Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 2
Sutra: 8° 8° 2
18. studenoga 2018.
Pisac, scenarist i redatelj

Intervju Vojnović: Zapanjujuće lako smo pristali na suženje svog kulturnog prostora

Popularni pisac, scenarist i redatelj iz Ljubljane Goran Vojnović
Popularni pisac, scenarist i redatelj iz Ljubljane Goran Vojnović
Autor:
Objavljeno: 12. rujan 2016. u 11:49 2016-09-12T11:49:00+02:00

Goran Vojnović govori o svom najnovijem i najambicioznijem romanu »Smokva«, ali i o redukciji identiteta na koju ne pristaje, o granicama, ratovima...

Goranu Vojnoviću, popularnom piscu, scenaristu i redatelju iz Ljubljane, iako nije pogrešno, nepotpuno je prišiti atribut »slovenski«, budući da autor regionalnih hitova »Čefuri raus« i »Jugoslavija, moja dežela« naprosto ne pristaje na jednoobrazne identitetske odrednice pa tako ni one nacionalne. Potonje je uostalom i irelevantno u koordinatnom sustavu literature što je ispisuje ovaj talentirani narator koji je u svom posljednjem, kritičari kažu, najambicioznijem romanu »Smokva«, netom objavljenom u zaprešićkoj Frakturi u prijevodu Anite Peti-Stantić, kroz obiteljsku povijest triju generacija, nekoliko država, propalih režima i tri nesretna braka pokušao spoznati granice vlastite slobode, kao i suptilne mehanizme (ne)sebičnosti, žrtve i odricanja u ljubavnim, roditeljskim i drugim obiteljskim relacijama koje ovog pisca posebno intrigiraju.

O svom novom romanu Vojnović je kao gost Festivala svjetske književnosti govorio pred zagrebačkom i splitskom publikom dokazujući još jednom da kulturni prostori kojem njegova književnost pripada nadrasta granice jezika kojim piše.

Roman otvarate jednim od glavnih likova, Aleksandrom Đorđevićem. Je li taj izbor imena neki vaš hommage poznatom košarkaškom plejmejkeru osamdesetih ili čista slučajnost (koja mi se čini nevjerojatnom s obzirom na vaše poznavanje košarke)?

– Zanimljivo, prvi ste koji ste primijetili ovaj detalj. A radi se i o slučajnosti i o hommageu. Slučajnost jer sam svom liku prvo nadjenuo ime, a mjesecima kasnije prezime, i tek nakon izvjesnog vremena shvatio sam da sam ga podsvjesno nazvao po jednom meni vrlo dragom košarkašu. No svjesno sam ostao pri tom izboru; činilo mi se simpatično i primjereno da moj lik nosi ime jedne košarkaške legende.

Nijansiranje starosti i nemoći

Što vas je inspiriralo da pišete »Smokvu«, ljubavni roman u kojem se ne može voljeti izvan vremenskog, odnosno društveno-političkog okvira? Je li to trajno prokletstvo ovih prostora ili sve više globalni usud?

– Rijetki su na svijetu prostori gdje je moguće proživjeti život ne obazirući se na društveno-politička zbivanja. Ja sam htio pisati o ljubavi, ali kod nas nema ljubavi izvan vremena, i da sam napisao ljubavnu priču u kojoj politika ne odigrava važnu ulogu, bila bi to znanstvena fantastika. Ja doduše mogu zamisliti takvu vrstu ljubavi, možda bih je mogao i napisati, ali me ona kao pisca ne zanima jer je suviše daleko od mog svijeta i iskustva.

Je li to što ste društvenim traumama ovaj put pretpostavili obiteljsku priču i intimistički ton znak vaše spisateljske zrelosti?

– Ja se ni u pubertetu sam sebi nisam činio nezreo pa bih teško mogao objektivno presuditi o svojoj zrelosti. Možda sam tek neke meni vrlo bitne društvene teme, pomalo terapeutski, izbacio iz sebe u svojim prijašnjim romanima, pa sam se mogao posvetiti onome što me u suštini najviše zanima, a to su odnosi unutar obitelji.

U tom kontekstu fascinantno je vaše nijansiranje starosti i nemoći, otkud taj uvid budući da ste tek u tridesetima?

– U prošlom romanu morao sam se zamišljati u liku ratnog zločinca i moram priznati da mi je pisati o starosti i umiranju bilo mnogo bliže i lakše. Svaki pisac polazi iz sebe, i uvijek na neki način piše o sebi, no, čini mi se, da bi pisanje postalo literatura, potrebna je vještina pisca da se zamisli u drugome, pa tako i u dementnoj starici i njenom suprugu. Ono što mi se čini jedan od problema sadašnjice je baš naša nemogućnost ili svjesno odbijanje mogućnosti da se uživimo u drugoga, da osjetimo što osjeća, što prolazi, da pronađemo sebe u njemu i njega u sebi, bio on izbjeglica iz Sudana ili samohrana majka koja u Hrvatskoj ostaje bez socijalne pomoći. Usprkos svoj literaturi i filmovima, koji nam omogućavaju da prodremo u drugoga, mi to u svakidašnjem životu odbijamo činiti i radije se zatičemo svojim presudama, političkim i ideološkim uvjerenjima.

Pitanje granica

Kroz vaše se romane u većoj ili manjoj mjeri bavite emotivnim i identitetskim nasljeđem raspada bivše države. Je li to tema kojoj ćete se vraćati i u idućim djelima?

– Ne bi me iznenadilo. Raspadom Jugoslavije naši životi raspali su se na vrijeme prije i vrijeme poslije rata. Rat nas sve u mnogočemu određuje i dan danas. Gdje ste bili u ratu i na kojoj strani, kuda ste bježali i pred kim, jeste li nastradali ili profitirali, u koju istinu o ratu vjerujete... Uz ne previše pretjerivanja moglo bi se reći da smo svi mi rat i da su naša društva rat. Zato se ne treba čuditi šovinističkim prepucavanjima raznoraznih milanovića i vučića 2016. godine.

Ali ja se ipak nadam da ću pisati i priče koje neće govoriti o tom ratu, iako je teško predvidjeti kuda će me odvesti moja potreba za pričanjem priča. U nekom trenutku počnu se u meni buditi slike, a ja ih onda povezujem, tražim neku logiku u tom kaosu. I teme obično isplivaju same od sebe iz tih slika.

Zašto vas kao pisca zanima samo povijest?

– Jer jedino o njoj nešto znam. O svojoj osobnoj povijesti, to je. To je ono iz čega crpim sve svoje priče, svoja razmišljanja. Ja se ni o sutrašnjem sebi ne bih usudio pisati, a kamoli u sutrašnjem svijetu.

Za vašu je poetiku, ali i svjetonazor značajno, kažete u jednom intervjuu, pitanje granica, ograničavanja i razgraničavanja vašeg geopolitičkog, realnog, ali i duhovnog i kulturnog svijeta. Na koji ste se način izborili za svoj prostor izvan i iznad tih »granica« i podjela?

– U mojim pričama, kao i u mom životu, granice su tu da se prelaze i brišu, zato je često problem svrstati me u bilo koju kategoriju. Jasno je da sam slovenski pisac, ali mnogi imaju potrebu nešto dodati tome pa sam bio već i slovensko-srpski i slovensko-hrvatski i slovensko-bosanski pisac. Vjerojatno sam za to i sam pomalo kriv, svojim nepristajanjem na jednonacionalni identitet ili pripadnost jednonacionalnoj kulturi.

Čefuri su danas izbjeglice s Bliskog istoka

U »Čefurima« se bavite predrasudama i stereotipima i sa slovenske i s »južnjačke« strane, šovinizmom, netolerancijom… Kakav je danas taj suživot u Sloveniji?

– Danas su čefuri izbjeglice s Bliskog istoka, njih se zajedno plaše i Slovenci i »južnjaci«. Izbjeglička kriza razotkrila nam je koja količina netolerancije i šovinizma je još uvijek prisutna u našem na prvi pogled miroljubivom društvu.

Animozitet prema izbjeglicama posebno je naglašen u zemljama, bivšeg komunističkog bloka.

– Zemlje bivšeg komunističkog bloka nisu se uspješno transformirale u moderna, demokratska europska društva. Doduše, nisu se u krizi ni zapadnjaci pokazali kao nevine multikulturne dušice, ali je povratak nacionalizmu i tradicionalizmu u istočnoj Europi mnogo drastičniji. Ima tu doduše svega, straha od izbjeglica i islama, straha od neoliberalizma i globalizacije, straha od modernog, iskorijenjenog života, ali ono što trenutno isplivava na površinu govori jednu zabrinjavajuću priču o društvima koja su se spremna preko noći odreći onoga za što su još prije četvrt stoljeća bila spremna ratovati.

Je li problem s generacijama stasalima u zemlji koje više nema to što se nisu uspjele izboriti za taj prostor već su uglavnom podlegle arbitrima devedesetih i iznevjerile svoju prošlost?

– Zapanjujuće mi je s kakvom lakoćom su mnogi bivši Jugoslaveni pristali na suženje svog kulturnog prostora, kako ih najednom nije više zanimalo ono što se dešava izvan njihovih tijesnih državica. To je jedan od po meni ključnih problema svih društava nastalih raspadom zajedničke zemlje, a još je veći problem što si to ne želimo priznati i sami sebe uvjeravamo da je našim kulturama bolje nego ikad. Evropska unija nije uspjela u stvaranju zajedničkog europskog, multikulturnog prostora, u kojem bismo mi mogli naći sugovornike ili publiku. Mi smo zato u kulturnom smislu zapravo izolirani.

Franzen, Salinger, Kovačič

Kritičari su i ranije u vašem rukopisu iščitavali frenzenovski ton. Možda je to baš najvidljivije u »Smokvi«. Laska li vam ta usporedba i kako je komentirate?

– Iščitavali su u mom rukopisu zapravo mnoge autore, vole to kritičari raditi. Kada su pisali o mom prvom romanu spominjali su Salingera, a sad, pišući o »Smokvi«, slovenski kritičari spominju najvećeg slovenskog pisca Lojze Kovačiča, jednog od meni najdražih pisaca uopće. Sve to naravno laska, ali ne umišljam si ni da sam Salinger ni Kovačič, pa niti Franzen. Prošlo je, recimo, puno vremena od kada sam čitao Franzena i koliko se sjećam, njegove »Korekcije« nisu mi se svidjele kao cjelina, iako su mi neki pasaži ostali u sjećanju kao zaista fantastični i jasno je bilo da se radi o odličnom piscu. Ali da, njegova forma pripovijedanja mi je bliska i ima tu sličnosti sa »Smokvom«, slažem se.

Vidite li kao redatelj i scenarist »Smokvu« na filmskom platnu? Čijem bi redateljskom senzibilitetu pasala ova obiteljska epopeja? Planirate li se sami primiti tog posla?

–Bilo mi je sasvim dovoljno iskustvo snimiti film po romanu »Čefuri raus!« Već bih »Jugoslaviju, moju domovinu« rado predao u ruke drugom, ako se pojavi netko dovoljno lud. Jednostavno me ne zanima pripovijedanje priče koju sam već ispripovijedao. A sa »Smovkom« je po meni tako da ima u njoj više filmova i vjerojatno bi svaki redatelj iz nje izvukao posve drukčiju filmsku priču pa 'ko voli, nek' izvoli.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka