Sagan je objavila brojne romane posvećene prije svega ljubavima bogata i raskalašena svijeta koji je dobro poznavala, a punog droge i alkohola
Taj nepoznati osjećaj čija me monotonija, čija me slatkoća opčinila, dvojim imenovati ga, predivnim i ozbiljnim imenom tuge. To je tako potpun osjećaj, tako sebičan, da ga se gotovo sramim, dok mi je tuga oduvijek izgledala časnom. Nisam je poznavala, tek monotoniju, težinu i rjeđe sažaljenje.
Danas, omata me poput svile, nemirna i slatka, odvajajući me od ostalih« – citat je iz romana »Dobar dan, tugo« francuske književnice Françoise Sagan, koji je objavljen 1954. godine. Uz 60. obljetnicu objave ovog djela, prošlo je i deset godina od smrti njegove autorice. Novi, rujanski broj književnog časopisa »Le Magazine Littéraire« Saganovoj posvećuje tematski blok.
Burne reakcije
Sljedeće knjige Saganove nikad nisu dosegle slavu prvijenca. U vrijeme kad je objavljen, roman »Dobar dan, tugo« podigao je prašinu u javnosti. Osim što je njegova autorica, dotad posve anonimna Françoise Sagan, bila tinejdžerica, roman je izazvao skandal i zbog tada više nego smjele tematike. Priča je to o jednom ljetu u životu Cécile, sedamnaestogodišnje djevojke i njezina oca, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya. Cécile je bezbrižna djevojka i sve što želi su ležerni praznici u otmjenoj vili na moru. U isto se vrijeme odigrava i ljubavna priča Cécile i dvadesetpetogodišnjeg studenta. Oni svoje vrijeme provode u tajnovitim susretima, jedrenju i kupanju, a ubrzo otkrivaju i čari tjelesne ljubavi. No, osim same priče ovaj je roman i duboko introspektivan.
Kritičari smatraju da je Sagan napisala poseban i drugačiji roman, koji je 1954. godine bio ispred svojeg vremena. Spisateljica je u njemu najavila nadolazeću seksualnu revoluciju, ali i kasnija obilježja vlastita života – razvode, lezbijske veze, brze automobile, kokainske i financijske afere. Privatni život Françoise Sagan, naime, bio je prepun ekscesa. Objavila je brojne romane posvećene prije svega ljubavima bogata i raskalašena svijeta, upravo onoga koji je dobro poznavala, a punog droge, zbog koje je i osuđivana, kao i alkohola. Igre na sreću i brzina također su bile njezina strast. Sagan je bila ovisnica o ruletu i kartama, a privlačila ju je i brzina sportskih automobila. Unatoč takvom načinu života, objavila je brojna djela među kojima se ističu »Volite li Brahmsa?«, »Razbacana postelja«, »Prolazna patnja«, »Modrice na duši«, »Za mjesec, za godinu«, »Svilena klopka«… Neki od autobiografskih tekstova su »Toxique«, »Avec mon meilleur souvenir«, »Au marbre: chroniques retrovées«, »Derriere l’épaule«.
Uz romane i drame pisala je tekstove za glazbu i scenarije za filmove. Šezdesetih godina više se posvetila pisanju dramskih tekstova, za koje su karakteristični izvanredni dijalozi, ali koji su bili prosječne uspješnosti. Kasnije se više koncentrirala na svoju karijeru romanopisca. Njezin život prikazan je u biografskom filmu »Sagan« redateljice Diane Kurys, koji je premijerno prikazan 2008. godine, a u kojemu je francusku književnicu utjelovila glumica Sylvie Testud. Likovi Saganove postali su idoli deziluzioniranih tinejdžera, slični onima Jeromea Davida Salingera.
Podcijenjena djela
Tijekom svoje književne karijere, koja je trajala do 1998. godine, Sagan je napisala veliki broj knjiga od kojih su mnoge ekranizirane na velikom platnu. Ostala je strogo dosljedna francuskom psihološkom romanu, čak i kad je »Novi roman« bio u modi. Razgovori između njenih likova sadrže niz iznijansiranih egzistencijalnih pitanja.
Zdravstveno stanje Françoise Sagan bilo je narušeno tijekom 2000-ih. Godine 2002. nije bila u stanju pojaviti se na suđenju zbog porezne prijevare – slučaj u koji je bio umiješan i bivši francuski predsjednik François Mitterrand – a za koji je Sagan uslovno osuđena. Preminula je 2004. od embolije pluća u Honfleuru u dobi od 69 godina. Prema vlastitoj želji sahranjena je u njenom voljenom rodnom mjestu Cajarc. Brojni političari i osobe iz francuskih književnih krugova prisjetile su se književnice, naglašavajući da je njezinom smrću »Francuska izgubila jednog od najboljih i najsenzibilnijih autora«, kao što je kazao predsjednik Jacques Chirac.
Sagan je već za života prerasla u ikonu, ali više zbog svoga ekstravagantnog života nego zbog svojih knjiga, koje su uvijek nalazile publiku, ali ne i dovoljno uvažavanja od strane kritike, koja ju je nakon »Dobar dan, tugo« smatrala osrednjim piscem. Danas pak kritičari smatraju da je djelo Saganove nepravedno podcijenjeno. Kritika joj je prigovarala da ona, unatoč svom talentu, ne govori o temama kao što su ljubav ili smrt. Kritičare je šokirao i nedostatak moralnih osjećaja kod njenih junakinja. Kritizirali su je i zbog odsustva patetike, a upravo je u odbacivanju patosa ležala njena modernost. Prezir koji je osjećala prema društvenim normama bio je okidač za preuzimanje rizika rušenja tih istih normi, u potrazi za osobnom slobodom. Za Saganovu kažu da je od svoga oca primila indiferentnost, od Prousta, Fitzgeralda i Sartrea riječi, a od Rimbauda boje. Osjećala je glad za obiljem i pomicanjem granica, što je karakteristično za poslijeratnu generaciju odraslu na ruševinama sustava vrijednosti koje ostavlja rat, na osjećaju apsurda koji vodi u eksces, te na sasvim buržujskom osjećaju da joj je sve dopušteno. Sagan je dosta prevođena, naročito u Rusiji, Gruziji i Ukrajini, gdje je bila jedan od rijetkih francuskih pisaca koji su prevođeni tijekom Hladnog rata. Svjetski slavna, a zatim zaboravljena na kraju života, Françoise Sagan doživjela je pravu renesansu u svojoj zemlji četiri godine nakon smrti.