Sajmovi knjiga u Frankfurtu i Leipzigu nekad su nam značili puno više nego danas, barem ako za mjerilo uzmemo medijski odjek hrvatskih nacionalnih nastupa na tim megamanifestacijama. Do prije sedam, osam godina, Frankfurt je u kulturi bio tema mjeseca; živo se debatiralo o kvaliteti koncepcije hrvatskog štanda u Frankfurtu, o smislenosti programa u Leipzigu, gdje se stranim izdavačima predstavljaju pisci koji ne znaju ni riječ zucnuti na bilo kojem jeziku osim hrvatskog. Sajmovi su bili predmet živahnih polemika, u kojima je bilo i žuči i malicioznih tračeva – ali kroz koje su se postavljale neke pouzdane dijagnoze domaćem izdavaštvu, knjižarstvu i književnosti. A dijagnoza je prvi korak u liječenju.
Prije nekih mjesec dana ponešto sam ishitreno, ispalo je, na ovim stranicama u najavnom tekstu o nastupu domaćih pisaca u Frankfurtu, procijenila kako će i ove godine čitava stvar proći mimo radara. Krivo sam procijenila. Od utorka, kad je na konferenciji za novinare u Ministarstvu kulture predstavljeno javnosti sedmero pisaca koji će, pod ekstatičnim motom »Oni dolaze: sedam veličanstvenih mladih autora«, putovati u Frankfurt da tamo kroz svoj rad prezentiraju i hrvatsku književnost, samo se o tome govori. (Dobro, i o Nobelovoj nagradi Bobu Dylanu.) Knjiga je nakon dugo vremena ponovo predmet polemika, a ja nisam sigurna je li to ovaj put nešto čemu se treba veseliti. Jer uz malo pomoći senzacionalističkih portala, sedam »veličanstvenih« je temeljito izrugano i prije nego što su njihove, svježe objavljene debitantske knjige doprle do šire javnosti, a čitav nastup diskreditiran etiketom »Hasanbegovićeve reprezentacije«. Ovo potonje snašlo je mladu reprezentaciju samo zato što je, eto, na čelu ministarstva kulture Zlatko Hasanbegović, koji je, uzgred rečeno, organizatorima ovog nastupa dao otprilike duplo manje novaca nego što je bio standard prijašnjih godina.
Ekstatičnost u paroli o sedmero veličanstvenih dugujemo Igoru Gerenčeru, organizatoru nastupa, čovjeku koji vodi projekt »Brod knjižara – brod kulture«, ljetni festival koji već deset godina uplovljava u jadranske luke i na otoke do kojih, u ovoj centraliziranoj kulturi, kulturni i umjetnički sadržaj baš i ne dopire. Njegov je zanos iskren i čist, Gerenčer stvarno vjeruje u književnost i želi pred njom prostrijeti crveni tepih, kao što je to (doslovno) napravio proljetos, kad je na proslavu desetogodišnjice »Broda kulture« u Muzeju za umjetnost i obrt dovozio pisce limuzinama. Njegov zanos, međutim, kritičari su cinično sasjekli – što, mislim, više govori o njima nego o Gerenčeru.
Evo, napokon, imena tih sedam odabranih pisaca: Katja Grcić, Iva Tkalec, Ružica Aščić, Borna Vujčić, Valent Pavlić, Ivan Jozić i Zoran Antičević. Oni ne predstavljaju grupu, djeluju zasebno, nisu usklađeni ni u pristupu umjetnosti ni u realizaciji, pa ni u svjetonazorima. I nipošto nisu Hasanbegovićeva repka; imena nekih od ovih ljudi nalaze se na popisu onih koji su tražili ministrovu ostavku, a neki su aktivno sudjelovali i na prosvjedima protiv njega. Samo, koga to zanima kad sintagma o repki tako dobro zvuči.
I uopće, pozivanje na principijelno distanciranje od ministra, iščašeno je i uvrnuto – to zvuči kao poruka: kultura, stoj!, obustavite sve radnje, na četiri godine, vi koji se bavite kulturom i umjetnošću.
Još važnije, u ovoj polemici koja trenutno bjesni u medijima i na društvenim mrežama, ali će se za koji dan ispuhati, nitko se zapravo ne bavi sadržajem. O tome kakvu je knjigu napisao, recimo, Valent Pavlić, nitko ne zna ništa. I nitko ne želi ni saznati, izgleda. Kome se fućka za mlade pisce u zemlji u kojoj status bestselera dosežu knjige prodane u 500 primjeraka? Igor Gerenčer je možda pogodio u pravu žicu. Izvest će ove mlade ljude, barem na četiri-pet dana, iz sredine zatrovane cinizmom, u kojoj nikog ne zanima književnost. Kako god prošli u Frankfurtu, proći će bolje nego ovdje.
