Nedjeljom na 1 stupac Maje Hrgović

Kriterij šanka

Maja Hrgović

Treba biti pošten pa reći da je u ovako skučenoj kulturnoj sredini, u kojoj se incestuoznost razvija automatizmom, jako  teško izbjeći sukob interesa. Ali ne smijemo odustati od truda da ga se suzbije



Povod ovome tekstu jedan je zanimljivi događaj koji se dogodio ranije ovog tjedna i zapalio pravi mali požar po kuloarima, a ja ću ga, bez navođenja imena, ispričati kao anegdotu. Pa evo: sve je počelo dobronamjernim pozivom jedne kustosice iz New Yorka, djevojke naših korijena, koja tamo, preko bare, radi u maloj galeriji zainteresiranoj za predstavljanje uzbudljivih izdanaka likovne umjetnosti diljem svijeta. Kustosica ne poznaje dobro prilike na hrvatskoj likovnoj sceni pa je za pomoć i upute u vezi sa selekcijom autora koji bi, eto, bili predstavljeni u toj galeriji u New Yorku, zamolila jednog zagrebačkog galerista.


Taj je mladi gospodin imao, dakle, odriješene ruke da napravi jednu veliku stvar, mislim, malu za New York, ali veliku za hrvatskog umjetnika kojem bi se posrećilo na ovaj način ostvariti »međunarodnu suradnju«. Mogao je sjesti i razmisliti o umjetnicima koji danas djeluju u Hrvatskoj, mogao je kustosici ponuditi izbor od nekoliko imena za koje smatra da rade dobre, nove, kvalitetne stvari. Mogao je, da je htio biti pošten, uključiti u to promišljanje i druge poznavatelje scene. No umjesto toga mladi je galerist u New York poslao dva slikara – dva svoja kompanjona s kojima ga često viđaju za šankom. Presudio je, umjesto kvalitete, inovativnosti, talenta – dobri stari šank.


Evo još jedne ilustracije »kriterija šanka«. Na stranici nacionalne Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije pet stručnjaka vodi pet područja koje ova strategija pokušava unaprijediti (od ranog i predškolskog odgoja do znanosti i tehnologije). Svih su pet stručnjaka – muškarci. Na pitanje kakva se poruka korisnicima ove stranice, odnosno ukupnoj hrvatskoj javnosti, odašilje isključivo muškim sastavom suradnika, Neven Budak, voditelj skupine za cjeloživotno učenje, odgovara kako žene nisu bile diskriminirane u radu na strategiji – dapače, brojčano su nadjačavale muškarce.




No voditelji su ipak mahom bili muškarci, a Budak to ovako objašnjava: »Razlog je tome bio taj da su to bili ljudi s kojima sam kao voditelj projekta imao radno iskustvo, što mi je bila važna garancija za uspjeh projekta. U izboru ljudi koji su radili na Strategiji nismo se vodili nikakvim ključevima, niti političkim, niti regionalnim, niti strukovnim, pa niti rodnim, nego smo se vodili isključivo kvalitetom i povjerenjem. Igrom slučaja su to muškarci.« Netko će reći da je ova ilustracija pomalo nategnuta – ovdje se ne radi o šanku, nego je Budak birao ljude za odgovorne i utjecajne pozicije iz redova svojih poznanika i suradnika.


Treba biti pošten pa reći da je u ovako skučenoj kulturnoj sredini, u kojoj se incestuoznost razvija automatizmom, jako teško izbjeći sukob interesa. Ali ne smijemo odustati od truda da ga se suzbije.


Nadahnuto su o tome ovog tjedna govorili književni kritičari, gosti tribine u Booksi, na kojoj se govorilo o preživljavanju kritike i životarenju kritičara, ali i o izazovima s kojima se preostala nekolicina njih mora nositi. Gost na tribini bio je i Vladimir Arsenić, kritičar koji je stekao reputaciju čak i »prekomjernim granatiranjem« domaće književne produkcije.


– Najlakše je bilo na početku, kad sam počeo pisati o knjigama hrvatskih autora; tada sam zaista mogao pisati »samo« o knjigama, jer autore nisam poznavao. Ali kako su prolazile godine upoznao sam ih sve. Stalno sam na granici da budem korumpiran. A to je veliki izazov s kojim se treba znati nositi, staviti sve to u zagrade, privatna poznanstva – kaže Arsenić.


Eto, to je poruka o kriteriju šanka – odbacimo ga više, u interesu ove kulture i vlastitog dostojanstva.