Glede naslova zbirke, rekao bih da se prvenstveno radi o svojevrsnom »gimmicku« (give me), dakle, pokušaju da se privuče pažnja čitatelja budući da je ime premijerke među najpoznatijim u Hrvatskoj te se ona svakoga na ovaj ili onaj način tiče, pojašnjava Funda
Željko Funda ovogodišnji je dobitnik književne nagrade »Drago Gervais« za najbolji neobjavljeni rukopis »Gdje je danas Jadranka Kosor?« Tako je odlučilo prosudbeno povjerenstvo u sastavu Milorad Stojević, Elis Deghenghi Olujić, Maja Hrgović, Ivica Prtenjača i Robert Bebek. Prema riječima povjerenstva, sedamdeset i četiri pjesme iz nagrađene pjesničke zbirke čine jasnu, kompaktnu i posve artikuliranu cjelinu.
buljila sam kroz prozor
lijeva cijeli dan
čekala sam Dolinu sunca
pretrnula sam kad je zazvonilo
sva sam bila ushićena kad sam pred vratima ugledala
susjeda Vladimira
nekoliko puta pozivala sam ga k sebi na kavu
uvijek je ljubezno odbio
sad, u predvečerje, kad ne znam što bih
on pred mojim vratima
poravnala sam kosu, haljinu, otvorila
on se ispričava i moli kišobran jer svoj izgubio
ponestalo mu kruha pa mora u dućan, a vani lijeva
umjesto kišobrana ja mu nudim kruh
ili, još bolje, zovem ga k sebi na večeru
ako lijeva, pokisnut će i s kišobranom
on se nećka, oklijeva
ja ga uzmem pod ruku i unutra
u kuhinji ga posjednem na stolac
on miran, zbunjen, tih
prvo sam izvadila vino
kucnuli smo se za bolje vrijeme i dobro zdravlje
on još uvijek ko u crkvi
ja govorim i govorim
tišine ne smije biti, kažem ja, tada je gotovo
da, kaže on
onda počnite, kažem ja
o čemu, kaže on
kolika je temperatura, što je na programu navečer, kakvo će sutra biti vrijeme, gdje je danas Jadranka Kosor
– Radi se o završnom dijelu pjesme istog naslova u kojoj riječi, pa i ova formulacija, služe u borbi protiv tišine u komunikaciji dvoje osamljenika. U toj pjesmi »Jadranka Kosor« je za te ljude jednako važna kao vremenska prognoza ili televizijski program. Budući da ime označava općepoznatu osobu, premijerku, radi se o očajničkom pokušaju da se pokrene razgovor u stilu: »Pa ako nemamo što reći o vremenskoj prognozi (to je glavni način fingiranja razgovora), valjda ćemo si bar nešto moći reći o premijerki«.
Brutalna poezija
Glede naslova zbirke, rekao bih da se prvenstveno radi o svojevrsnom »gimmicku« (give me), dakle, pokušaju da se privuče pažnja čitatelja budući da je ime premijerke među najpoznatijim u Hrvatskoj te se ona svakoga na ovaj ili onaj način tiče. Pjesme iz zbirke su nešto suprotno od pjesama u prozi i ja ih zovem »pričama u stihovima«.
Makar se radi o narativnoj poeziji, ja si umišljam da su one zbog svoje intonacije nešto novo u hrvatskoj poeziji. Od svake od njih bi se zaista mogla napisati priča.
Predsjednik žirija Robert Bebek kazao je da je vaša poezija vrlo direktna i brutalna. Slažete li se s tom konstatacijom i da li vas je na pisanje takve vrste poezije nagnalo upravo društvo u kojemu živimo?
– Donekle. Pjesme jesu zaista okrutne, naturalističke, divlje, vulgarne, strašne jer govore o takvom aspektu života. Zato me društvo i trenutak u kojem živimo nisu natjerali na pisanje ove knjige. U svakom društvu i u svakom povijesnom trenutku ima stvari kakve se opisuju u mojoj knjizi. Recimo, u dobro uređenoj Švicarskoj ili, još bolji primjer, u uzornoj Norveškoj. Sjećate se što se tamo dogodilo prije dva mjeseca?
Treba znati da se stalno događaju nesreće, ljudi smrtno obolijevaju, netko bude ubijen, kraj nas žive Neroni, Staljini, Torquemade. No istovremeno djeca se rađaju, događaju se zlatne medalje, postoje ljudi kao Majka Tereza, Albert Schweizer, Florence Nightingale, netko kao ja dobiva krasnu nagradu itd.
Život je svakog trenutka i lijep i ružan, i lak i strašan. Bez jednog aspekta on ne bi bio potpun i zanimljiv, ne bi bio ljudski. U tome je i naše prokletstvo i naša nagrada.
Prešućeni ljubavni soneti
– Prije ove zbirke napisao sam sto ljubavnih soneta. Usput, knjiga je prošla potpuno nezamijećeno. Je li zbog inata što se to dogodilo ili je jednostavno knjiga ovakve obrade teme došla na red – teško mi je reći. A glede konzumerizma, tko prema toj iluziji raja nema kritički stav? To je svačija moralna obaveza. Nažalost, mi smo u tu opsjenu toliko uronjeni da nitko, pa ni ja, ne možemo a da ne budemo »mokri«, veći ili manji šoperi.
U kojem periodu su nastale pjesme iz nagrađene zbirke?
– Pjesme su napisane tijekom ljeta prošle godine. Tada nemam briga oko đaka i nastave pa se mogu koncentrirati na pisanje. Većinu svojih tekstova napisao sam tijekom ljeta. Kroz nastavnu godinu se akumulira inspiracija i spisateljska energija i kad krene, ide. U nekim danima napisao sam i po četiri pjesme. No, moram reći da je puno lakše pisati nevezanu, narativnu poeziju, a puno teže sonete. Ne treba tražiti svježe rime, brojati slogove, birati riječi po zvučnosti i tako dalje.
Što vam znači nagrada »Drago Gervais«?
– Svaka nagrada je dobrodošla i draga. Svi, ja također, volimo nagrade. To je ljudski, zar ne? Ova nagrada mi posebno puno znači jer dolazi nakon opće, javne i privatne, ignorancije moje zbirke soneta. Tu knjigu, »Zar mi nisi živa voda?«, poslao sam svim relevantnim medijima, pojedincima koji se bave sonetom – ništa. Nitko se nije javio, nitko nije zahvalio, a kamoli da objavi osvrt na knjigu. Zaista me boljelo. Sada, pak, »Gervais«, toliki novci! No, istovremeno i paradoks sudbine: ljubav ne, okrutnost da. Ne kužim. Možda je svemu kriva Jadranka Kosor…
Shakespeare na kajkavskom
Pišete kajkavsku poeziju, objavili ste i »Malu kajkavsku gramatiku«, kajkavski roman… Kakav je, po vašem mišljenju, status književnosti pisane na kajkavštini u kontekstu korpusa hrvatske književnosti i u odnosu na standardnojezičnu dominantu?
Radite kao srednjoškolski profesor engleskog jezika u Prvoj varaždinskoj gimnaziji. Jeste li zadovoljni radom u školi i je li možda danas teže raditi u školstvu nego ranije?
– Zadovoljan sam. Lijepo je raditi s mladim, pametnim i nadobudnim ljudima. Takvi pomlađuju. Imam privilegij raditi u najboljoj varaždinskoj srednjoj školi, gdje dolazi »krema« učenika iz naše županije, pa i šire.
No, promjene za nastavnike su sve brže, ja sve stariji, zahtjevi koje postavlja sustav sve su veći, moje moći sve slabije. Prije, kad su »gospon profesor« nešto predstavljali u društvu, bilo je, dakako, lakše i jednostavnije raditi. Kad sam ja, recimo, bio gimnazijalac, jedan profesor držao je nastavu tako da je čitao iz udžbenika. Dočekao je penziju i još je živ.
Danas je tako nešto nezamislivo. Moraš stalno biti zabavan, kreativan, originalan, ne smiješ ni povisiti ton a kamoli lošem učeniku reći da je loš učenik. Demokracija vrlo često dovodi do frustracija, što je put u stres, a stres, znate, kamo sve može odvesti.
– »Dijalektalne« književnosti, a posebno kajkavska, uglavnom se ignoriraju. Razlozi su brojni. Prvo, tu je potreba za hrvatskim jedinstvom u periodu stvaranja vlastite države. Nadalje, globalizacija i anglizacija kao njen sastavni dio. Pa uvjerenje da je »dijalektalno« provincijsko, primitivno, pa strah i sram – čak i neznanje! – kajologa i kajofila da pišu i govore kajkavski.
Ja stalno tvrdim da su i kajkavski i čakavski jezici jer imaju jezičnu zalihnost. Recimo, kako je moguće da ono što je do ilirizma bilo jezik odjednom izgubi svoje jezične konstituente, fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksik? Dijalekt je dio jezika i s njim dijeli temeljne osobine. Hrvatski kajkavski i standardni štokavski više se razlikuju nego, recimo, hrvatski i bosanski.
Preveli ste na kajkavski sve Shakespeareove sonete i objavili ih 2000. godine. Koliko je bilo zahtjevan taj jezični zahvat? Na koji ste način u tom pothvatu povezali svoju struku profesora engleskog jezika i poznavanje kajkavštine?
– Bilo je zahtjevno, ali izazovno, teško, ali uživajuće, makar me nekad zaboljela glava u potrazi za pravom rimom i ritmom. Trebalo je kopati po Belostencu, Habdeliću i drugim kajkavskim rječnicima da bih došao do prave riječi. Vrlo često sam se ispomagao i latinskim rječnikom te sam preko latinskog dolazio do kajkavske riječi (veći tom Belostenčeva rječnika je latinsko-kajkavski). Naravno, bez znanja engleskog ne bi išlo. Dogodila se kombinacija engleski-kajkavski-pjesnička »žica«.
Još moram reći da je u jednom engleskom udžbeniku za srednje škole objavljen 18. Shakespeareov sonet (»Shall I compare thee to a summer‘s day?«). Mi smo ga na nastavi prevodili doslovno i »pjesnički«. Đacima je, naravno, prvo išlo jako teško, a drugo im je bilo neizvedivo. To je bio izazov da ja pokušam. Išlo je pa sam krenuo dalje, i dalje. Kad sam preveo dvadesetak lakših soneta, odlučio sam prevesti sve.
Jednu stvar bih htio reći u vezi sa Shakespeareovim kajkavskim sonetima. Budući da u Hrvatskoj postoji samo jedan čovjek koji zna i engleski i kajkavski (Bulcsu Laszlo) dovoljno dobro, o mojem prijevodu je dosad govorio samo on i to na znanstvenom skupu u Krapini 2008. Nijedan novinski prikaz nije objavljen.
Kojom vrstom kajkavštine pišete?
– Svojom, derivatom, onom varijantom za koju vjerujem da bi mogla biti standardni kajkavski. Dakle, otprilike, kajkavskim kakav je postojao do ilirizma.
Ignorirani haiku
Važan doprinos dajete i haiku poeziji, a dobitnik ste i brojnih nagrada na natječajima u Japanu. Što vas je privuklo haikuu?
summer holiday
letting the ocean
tickle my feet
ljetni odmor
puštam da me ocean
škaklja za noge
– Izravnost, antiegzibicionizam, nemogućnost blefiranja, antijapajakanje, sve ono čega je moderna zapadnjačka poezija prepuna. Zar nemate dojam da je zapadnjačka poezija autistična, sama sebi dovoljna, narcisoidna, sebična, ohola, razmetljiva, pretenciozna, bahata, da si umišlja da je upravo ona »govor bitka«? Poezija koju ni njen autor ne razumije nije vjerodostojna i ja je se klonim. Jeste li slučajno primijetili da u prikazima takve poezije nikad nema odgovora na pitanje koje se samo po sebi nameće: »Što je pjesnik htio reći?«
Kakav je danas položaj haiku poezije u Hrvatskoj?
– Marginalan. Makar smo mi (Nazansky, Maretić, Stjepan i Đurđa Rožić, ima ih još) osvojili brdo priznanja i nagrada na relevantnim međunarodnim natječajima, nas u medijima uopće nema. Nema nas ni u književnim časopisima. Zato ćete tu naći haikue autora koji ne predstavljaju ama baš ništa na svjetskoj haiku sceni. Naravno, nema nas ni u antologijama hrvatske poezije. Koliko znam, dosad je samo pokojni Dubravko Ivančan uvršten u jednu antologiju, Pavletićevu.
