100. godišnjica smrti

Legendarni Matoš – čelist, novinar, literat, polemičar

Kim Cuculić

Ubrzo po povratku u Zagreb nakon trinaestgodišnjeg izbivanja iz Hrvatske Matoš otkriva da nije dobrodošao. Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske redakcije ne objavljuju mu rukopise. Svjestan te situacije zapisao je: »Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom...«



Na sutrašnji dan, 17. ožujka, navršava se stotinu godina od smrti Antuna Gustava Matoša, hrvatskog pjesnika, novelista, feljtonista, esejista i putopisca, koji se smatra središnjom ličnosti hrvatske moderne. Matoš je rođen 13. lipnja 1873. u Tovarniku na području zapadnog Srijema, a po porodu je babica rekla Matoševoj majci: »Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti«. U drugoj godini života Matoš seli s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je »Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem«.


Iz knjige Dubravka Jelčića o Matošu doznaje se da je do sedmoga razreda gimnazije bio učenik gornjogradske gimnazije – sedmi razred polazio je dva puta, negativnu ocjenu osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskoga jezika! U ranijoj dobi pokazivao je sklonost glazbi, a to je demonstrirao tako što je učio svirati violončelo. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom, a 1893. odlazi u vojsku. No, već 1894. dezertira, pa iz Hrvatske bježi u Srbiju – najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sâm navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci »čelist, pa novinar, literat«. U Beogradu je bio stalan gost kavane »Dardaneli«, u kojoj su se okupljali književnici, boemi, novinari i glumci. Tu je upoznao Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića. U Beogradu je preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke za »Pobratim« Janka Veselinovića i sarajevsku »Nadu«. Pisao je osvrte na kazališni i glazbeni život Beograda, a također je pisao kritike priča i romana koji su tada izlazili.

Izbivanje i povratak


U siječnju 1898. godine Matoš odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi – još uvijek kao vojni bjegunac – u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905., 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb.



»Među onim mornarima, trgovcima i radnicima osjećate se kao među kulturnim divljacima. Siromašni ti krajevi se utapljaju u čudnom barbarskom utilitarizmu i da nema Supilovog »Novog lista«, ta barbarska pučina bila bi bez školja, bez kulturnog utočišta. Tuđinstvo na Rijeci je uzrok tome kao svakome drugome zlu primorskome. Ima i drugih trgovačkih gradova na svijetu, ali nigdje nije novac, novac i samo novac tako brutalno i apsolutno na površini svega: na površini lica, duša i života… Zbog toga je Rijeka danas najantipatičniji grad, najantipatičnija rupa na svijetu, škulja bez više kulture i mjesto bez narodnosti. Rijeka najbogatiji naš grad, ustvari je najjadniji i najsiromašniji hrvatski grad… Roba se kupuje i prodaje, dok čovjeka ne možeš kupiti ni prodati…« »Bijaše od najnezadovoljnijih, najnesrećnijih naših mladih ljudi. Bježeći od domovine, ubila ga je tuđina. Dosadilo mu je naše društvo sa našim uskim prilikama i on se u posljednjoj »tragediji mozga« jamačno uvjerio da su ljudi i preko granice isto kao tu, da je siromaku danas svuda teško i da ni u Španiji ne možeš pobjeći neprijatelju – samom sebi. Poliću Kamovu je odista napokon pošlo za rukom da samome sebi pobjegne. Učinio je što mogaše učiniti i ovdje. Umro je. Ubila ga bijeda kao slikarskog boema Račića u Parizu. Ubila ga je literatura… Kao mladi hrvatski Don Quijote poezije i slobodne misli, umro je u zemlji autentičnog gospara Quijotea…« – pisao je Matoš o Kamovu, nazivajući njegove pjesme »lirikom lizanja i poezijom pljuckanja«.




Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Ubrzo otkriva da nije dobrodošao. Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske redakcije ne objavljuju njegove rukopise. Svjestan svoje situacije zapisao je: »Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom…«


Prvi znaci raka grla pojavljuju se 1913. godine, a Matoš u nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo zdravlje putuje u Italiju iste godine. No, taj potez nije polučio pozitivan učinak. Vraća se u Zagreb i hospitalizran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. U Zagrebu i umire 17. ožujka 1914. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Ostavio je iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika. Politički, Matoš je bio gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac kod kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske, i kada je bio u domovini.

Visoka i stroga mjerila


Na planu književnosti Antun Gustav Matoš apsorbirao je suvremena strujanja – od simbolizma i modernizma, do impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu – od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. U književnost je ušao 1892. pripoviješću »Moć savjesti«, koja naznačuje početak perioda moderne. Njegove pripovijetke sakupljene su u zbirkama »Iverje« (1899), »Novo iverje« (1900) i »Umorne priče« (1909). Najviši literarni domet ostvario je u pripovijetkama s motivom idealne ljubavi, kao esencijalne ljudske težnje, primjerice u »Balkonu« i »Cvijetu s raskršća«. Kao samostalna književna tema javlja se i krajolik, ali kao povod dubokog, impresionističkog pjesničkog doživljaja.


Kao što je skladom i harmonijom pjesničkog jezika obogatio hrvatsku poeziju, tako je i u kritici, polemici, feljtonistici, pa i u putopisnoj prozi »Naši ljudi i krajevi«, »Vidici i putovi« – uveo visoka i stroga stilska mjerila. U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejsaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedno od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je 80-ak pjesama. Neprijeporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom – konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije – odlike su Matoševe poezije. Česta pojava motiva smrti u njegovoj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli – posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama »Samotna ljubav«, »Djevojčici mjesto igračke« i »Utjeha kose«.

Istinski polemičar


Svoja emocionalna stanja izrazio je u poetskim pejsažima »Jesenje veče« i »Notturno«, dok patriotski osjećaji dolaze do izražaja u njegovim ponajboljim rodoljubnim stihovima »Stara pjesma«, »1909.«, »Iseljenik«… Baveći se hrvatskom domovinom žarom uskraćenog prognanika, ali i promišljenog rodoljuba, najdublje je nacionalnu problematiku dodirnuo u poemi »Mora«. Razočaran po povratku u domovinu malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine.


Posebno mjesto u povijesti hrvatske polemičke književnosti zauzimaju upravo polemike A. G. Matoša. Neprestano je ulazio u književne i političke okršaje, stvarajući neprijatelje, ali i istomišljenike. Za života skupio je dio polemika u zbirku »Dragi naši savremenici«, ali je nije stigao prije smrti objaviti. »Predgovor Čitaocu« (predgovor neizdanoj polemičkoj knjizi) tiskao je u »Riječkom novom listu« 1912. godine, a u njemu sebe prispodobljuje s vrtlarom koji, pored uzgoja plemenita cvijeća, mora plijeviti korov. Kako u natuknici za Hrvatsku književnu enciklopediju piše Nikica Mihaljević, Matoš svoje polemike smješta u ondašnji hrvatski društveni, kulturni i politički kontekst oštro šibajući nesposobnost i nekompetentnost na svim područjima, a poglavito u književnosti. Sabirući dojmove i rezultate svoga polemičarskog rada, Matoš jasno uviđa da je uspio promijeniti neke kritičarske navade, te točno procijenio vrijednost mnogih pisaca, nadajući se da će mu buduće vrijeme dati za pravo, kad će ljudi njegovu knjigu čitati kao zbirku humoreski. U svoju zbirku uvrstio je i odgovore protivnika, što povećava njezinu dokumentarnu vrijednost. U zbirci su polemički članci o K. Š. Gjalskom, M. Marjanoviću, J. Hraniloviću, M. Begoviću, J. Polić Kamovu, A. Ujeviću, K. Kovačiću i drugima. »Dragi naši savremenici« samo su manji izbor iz mnogo većeg polemičarskog opusa A. G. Matoša. U svojim polemikama on se služi raznim vrstama i žanrovima književnog i novinarskog izražavanja da bi što efektnije i ubojitije uobličio svoje polemike te pored članaka, često se koristi pjesmama rugalicama, epigramima, aforizmima, humoreskama, pismima, bilješkama, dijaloškim kozerijama, persiflažama i pamfletima. Nema gotovo niti jednog značajnijeg hrvatskog pisca toga doba kojega Matoš nije polemički kritizirao. Uz već nabrojene, često su mu na meti M. Dežman Ivanov, V. Jelovšek, V. Klaić, J. Kosor, D. Domjanić, M. Ogrizović, A. Milčinović, B. Livadić, S. S. Kranjčević, M. Cihlar Nehajev, N. Nodilo, K. Šegvić, Z. Vukelić, A. Wenzelides…

Gnjevni pisci


S manje ili više žestine, ne štedeći njegov osobni integritet i književno djelo, odgovarali su Matošu mnogi pisci, naročito mlađi, od kojih su neki u njemu isprva gledali učitelja. Janko Polić Kamov gnjevno je reagirao na kritiku njegove »Ištipane hartije«, a Ujević ga u članku »Cezar na samrti« naziva »vječni zaplotnjak«, »originalni majmun«, »jedinstvena vrana«, predbacujući mu potkradanje i plagiranje Barresa i Baudelairea.


I Miroslav Krleža bio je dosta kritičan prema Matošu – naziva ga stilskim zanovijetalom, kaligrafistom, larpurlartistom, ekskluzivistom i apostolom hrvatsko-srpskog književnog jedinstva, no povoljno se izrazio o »Notturnu«, napisavši da nosi u sebi sve velike dimenzije posljednje pjesme pisane u agoniji.


Matoševo djelo smatra se prijelomnim u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Ni Krleža ni Ujević ne bi bili mogući da legendarni AGM nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske pisane riječi.