Govorim vam, dakle, da su godine od plodonosnog Utjelovljenja Sina Božjeg dostigle bile brojku od tisuću trista četrdeset i osam, kad se u slavnoj Firenci, najljepšem od svih talijanskih gradova, nastanila smrtonosna kuga. Je li zbog djelovanja nebeskih tijela ili zbog pravednog Božjeg gnjeva, koji je zbog naših rđavih djela pao na smrtnike kako bih ih popravio, ona je, počevši se širiti nekoliko godina prije iz istočnih krajeva, istim tim smrtnicima oduzela nemjerljivi broj života, te se, harajući stalno iz mjesta u mjesto prema Zapadu, sijući bijedu nastavila širiti… – ovako u uvodu Prvog dana Dekamerona piše talijanski pisac Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.), na čije djelo ovih dana – u Italiji teško pogođenoj koronavirusom – podsjećaju talijanski mediji.

Godine 1348. kuga je poharala Firencu. Ta velika pandemija, zvana »crna smrt«, zahvatila je cijeli stari svijet od 1348. do 1350. godine. Bolest se iz središnje Azije proširila preko crnih štakora, a po procjenama od nje je umrlo od 30 do čak 60 posto stanovništva Europe. Pandemija je imala za posljedicu znatne društvene i ekonomske promjene. Boccacciov Dekameron sadrži 100 novela, uokvirenih prvom koja opisuje kugu u Firenci, a zbog koje se sedam djevojaka i tri mladića povlače u ladanjsku sredinu i pričaju svaki dan po deset priča. Na taj su način nastojali zaboraviti na bolest i smrt, koja je odnijela mnoge živote i opustošila grad.

Boccaccio opisuje kako su se ljudi na različite načine nosili s kugom:

»Bilo je i onih koji držaše da ih umjeren život i uzdržavanje od svake suvišnosti može zaštiti od te nepogode te, sačinivši družbu, živješe odvojeni od svih, i skupljajući se u one kuće gdje ne bijaše nijednog bolesnika i zatvarajući se u njih, da bi ljepše živjeli, umjereno se služeći najukusnijim jelima i najboljim vinima te izbjegavajući svaku neumjerenost, ne razgovarajući ni s kim i odbijajući čuti izvana bilo kakvu vijest o smrti ili o bolesnima, prebivaše uz muziku i one užitke koji im bijahu dostupni. Drugi, koji bijahu suprotnih mišljenja, tvrdili su da je u prevelikom piću, svakakvom uživanju, skitanju naokolo uz pjesmu i zadirkivanje i udovoljavanju svakom svom prohtjevu, kao i podsmjehivanju i ruganju sa svim što se događalo, siguran lijek tom zlu…

Veliki broj bješe i onih koji se odlučiše za srednji put između ova dva iznad rečena, ne uzdržavajući se od jela koliko prvi, i ne razmećući se u piću i ostalim prekomjernostima kao drugi, već prema svojim potrebama dovoljno uživahu i ne zatvarajući se kružiše gradom, noseći u rukama jedni cvijeće, drugi mirisne trave, treći razno ljekovito bilje, koje često stavljaše pod nos, držeći da je odlična stvar krijepiti mozak takvim mirisima, budući da se činilo da se u zraku posvuda osjećao smrad leševa, bolesti i lijekova. Neki su bili okrutnijih stajališta, što možda bješe sigurnije po njih, govoreći da nema boljeg lijeka protiv kuge, ni jednako dobrog, od bježanja pred njom, pa ovim razlogom potaknuti, ne brinući se ni za šta drugo do za sebe, mnogi muškarci i žene napustiše svoj grad, svoje kuće, svoje rođake i vlastitu imovinu i skloniše se na svoje ili na tuđe seoske posjede – pisao je u 14. stoljeću Giovanni Boccaccio, a situacije koje opisuje vrlo su slične današnjem suočavanju s pandemijom koronavirusa.

Pretpostavka je i da je William Shakespeare (1564. – 1616.) neka svoja djela napisao u karanteni. Londonom je, naime, od 1593. do 1594. također harala kuga pa su sva kazališta više mjeseci bila zatvorena. Pretpostavlja se da je to možda bilo razlogom što se Shakespeare u to doba posvetio pisanju dviju narativnih poema: »Venera i Adon« objavljena je u travnju 1593., a »Silovanje Lukrecije« u svibnju 1594. godine.

Danas smo opet u situaciji da književnici, i drugi umjetnici, stvaraju u karanteni. Hrvatsko društvo pisaca pokrenulo je inicijativu »Dnevnik iz karantene«, kojoj su se, primjerice, odazvali Dinko Telećan, Ivica Prtenjača, Nora Verde, Dorta Jagić i drugi. Pa evo što je u tekstu pod naslovom »Gram imaginacije, tri grama tjeskobe« napisala Nora Verde:

Uz ime virusa, jedna riječ dominira: samoizolacija. Poznam je jako dobro, iz vremena prije ove krize. Poznaju je i mnogi moji kolege i kolegice koji već godinama rade od kuće: bilo da pišu književnost, rade za medije ili se bave nekim drugim vidom umjetnosti. Zaključujem, dakle, da imamo kakav takav imunitet na ovakvo stanje stvari, navikli smo dane provoditi pred laptopom ili kompjutorom, naučeni smo na rijetke socijalne kontakte i distancu.

Odlazim u šetnju kvartom, vodim se pravilima: hodam na pristojnoj udaljenosti od prolaznika, obavljam kratke kupovine, vraćam se u stan i dezinficiram stvari koje sam donijela. Perem tetrapak mlijeka toplom vodom i deterdžentom: bizarno je, ali valjda potrebno. Pokušavam ne pretjerivati s informiranjem o virusu, ali u praksi ide kilavo: svakih sat vremena provjeravam internet, koncentracija za pisanje je na minimumu. Prije svega ovoga planirala sam završiti dugo odlagani roman. Vraćam mu se svake večeri, kad završim s dnevnim obavezama, ali anksioznost je prejaka: pišem sporo i teško, misli lutaju izvan teksta na ekranu. Ipak, ne odustajem od desnog klika i opcije »otvori dokument«. Rastresena, pišem dalje.

Najgore je noću, pred spavanje postajem nemirna. Živim sama, majka je 400 kilometara dalje, na dalmatinskom otoku, ušuškana u svoju svakodnevicu. Brinem za nju, ali u razgovorima ne pokazujem tjeskobu, nema svrhe. Priča mi kako je obišla polje na kojemu je posadila bob i blitvu. Nada se da će do svibnja sve biti lakše i da ću doći k njoj. Skuhat ćemo bob s artičokama, kaže…«

​Na pričanje priča u doba velikih izazova poziva i nakladnik Seid Serdarević na Frakturinom blogu:

»Posljednja velika pandemija slična ovoj bila je na izmaku Velikoga rata, prije toga takve su pandemije zahvaćale svijet redovito počevši od starogrčkih vremena. O njima zapise nalazimo kako u kronikama, tako i u literarnim djelima. U doba velikih izazova, pričajmo priče jedni drugima, čitajmo priče koje su nam ispričali najbolji pripovjedači jer priče su te koje stvaraju (pri)povijest i bez njih smo samo nerazumna bića koja brinu samo o sebi danas, sada i ovdje, a ne o budućnosti.«

Podsjetimo i da su riječke književnice Ana Cerovac, Vesna Kurilić i Antonija Mežnarić otvorile ovog tjedna platformu za kolektivno književno stvaralaštvo – riječ je o online eventu pod nazivom »Decameron 2020 – priče iz karantene«.