što sam spomenula, sve dodatne edukacije koje i dan danas usvajam samo me obogaćuju kao osobu i kao glazbenicu i pridonose već oblikovanom stilu i izričaju. Smatram da učenje završava jedino kada napustimo ovaj život, tako da je rast i razvoj konstantan.
Nedostaje li Rijeci jedan pravi jazz klub?
– Naravno! Od gašenja Jazz Tunela i manjih pokušaja stalnih jazz svirki na Marini ili u foajeu HKD-a na žalost ništa od toga nije zaživjelo. Rijeci bi zaista dobro došao jedan pravi jazz klub. Prostora ima, postoje i ljudi koji bi se bavili organizacijom, naravno najkritičniji dio su uvijek financije. Na žalost ni u ostatku Hrvatske situacija nije puno bolja. Osim jedinog stalnog kluba u Sisku pod nazivom Siscia Jazz Club, u Zagrebu je tek u par zadnjih godina zaživio i Kulturni Centar Mesnička gdje se gotovo svaku večer može čuti glazba uživo te Jazz i Cabaret klub Kontesa koja nudi jazz program otprilike jednom tjedno.
Lady Summertime
Iza vas su i brojne nagrade. Koje biste izdvojili? Koja vam je posebno važna?
–Draga mi je iznimno nagrada Lady Summertime iz Finske gdje sam osvojila i stručnu nagradu žirija te nagradu pubike. Osim što su nagrade bile vrijedne ta pobjeda je za moje samopouzdanje značila jako puno. Lijepo je raditi ono što voliš i biti cijenjen od potpuno nepoznatih ljudi. A, nagrada International HDS ZAMP-a mi je trenutno ipak najbitnija jer mi daje krila i vjetar u krila kojeg sam toliko priželjkivala.
Tu je i specijalizirana tjedna emisija o jazz glazbi na Hrvatskom Radiju, pod nazivom Jazzalela. Koliko takve stvari pridonose edukaciji publike i koliko su važne za promociju jazza?
– Obožavala sam uređivati i voditi emisiju Jazzalela koja je začela na Radio Rijeci kao pokušaj nastavka emisije o jazzu koju je vodio naš neprežaljeni Vladimir Gašparović Gašo. Proširili smo se i na HR 1. program te paralelno emitirali obje emisije, no međutim nakon nekoliko godina se ugasila potreba te se tako ugasila i Jazzalela. No, nadam se da će u budućnosti opet postojati vrijeme i mjesto da se oživi emisija, jer sam u radiju zaista pronašla veliku ljubav. A, o važnosti emisija o jazzu uopće ne moram niti pričati. U Hrvatskoj ih je definitvno premalo, dok u jednoj Americi ili drugim državama postoje čitave radio stanice fokusirane žanrovski samo na jazz, kod nas moramo biti sretni da se tu i tamo nađe pojedina emisija o toj vrsti glazbe.
U istom kontekstu djeluje i Udruga Atom i radionice »Jazz na kotačima« za djecu i mlade. Kakva su tu vaša iskustva?
– Obožavam promicati jazz najmlađima. Oni su najiskreniji i uvijek me iznova pozitivno iznenadi njihova otvorenost i prijemčivost jazzu – glazbi koju većina njihovih roditelja ne sluša. Obišli smo u zadnjih 10 godina oko stotinjak škola diljem Hrvatske. Program kojeg promoviramo iznova se obnavlja pa smo tako u zadnje vrijeme dodali i segment step plesa, koji je u slobodno vrijeme moj hobi, a učenici su naprosto poludili za njim. Svi žele probati step cipelice koje imaju posebne metalne pločice koje proizvode uzbudljive zvukove kad se u njima pleše.
Što nakon Carnegie Halla i New Yorka?
– Nastavljamo s velikim planovima i turnejom kojom želimo promovirati novi album, snimat ćemo i jedan duo album ljubavnih jazz standarda, a u nastajanju je i knjiga povezana uz naš pokret »To One«. Tu je i izdanje dokumentarnog filma o našem životu te puno projekata kroz godine koje dolaze.
