Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 2
Sutra: 29° 29° 2
25. lipnja 2019.
Nagrađeni autor "Štakorbara"

Intervju Željko Špoljar: Nije loš put stalno propitivati – čemu pisanje?

Foto D. Lovrović
Foto D. Lovrović
Autor:
Objavljeno: 23. listopad 2013. u 9:18 2013-10-23T09:18:00+02:00

Situacija u izdavaštvu je očajna – ubogi honorari, ako ti ih uopće i udijele, naporni pregovori s ta dva, tri preostala izdavača... treba za to imat snage, sulude volje, želuca

Željko Špoljar ovogodišnji je dobitnik književne nagrade »Drago Gervais« za roman »Štakorbar«, u kategoriji najboljeg neobjavljenog književnog djela. Ove godine u kategoriji najboljeg objavljenog djela na nekom od idioma čakavskog narječja za zbirku pjesama »Barka na vezu« nagrađen je Nikola Kraljić.

  Uoči dodjele nagrade 25. listopada u vijećnici Grada Rijeke, razgovaramo sa zagrebačkim književnikom i novinarom Željkom Špoljarom. Dosad je objavio zbirke priča »Teškoće pri gutanju« (Naklada MD, 2001) te »Moj brat Felix Krull« (Ex Libris, 2003), a u koautorstvu s Kristijanom Vujičićem fikcionalizirani vodič »Welcome to Croatia« (Naklada Ljevak, 2006), za koji je dobio nagradu »Kiklop«. Njegov roman »Gumeni galeb« pobijedio je na trećem natječaju za prozni anonimni rukopis osječkog Ogranka Matice hrvatske, a knjiga je i objavljena 2008. godine. Špoljar je aktivan i na kulturnom portalu Arteist.

  Prije nagrade »Drago Gervais« dobili ste »Kiklopa« i nagradu osječkog Ogranka Matice hrvatske. Što vam znače književne nagrade?

  – Rukopise na nagradne natječaje šaljem prije svega jer je situacija u izdavaštvu očajna. Ubogi honorari, ako ti ih uopće i udijele, naporni pregovori s ta dva, tri preostala izdavača... Treba za to imat snage, sulude volje, želuca. Treba se i trudit napisat nešto što bi se moglo izreklamirat pa da se proda bar u 300 primjeraka, a kad pišeš na taj način obično to ispadne i teški šrot...
  I kad sve to nekako prebrodiš, onda ti napokon izađe ta jadna knjiga. I šta onda s njom? Eventualno se možeš nadat nekoj nabrzinu sklepanoj kritici jer tko je više lud pisat kritike za honorar od 150 kuna koji ti na račun sjedne nakon godinu dana... Uopće me ne čudi što je ove godine na »Gervais« pristiglo više od sto rukopisa... Pa to je jedna od rijetkih prilika da na dostojanstven način ukoričiš rukopis i da za njega dobiješ nekakav novac.

Osam godina

Je li Vam ova »Gervaisova« nagrada možda po nečemu posebna?

  – »Gervais« mi znači puno zbog svoje duge tradicije, zbog Rijeke koju volim i zbog nekih naslova koji su na tom natječaju objavljeni, a koje izuzetno cijenim... »Fijumanka« na primjer, obožavao sam taj roman, u ono vrijeme kad sam išao u gimnaziju i kad se knjige najstrastvenije doživljavaju. A tu je i Giacomo Scotti čije knjige također volim čitati. Također, pun sam poštovanja prema liku i djelu Drage Gervaisa, pa mi je izuzetna čast dobiti nagradu koja nosi njegovo ime.

  »Gervaisa« ste dobili za roman »Štakorbar«. Što se krije iza ovog naslova i o kakvom se djelu radi?

  – Taj roman pisao sam oko osam godina ako računam onu verziju koju sam, ispisanu u trećem licu, bacio u kontejner za stari papir... Toliko opsesivno sam pisao taj roman da sam se doveo na rub teške bijede i doista počeo posjećivati štakorbarove; to su ilegalni barovi koji se otvaraju u podrumima privatnih, obiteljskih kuća. Litra vina toči se po sedam kuna. Od tog vina dosta mi se pokvario vid, pa sam zadnje ispravke romana obavljao poluslijep, kao Joyce kad je pisao »Uliksa«. Mislim da se zavodljiv vonj tih štakorbarova provlači kroz čitav roman...

  Glavni lik romana u te je jazbine počeo zalazit sa svojim ocem, violinistom. A kad taj otac umre, onda sin od njegovog života sklepa ne baš pretjerano uspjeli roman. Tu započinje nešto nalik zapletu... koji svoju pred-kulminaciju doživljava u Rijeci.

Sartreov poučak

Rijeka mi se svojim pomalo dekadentnim ozračjem učinila kao sjajna pozornica za maniju, ludilo u koje glavni junak postupno zapada. Tu mu se, između ostalog, počnu priviđati vještice, kao Goetheovom »Faustu«. Tu ga i jedna mlada riječka spisateljica, onakvog već skroz rastrojenog, dodatno smućuje uvjeravajući ga da je »štakorski« uzimati živote bližnjih za romanesknu građu...

  U obrazloženju prosudbenog povjerenstva nagrade piše da u svom romanu, između ostalog, postavljate pitanje o društvenom položaju književnosti, istražujući kako književnost može postavljati političke probleme a da se ne obaveže na već definirane ideološke pozicije i svjetonazor. Slijedom toga, kako vi vidite ulogu književnosti u društvu ili jednostavnije: zašto pišete?

  – Kakva podudarnost, upravo čitam Sartreove eseje »Što je književnost«. Sartre se u njima zalaže da književnost mora biti suvremena i reagirati na goruće probleme u društvu, zauzeti čak i neki stav. Začudo, romani iz te angažirane faze ispali su mu dosta loše, dosadnjikavo, a kao vrhunac opusa ostali su mu oni koje je pisao bez tih angažiranih pretenzija, »Mučnina« i »Riječi«. Meni je »Mučnina« angažiranija od svih tih njegovih kao angažiranih romana, drama, eseja... Doduše, to je i on kasnije shvatio.
  Mislim da to nije loš put, da se stalno propituješ čemu to tvoje pisanje, da katkad zapadneš i u takve krize kao Sartre, da pomisliš da si teški idiot s tim svojim pisanjem, pa se onda kreneš angažirat, pisat pamflete, satiru, proglase ili šta već. I to samo zato da bi se onda s još većim guštom, žarom vratio književnosti i u nju utkao to iskustvo koje ti je donijela ta angažiranost i koja te naučila da književnost ipak nije neka svetinja kako ti se pričinilo na početku... O svemu sam tome, na neki svoj način, pisao u »Štakorbaru«. Imamo li pravo pisati o tamo nekim mrtvim tatama, mamama, strinama, ujnama, bakama, djedovima dok oko nas ljudi skapavaju u bijedi?

Novinarstvo i književnost

Što se tiče ideoloških, svjetonazorskih pozicija u književnosti, ja dok pišem, pogotovo o takozvanim političkim temama, uvijek pred očima imam Kunderinu tvrdnju da nema mjesta mržnji u svijetu romaneskne relativnosti – romanopisac koji piše roman da bi izravnao račune (osobne ili ideološke) osuđen je na posvemašnji i sigurni estetski promašaj.

  Zagrebački ste književnik i novinar. Kako u svom pisanju pomirujete te dvije stvari? Da li novinarstvo možda »šteti« književnosti i obratno?

  – Nikako ne pomirujem. To dvoje nastojim držati potpuno odvojeno. Književnost, bar onako kako je shvaćam u ovom trenutku, nema baš ništa zajedničko s novinarstvom. Doduše, volim katkad umetati novinske tekstove u roman, volim romane koji u sebi imaju dokumentaristike, gola fikcija mi je dosadna, jalova... A novinarstvo je pak idealno za mjesto za iživljavanje onih nagona za tom takozvanom angažiranošću koja kad-tad spopadne svakog literata, pogotovo u zrelijoj dobi kad mu književnost sve više počinje nalikovati na nikom potrebnu igrariju.

  Kako vidite situaciju u današnjem hrvatskom novinarstvu?

  – Čini mi se da je situacija u novinarstvu puno gora nego u književnosti, iako je i u književnosti katastrofa. Književnost se uvijek nekako održi, navikla je na najteže uslove, žilava je kao gomolj. Dok se većina novinara ipak prethodnih godina podosta razmazila. Toliko da su čak masovno počinjali pisati i književnost... Sad pak većina novinara mora okusit tu odvratnu bijedu, otkaze, kretanje od nule u zrelim godinama. Vidim, otvara se sve više portala... Meni su oni trenutno draži od novina jer je na njima puno veća sloboda, a i mogu se prokušavati svakojake nove forme. Klasično novinarstvo postaje mi dosadno.

  Kad sam radio u novinama i pisao članke onako kako nalažu pravila tog zanata, uvijek me nešto vuklo da ih napišem na skroz drugačiji, meni puno izazovniji, zanimljiviji način... Na portalima je moguće tako pisati. Ali to ne znači da mislim da su novine nepotrebne. I da se, uz rezignirano slijeganje ramenima, treba pomiriti s time da će nestati ozbiljno, klasično, istraživačko novinarstvo. Naprotiv, muka mi je od takvih prognoza. Kao i od onih da se bi se književnost mogla potpuno prebaciti na web. To se ne smije dogoditi – a i neće. Web i papir moraju koegzistirati, biti jedno drugome zdrava konkurencija... Reciklirani papir, da ga se osjeti pod rukom kao što drvosječa osjeća sjekiru.

  Vaša supruga Maja Hrgović također je književnica i novinarka. Kako to funkcionira u realnom životu?

  – Imamo dosta različite poglede na književnost, pisanje, pa tu katkad nastaju frustrirajuće situacije. Ali ima i to svojih pozitivnih strana, čovjek očvrsne ako mu već u njegovom vlastitom domu omalovažavaju njegova književna nastojanja. Izgubiš svaku iluziju. Za pisanje to i nije loše. Da s vremena na vrijeme padneš na potpuno dno.

Nastavak »Štakorbara«

Aktivan ste i na kulturnom portalu »Arteist«. S kojom namjerom je portal pokrenut i imate li problema zbog kritičkog pisanja o kulturi i kulturnjacima?

  – »Arteist« je pokrenut s namjerom da neke teme iz kulture približi ljudima koji u novinama rubriku »kultura« preskaču na mah. I da se reagira na aktualne teme iz kulture, društva u trenutku kad se one događaju, što je kroz književne časopise nemoguće. Nemam problema zbog kritičkog pisanja na »Arteistu« za koje i ne mislim da je nešto posebno kritično. Meni se to pisanje čak čini i podosta afirmativno...

  O piscima, književnosti danas skoro više nitko i ne piše. Knjige većinom izlaze u prazno... Na »Arteistu« se batrgam da se književnost, pisci ponovno barem pričine važnim, pribjegavam raznim trikovima da sve u vezi toga približim širem sloju čitatelja. Po ljeti sam, na primjer, skoro svaki dan biciklom odlazio na jarunsku nudističku plažu i izvještavao o tome što ljudi tamo čitaju. Čim bih spazio da netko čita kojeg domaćeg pisca, odmah bih o tome napisao tekst pun oduševljenja... Ta serija tekstova »Što se čita na jarunskoj nudističkoj« bili su po ljeti izuzetno čitani, možda i zato što sam u njih ubacivao, nazovimo to, erotske elemente. Poznanici su mi prilazili u parku, ispitivali me za tog i tog autora kojeg bih spomenuo u tekstu, izguglavali mu ime... I tako.

  Radite li na nekom novom rukokopisu?

  – Radim. To je svojevrstan nastavak »Štakorbara«. Volim romane u kojima se nastavljaju životi likova iz prethodnih romana. Nikad nisam prežalio što, na primjer, Salinger nije napisao nastavak »Lovca u žitu«. U tom novom romanu veliku će ulogu imati internet, spajanje ljudi preko interneta. Ali nikad u knjizi ne volim udarat po jednoj jedinoj temi, to mi je monotono, zamaram samoga sebe kad kroz čitavu knjigu činovnički pokorno pokušavam razvlačit jednu jedinu temu. Tako i u »Štakorbaru«...

  Počeo sam pisati o smrti oca, a završio na politici, problemima književnosti, religiji, halucinacijama, djetinjstvu Alojzija Stepinca, abortusu, natprirodnim pojavama... Da sam još upleo mačevanje, bilo bi kao u nekoj alanfordofskoj verziji »Hamleta« kojeg sam po nekoliko puta iščitavao dok sam pisao »Štakorbar«. I možda tim okašnjelim, pretjeranim iščitavanjima klasika zapadao u tešku pretencioznost iz koje me, grubim, omalovažavajućim opaskama istrzavala i do klonulosti dovodila malo prije spomenuta Maja Hrgović.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka