Teatar i ja smo se malo rastali – Lary Zappia / Foto V.KARUZA
To je bila oaza u kojoj sam fantastično uspio ispeći zanat, a onda sam to čemu me rad u HKD-u naučio, mogao primijeniti u drugim teatrima. HKD je bio poligon na kojem sam mogao, da tako kažem – »nekažnjeno eksperimentirati«
Na Riječkim ljetnim noćima – 30. lipnja i 1. srpnja – igra se kultna predstava riječkog HKD Teatra, Ionescova »Ćelava pjevačica«, u režiji Laryja Zappije. Premijeru je imala u svibnju 1994. godine na otvaranju Festivala malih scena, a zapamćena je s te prve izvedbe ostala legendarna fotografija Janija Fabijana na kojoj Slavko Linić (tada gradonačelnik Rijeke) pridržava kišobran koji mu je »uvalila« sluškinja Mary (Marija Geml).
Sve je u toj predstavi začudno – glumci su bezvremenski odjeveni, maska krije njihove godine, scenografija podržava osjećaj da smo svi skupa u nekom lijepo uređenom vrtu, gdje se vode svakidašnji, isprazni razgovori, a život je negdje drugdje…
Godine su prošle, osim što smo dva desetljeća stariji, mnogo se toga promijenilo u državi, Rijeci i status HKD Teatra. Samo je »Ćelava pjevačica« ostala ista. Nakon 128 izvedbi i dalje ima svoju publiku i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Čak ni redatelja, Laryja Zappiju, koji se u međuvremenu rastao s kazalištem, ali ne krije zadovoljstvo što ga baš »Ćelava« održava u tom mediju »na životu«. Koristimo prigodu što je Lary Zappija nakratko u Rijeci, da porazgovaramo o »Ćelavoj pjevačici« koju je režirao na svoju i na radost glumaca, a sudeći po broju nagrada i zanimanju publike – radosnih je mnogo. Za početak, još jednom konstatiramo nesvakidašnji rekord predstave – 21 godina i 190 izvedbi.
Čovjek dvadesetoga stoljeća čovjek je fraza i parola, neuništivi konformist, ljuštura bez sadržaja, lutka. Otuda toliko smijeha, suradnje i, konačno, radosti u spoznaji da smo tu zajedno, sigurno umotani u hipokriziju, lišeni dostojanstva. Shvativši da Ionescovo dramaturško opredjeljenje nikako nije didaktičarsko…cijela ekipa, majstorski je, vedro, ali odlučno pokazala što znači živjeti mrtvace. Nenad Šegvić i Zrinka Kolak Fabijan kao bračni par Smith, Zdenko Botić i Edita Karađole kao Martinovi, Marija Geml Sluškinja i Elvis Bošnjak Vatrogasac u, do perfekcije simpliciranom kič- ambijentu Doriana Sokolića, kao djeca, naoko bezazleno, parodirajući dramu govorili su nam o vlastitoj bijedi. Kroz kostimografsku koncepciju raščupanih, umašćenih, groteskno i ofucano odjevenih glumaca Ružice Nenadović Sokolić omogućila je akterima u ovoj »kriški iz života« da se osjećaju komotno i kod kuće, u svojoj koži – pisala je Daša Drndić u »Slobodnoj Dalmaciji«.
Nenad Šegvić (Gospodin Smith): »Ćelava pjevačica« jedna je od amblematskih predstava HKD Teatra, koji je nekada imao tri premijere godišnje, onda dvije, pa jednu, a sad više nema novaca ni za jednu premijeru u sezoni. S ovim smo naslovom kroz dva desetljeća prošli brojne festivale i gostovali na zaista mnogim pozornicama – igrali po čitavoj Sloveniji, na Splitskom ljetu, veliki smo uspjeh imali na gostovanju u Ateljeu 212, o čemu je pisala i Marija Crnobori u svojoj posljednjoj knjizi »Životić«, ali najviše odjeka predstava je imala kod kuće, u Rijeci. Sjećam se oduševljenja na premijeri, gledatelja koji su godinama dolazili da vide »Ćelavu« ponovno i ponovno…
To je jedna od tri najdugovječnija naslova na kazališnom repertoaru u bivšoj Jugoslaviji i ujedno jedina od ta tri koja se još igra – »Buba u uhu« se igrala u istoj podjeli do smrti Nikole Simića, »Stilske vježbe« se više ne igraju zbog bolesti Pere Kvrgića, a i našoj se »Ćelavoj« nazire kraj: odlučio sam da će ove dvije izvedbe na Riječkim ljetnim noćima biti ujedno i posljednje.
Starjeli smo s predstavom i došli do granice na kojoj nastavak više nema pravog smisla. I osobno sam odlučio da se nakon ovih izvedbi više neću baviti glumom. Osim godina života, razlog je i nemotivirajuće stanje u hrvatskom kazalištu – ima dobrih glumaca, ali nažalost nedostaju redatelji. Zato više nema velikih predstava. U Rijeci je kroz desetljeća bilo nekoliko ljudi koji su obilježili kazalište i kulturu grada – redatelj Anđelko Štimac, scenograf Dorian Sokolić, kostimografkinja Ružica Nenadović Sokolić… Njih više nema, a eto – i mlađi koji bi mogli nastaviti riječku tradiciju dobrog kazališta – ne ostaju u profesiji. Tu mislim na Laryja Zappiju, koji nakon desetaka režija uspješnih predstava danas – vozi avione u Kanadi… Tužan je to primjer intelektualca i nadasve talentiranog redatelja, koji nije mogao naći mjesto pod suncem u hrvatskom kazalištu. Oduševio me svojim znanjem i intelektom, a razočaran sam što to nikome nije važno. Iz tih razloga me ne zanima više igrati u kazalištu, ali će me dobro kazalište – zanimati dok živim!
Zrinka Kolak Fabijan (Gospođa Smith): Našalili smo se na svoj račun na jednoj od proba ovih dana, konstatirajući kako zajedno imamo oko 500 godina! No, iako smo dvadeset godina stariji nego na premijeri, maladalačka želja i volja nas nisu napustile, a Ionescov je tekst takav da se može igrati u bilo kojoj dobi života. Svi volimo tu predstavu i s radošću čekamo izvedbe na Riječkim ljetnim noćima, gdje će – uvjerena sam – naša predstava biti osvježenje za publiku u odnosu na ono što trenutno nudi dramski program velikog kazališta. Poseban nam je stimulans bio dolazak redatelja Laryja Zappije na jednu probu, nakon koje nije imao primjedbi.
Marija Geml (Služavka Mary): Raduje me da i dalje igramo »Ćelavu« jer nam je ona uspomena iz »mlađih dana«. Publika nas voli, to osjećamo, a mi se veselimo predstavama, pogotovo kad nam je redatelj Lary Zappia potvrdio da predstavu držimo čvrsto, kao na premijeri! Veliki je to kompliment, nakon toliko godina, ali i potvrda da smo profesionalci koji ne dozvoljavaju da se predstava raspadne.
Edita Karađole (Gospođa Martin): Nadam se da ćemo publiku na ove dvije izvedbe nasmijati, a da ćemo se i mi – zajedno s gledateljima – zabaviti na račun građanske ludnice koju je tako sjajno detektirao Ionesco, a tako prozračno postavio na scenu Lary Zappia.
Zdenko Botić (Gospodin Martin): Čast mi je i veselje biti dio ove sjajne ekipe i uputiti poruku gledateljima: Kroz više od dvadeset godina u našim se životima mnogo toga izdešavalo i promijenilo, ma »naša« se »Ćelava pjevačica« još uvijek češlja na isti način. Dođite i uvjerite se!
Damir Orlić (Vatrogasni kapetan): Svi kolege u podjeli »Ćelave pjevačice« su od premijere, a ja sam uskočio u ulogu Vatrogasca, mislim 2004. godine. Budući da se radi o predstavi koja je premijeru imala 1994. godine, nije bilo video zapisa, tako da sam za pet dana ušao u lik, a da nisam ni gledao kolegu koji je ranije igrao Vatrogasca. Danas mi je »Ćelava« toliko draga predstava da ju ne mogu ni sa čim usporediti – kolege su i dalje dvostruko stariji od mene, a ja uživam svaki put kad ih vidim kako se – u pravom smislu te riječi – igraju.
– Odigrati 190 predstava jednog naslova, kad se podijeli na 21 godinu, nije tako puno, ali jeste mnogo za malu sredinu kakva je Rijeka u kojoj rijetko što traje, a pogotovo ne predstave. Zanimljivo je da je podjela od premijere ista – Nenad Šegvić i Zrinka Kolak Fabijan kao Smithovi, Edita Karađole i Zdenko Botić kao Martinovi i Marija Geml kao služavka Mary – jedino smo Vatrogasce mijenjali: počeli smo s Elvisom Bošnjakom u toj ulozi, pa se on vratio u Split; u podjelu je potom ušao Riad Ljutović, pa se on vratio u Sarajevo, a onda se ansamblu pridružio Damir Orlić kao Vatrogasac i s njima igra do danas.
Radost igre
Jeste li bili na nekoj od proba za izvedbe u sklopu Riječkih ljetnih noći?
– Pojavio sam se »polupozvan« na jednoj probi ovih dana i razveselio se da je predstava u tako dobrom stanju! Zaista se dobro drži – u protekla se dva destljeća osvježavao dekor, ali ne i glumci: oni su ostali svježi, jednako zaigrani, jednako precizni kao prvog dana. Tajna tolikog broja izvedbi je u njenoj komunikaciji s različitim uzrastima, raznim sredinama ali i u tome što ne zahtijeva neke posebne uvjete – sve što treba »Ćelavoj pjevačici« je – jedna utičnica!
Kakva ste očekivanja imali kad ste ju postavljali 1994. godine?
– Prve sezone u HKD Teatru smo ambiciozno krenuli: najprije smo igrali dramu »Tko se boji Virginije Woolf?«, zatim »Woyzecka« koji je na rubu tragičkog ključa, a onda nam je trebalo nešto drugačije. »Ćelavu« sam radio iz svoje potrebe za ludizmom u najboljem smislu riječi!
Nismo imali velike ambicije, napravili smo predstavu brzo i lako, toliko je u to vrijeme bilo neke dobre energije da smo ju odigrali kao »bonus« za otvorenje Festivala, izvan konkurencije na kojem je »Virginia Woolf« bila u natjecateljskom dijelu programa. Naravno da nije bilo para, ali to u ono vrijeme nismo uzimali za ozbiljno – svi smo se nadali da dolaze bolja vremena i bilo nam je samo važno da se radi.
A evo, prošla je 21 godina, malo se to »samo da se radi« ispuhalo, a kako vidim – para u kulturi niotkuda, pa stoga ni duh više nije jednak! Ipak, ansambl »Ćelave« je zadržao radost igre i čini mi se da su svi glumci ove predstave jednako mladi – barem u mojim očima nisu se ništa izmijenili!
Na toj su predstavi, kao i svim drugim naslovima na repertoaru HKD Teatra u to vrijeme, suradnici za scenu i kostim bili bračni par Sokolić.
– Dorian Sokolić i Ružica Nenadović Sokolić bili su među osnivačima HKD Teatra i sve naslove u prvom desetljeću radili smo s njima. Današnja je predstava svjedočanstvo kako kazališna umjetnost može nadživjeti svoje autore. Njih su dvoje tada s nama bili jednako mladi, jednako zaigrani, nije im bio problem radovati se i igrati se s nama…
Neviđena sloboda
Kako gledate na sebe u tom periodu HKD Teatra, kad su se premijere nizale jedna za drugom svake godine?
– Malo koji redatelj dobije priliku da ima »svoj« teatar, da raste s njim. To što se jednog dana pojavio Nenad Šegvić i posvojio me, na neki način, što su tu bili neki glumci koji su slično mislili, a uz njih i autorski par Sokolić, kojima nije bilo važno ima li ili nema novaca – bilo je Bogom dano! Raditi izvan institucije, kolikogod bilo teško s produkcijskog aspekta za predstavu – jer u početku nije bilo ni honorara, niti novaca za dekor i kostime – daje vam neviđenu slobodu: nitko mi nije visio nad glavom, bio sam sâm odgovoran za uspjeh kao i neuspjeh – bilo je to autorstvo u punoj mjeri, od izbora naslova do jezika buduće predstave. To je bila oaza u kojoj sam fantastično uspio ispeći zanat, a onda sam to čemu me rad u HKD-u naučio, mogao primijeniti u drugim teatrima. HKD je bio poligon na kojem sam mogao, da tako kažem – »nekažnjeno eksperimentirati«.
Lary Zappia režirao je pedesetak naslova u dramskim kazalištima diljem regije, a među njima i nekoliko predstava za odrasle, u lutkarskim kazalištima. Za svoj je rad dobio dvadestak nagrada na uglednim festivalima u zemlji i inozemstvu, njegove su predstave gostovale na festivalima više od šezdeset puta, a od toga više od dvadeset puta u inozemstvu. Ipak, najplodnije razdoblje redateljskog djelovanja vezano je uz HKD Teatar u Rijeci, gdje je postavio predstave: »Tko se boji Virginije Woolf?« (1993), »Woyzeck« (1994), »Ćelava pjevačica« (1994), »Anđeli u Americi« (1994), »Garderobijer« (1995), »Čekajući Godota« (1996), »Sekretarice« (1996), »Ifigenija na Aulidi« (1999), »Pet vrsta tišine« (2000), »Glorija« (2003), »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj« (2005), »Mačka na vrućem limenom krovu« (2006), »Ujak Vanja« (2008).
Rad u teatru započeo je 1989. godine režijom predstave »Život u teatru« na sceni JDP-a u Beogradu, a posljednju režiju, prije odlaska u Kanadu i promjene profesije, ostvario je u riječkom HNK Ivana pl. Zajca – bila je to njegova adaptacija Kamova »Da je proklet Kam«, 2010. godine. Osim u teatrima, režirao je na radiju i televiziji, četiri godine bio je umjetnički direktor Hrvatske drame riječkog HNK Ivana pl. Zajca, kao i profesor na sveučilištima u Rijeci te Calgaryju i Kingstonu (Kanada).
Deset je godina bio aktivni sudionik i član kazališnog odbora ITI-ja u Parizu, a dvije godine i potpredsjednik Dramatic Theatre Commitetee ITI (UNESCO).
Koje biste predstave režirane u HKD-u istaknuli?
– Kao prvu »Virginiju Woolf«, pa »Godota« koji je bio apsolutno najnagrađivanija predstava. Tu su, zatim, predstave koje su bile provokativne, društveno angažirane i pomalo ispred vremena, poput »Sekretarica« ili »Anđela u Americi« koje su progovorile o temama istospolne ljubavi ili AIDS-a, a koje su se u ono vrijeme na ovim prostorima tek nazirale; ili »Četiri vrste tišine« o seksualnom nasilju u obitelji… Pred kraj mojeg vremena u HKD-u na red su došle i neke moje redateljske ambicije u naslovima »Mačka na vrućem limenom krovu« ili »Ujak Vanja«… Iznimno je uspješna bila i »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj«, volio sam i Marinkovićevu »Gloriju«. U HKD Teatru svaka je predstava bila interesantna na svoj način, imala je neki svoj razlog. Izbor repertoara je slijedio dvije osnovne linije – čeprkanje po klasici i eksperimentiranje s posve novim tekstovima. Oba su ta »kolosijeka« unutar HKD-a rađena u formi koja je bila vrlo stimulativna i za redatelja, i za glumce: igra na blizinu, kontakt s publikom, mala, intimna forma… Objektivno gledajući, mislim da je period rada u HKD Teatru bio i najuspješniji dio moje redateljske karijere. Premda je tragično što ni one najnagrađivanije predstave – zahvaljujući tome što su niknule u maloj sredini – nisu imale dulji život.
Sanjam teatar
Koja vam od njih najviše nedostaje?
– Iskreno – ne znam, to je kao da roditelja pitate koje mu je dijete najdraže. Meni je čak i »Lukava udovica«, koju smatram svojom najneuspješnijom predstavom, bila na neki način jako draga. Sve ih volim, svaku u svom vremenu, u svom trenutku… i one koje su išle relativno dugo, i one koje su se brzo ugasile.
Više se ne bavite kazalištem?
– Živim u Kanadi, tamo mi je obitelj, u međuvremenu sam dobio i kanadsko državljanstvo, i stalan posao pilota. Radim za jednu veliku avio-kompaniju koja se zove Porter Airlines i letim na Dashu 8 – Q400. Teatar i ja smo se malo rastali – život je tu upleo svoje prste – jer biti slobodnjak, kod nas, u ovim je vremenima sve teže i teže: tržište se stisnulo, pravila igre su se promijenila, poružnjela, a s druge strane moja je ljubav prema letenju bila dodatni razlog da odustanem od kazališta i nađem profesiju u svom nekadašnjem hobiju. Možda se kad odem u mirovinu opet vratim teatru.
Sanjate li teatar?
– S vremena na vrijeme. Evo, baš nedavno, imao sam pravu noćnu moru: sanjao sam da radim neku predstavu i da smo već došli pred premijeru, a ja odjednom shvatim da sam preskočio čitaće probe. Pa sam u panici zaustavio sve, ispričavao se glumcima da mi se to »nikada nije desilo, ali da eto već dugo nisam režirao, pa sam zaboravio redoslijed« (smijeh). Da, sanjam teatar, nedostaje mi, ali – jedino stalno u životu je mijena. Treba se prilagoditi, prepustiti se toku… tu i tamo malo zaveslati. Što da vam kažem, ne može čovjek uvijek uzvodno.
Hoćete li doći na izvedbu »Ćelave pjevačice«?
– Hoću, i tomu se radujem. Jer kolikogod sam često gledao izvedbe svojih predstava, svaka je uvijek drugačija. Kad se spoje glumci s publikom, nikad nije dvaput isto. Kao što ni u avijaciji dva leta na istoj relaciji nisu nikad ista.
Čujem da su ovo zadnje izvedbe te predstave.
– I ja sam čuo, ali nikad ne reci nikad! Žao bi mi bilo da jeste, ali uvažit ću razloge ako bude tako. Znam da život HKD-a i njegovih predstava počiva prije svega na leđima Nenada Šegvića. I kao što sam se ja zamorio od »borbe s vjetrenjačama« i odustao od kazališta, tako ću poštovati i odluku protagonista ove predstave da od nje odustanu. Sebično govoreći, bilo bi mi drago da nastave, da još koju godinu »potrajem« kroz njih…
