Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. prosinca 2019.
O pravima, zakonima i ljudima

Zašto Ustav mora biti bolji od nas

Zašto Ustav mora biti bolji od nas
Zašto Ustav mora biti bolji od nas
Autor:
Objavljeno: 19. studeni 2013. u 16:56 2013-11-19T16:56:00+01:00

Može se postaviti pitanje zašto je Ustav blag i prema izražavanju netolerantnih ideja, koje su u suprotnosti s mnogim njegovim člancima. A može se ponuditi i odgovor: zato što Ustav mora biti bolji i plemenitiji od nas, od svih nas

Hrvatski pisac i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Slobodan Novak odnedavno se može ponositi svojim Sabranim djelima, objavljenim u izdanju Matice hrvatske.

Osam tomova impresivnog djela autora koji je šire prepoznat ponajviše kao tvorac romana »Mirisi, zlato i tamjan« iz 1968. godine neće na sreću sadržavati i posljednji aktualni uradak ovog vrsnog stilista i, barem u predmetnom romanu, majstora alegorije. 

  Tekst pod naslovom »Kad dvojica ili dvije tepaju 'dijete moje' – licemjerno lažu!«, objavljen u Večernjem listu bez uredničke napomene, tek neznatno kontekstualiziran kao »Esej o homoseksualizmu«, bilo bi lako otpisati kao baljezganje ishlapjelog starca. Kada bi to bilo točno i kada bi se u obzir uzimala samo autorova poodmakla dob.

Tekst ima glavu i rep, dosljedno obrazlaže tezu o manjkavostima i prirodnim uskraćenostima homoseksualnih parova, koje se tiču između ostalog i prokreacije i koje bi shodno tome morale pratiti i pravne, legislativne uskrate. Tekst obiluje arhaizmima i novokovanicama, ali to i priliči piscu staroga kova i vrsnom stilistu. 

  Pa tako kaže: »Može nam biti ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut, rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do mile volje... Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama...« 
 

Rat sa stereotipima

Dakle nema što na ovom svijetu postojati djelovanje nekog Harveya Milka, prvog deklariranog gej političara izabranog u neko visoko javno političko tijelo u Kaliforniji. O Milku je Gus Van Sant snimio hvaljeni film sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi, film koji je puno učinio po pitanjima senzibiliziranja javnosti o pravima gej osoba, ne štedeći u svom prikazu ni svoje glavne likove.

No za prava gej osoba ipak je više učinio sam Milk, koji je po dolasku u Kaliforniju 1972. iz New Yorka, prateći homoseksualni val naseljavanja oblasti Castro, ušao u politiku i počeo svoj pravednički rat sa stereotipima i diskriminatornom legislativom. Svemu onome što je, prema Novaku, imao zadržati u svoja četiri zida.

Milk je svoj angažman platio glavom, kao uostalom mnogi borci za prava u društvima koja na ta prava još nisu spremna. No Milk je ustrijeljen u studenom 1978. godine, a Novakov članak objavljen je također u studenom, samo popriličnih 35 godina kasnije. 

  A kad je o sjajno stiliziranim Novakovim »jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama« riječ ne možemo se ne prisjetiti i sjajnog romana Margaret Atwood »Sluškinjina priča« iz daleke 1985. godine.

Neodoljivo nas na taj roman podsjećaju i izjave Željke Markić o jedino ispravnom obiteljskom okružju za odgajanje djece, koje moraju činiti biološki otac i majka, dok je sve ostalo neprirodno ili manje prirodno. 

  U tom distopijskom romanu Atwood donosi priču o spekulativnom 21. stoljeću u SAD-u, gdje je vlast nasilno osvojila religijsko-konzervativna hunta. Žene se dijele na »supruge«, »Marte« (pomoćnice), »tete« (učiteljice i čuvarice) i »sluškinje«. Budući da su »supruge« uglavnom neplodne, pa prema Markić nisu u stanju ostvariti prirodnu zajednicu, svakom se »zapovjedniku« dodjeljuje »sluškinja«.

Njihov je zadatak rađanje, a »sluškinjama« su postale zato što nisu bile u »svetom braku«, za koji postoje striktne teokratske odrednice. Seksualni čin postaje ritual u kojem sudjeluju i »supruge«, a nakon poroda, koji je javan kao misa, dijete se oduzima majci i daje »supruzi«.

»Sluškinje« za koje se pak utvrdi da su neplodne postaju »Marte«, to jest kućne pomoćnice i kuharice. Ne treba ni govoriti da se nepoštivanje pravila teško kažnjava. 

  Neki kritičari ovo su djelo proglašavali znanstvenom fantastikom, Margaret Atwood ispravljala ih je da je riječ o spekulativnoj fantastici. A onda se pojavila Željka Markić. Možda Atwood promijeni mišljenje kad sazna za stavove ove hrvatske poduzetnice, novinarke, aktivistice, humanitarke, političarke i doktorice medicine, kako kaže hrvatska Wikipedija, mjesto kojim ravnaju nepristrani, nikako fašistoidni, administratori.

Možda Atwood neće razumjeti posljednje dvije rečenice Wikipedijina teksta, ali to ne znači da ih ovdje nećemo navesti: »13. studenog 2013. godine, Željka Markić je nastupila u emisiji »Veto« na Jabuka TV-u. Lažnim izjavama određeni mediji pokušali su zatim diskreditirati Željku Markić.«

Jer te se izjave Željke Markić inače ne mogu naći u virtualnom prostoru. Postoje čak i transkripti, no istina, Markić nije blesava da bi izlijetala s potencijalno ubojitim »prejakim rečima«, pa je sve to upakirano u šećer. Poruke su, ipak, jasne. 

Suočavanje na globalnoj razini

Što bi Novak i Markić tek napravili britanskom glumcu Stephenu Fryju, deklariranom geju i aktivistu za gej prava, koji je snimio dvodijelni dokumentarac nazvan pametnom igrom riječi koju nećemo prevoditi - »Out There«? Pitanje je retoričko, ali Fry se tu probao suočiti s protivnicima pobornika gej prava, i to na globalnoj razini.

Pa tako odlazi i u Ugandu, ne znajući da ne mora interkontinentalno letjeti po ljude koji bi gejeve stavljali u zatvore. No unatoč toj globalnoj opresiji prema osobama drugog seksualnog opredijeljenja, Fry ipak ističe da su se samo za njegova života desili ogromni koraci naprijed ne samo u društvenom prihvaćanju drugačije seksualne opredijeljenosti, nego i u legislativnim okvirima za njenu praktičnu primjenu.

Uostalom, Velika Britanija je ozakonila gej brakove, a Europska unija najavljuje ista prava za raznospolne i istospolne zajednice, što će morati primjenjivati sve članice. Za to vrijeme Hrvati izlaze na referendum i moraju se odrediti prema jednom diskriminatornom pitanju. 

  Slobodan Novak bi možda i Fryju u kameru ponovio svoje riječi iz teksta u Večernjem: »Izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina bez ikakve selekcije, nalikovalo bi izjednačavanju paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih hendikepa.

Ne zaboravimo da zakon ne samo ne štiti samoubojice i njihovo pravo »slobodnog izbora«, nego, ako može, kažnjava i sam pokušaj, pa i eutanaziju. A kad je tako, zašto onda ne sankcionirati tisućgodišnji etički krimen, zloglasni protuprirodni blud!? Zar je veći grijeh skratiti voljno vlastiti život, pa i vlastite muke, nego lišiti ljudsku zajednicu jednog ili više budućih ljudi?« 

  Nećemo Novaka pitati kako bi on to sankcionirao taj tisućgodišnji etički krimen protuprirodnog bluda, možda je to bolje i za njega, ali podsjetit ćemo na jednu njegovu izjavu u intervjuu Jeleni Hekman: »Jedino se ovdje, na ovom otoku osjećam na svom pravom staništu, tu su mi korijeni zaštićeni od mraza i sokovi hranjivi i životodajni«.

Iako je u tom intervjuu govorio o Rabu, taj otočić je alegorija autorove isključivosti, neosjetljivosti, otuđenosti od etičkih načela ugrađenih ne samo u misleće suvremenike, nego i u krovne zakonske akte našeg kulturnog kruga.

A o alegorijama autor zna puno, uostalom napisao je 1968. godine jednu od najboljih ovoprostornih alegorija razočarane generacije koja se izgubila putem prevrednovanja tradicionalnih vrijednosti. I tamo glavni lik kaže: »Mi smo bili svoji veliki preci; sad smo svoje degenerirano potomstvo!« No nije problem jednom se izgubiti, problem je nikad se više ne pronaći. 
 

Slobode i prava

Ustav Republike Hrvatske, kao temeljni pravni akt države i okvir za sve ostale pravne akte, u svom 14. članku kaže: »Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.«

Tako ne smatra inicijativa »U ime obitelji« i njeni ideolozi koji nastupaju u javnosti. I njihovo je pravo svoja uvjerenja izražavati, jer članak 38. Ustava RH kaže i ovo: »Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa (...)«. 

  Može se postaviti pitanje zašto je to tako, zašto je Ustav blag i prema izražavanju netolerantnih ideja, koje su u suprotnosti s mnogim njegovim člancima. A može se ponuditi i odgovor: zato što Ustav, kao jedinstveni akt najviše pravne snage, čiji je proces izmjene kompliciran i težak, mora biti bolji od nas, od svih nas. Ustav mora nuditi okvir i za sva buduća civilizacijska postignuća u ljudskim (i inim, zašto ne) pravima, koliko god nam se neka od njih danas činila nevjerojatnim. Za njihova ograničavanja postoje niži pravni akti, zakoni, koje u demokratskim sustavima donose parlamenti običnom većinom.

 Uostalom, 16. članak Ustava RH kaže: »Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«

Obiteljski zakon u svojoj odrednici da je brak životna zajednica žene i muškarca štiti javni moral i zdravlje za koji se zalaže inicijativa »U ime obitelji«. I upravo joj Ustav to omogućuje. Jer je bolji i plemenitiji i od njih i od njihovih protivnika. I baš zato bi i Željka Markić i Slobodan Novak, kao i svi koji se zalažu za brak kao isključivu zajednicu muškarca i žene trebali 1. prosinca izići na referendum i glasati PROTIV.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
Dobrovoljni mirovinski fondovi uz prinose donose i porezne olakšice te državna poticajna sredstva