U Zagrebu je život bio nepodnošljiv. Ne zaboravite da sam ja tamo živjela još godinu dana, što je uključivalo da te susjedi, ali i ljudi na cesti ne pozdravljaju ili ti ružno dovikuju. Na poslu sam bila potpuno ekskomunicirana. I to je trebalo podnositi, plus svakodnevno čitati u novinama ružne stvari o sebi. Trebalo se nositi i s telefonskim pozivima… Luđaka je u to vrijeme bilo puno. Nakon godinu dana strpljivog podnošenja svega što se događalo, odlučila sam otići. To mi se činilo jedinim razumnim rješenjem, sekvenca je to dokumentarnog filma »Vještica u raljama života« (http://vimeo.com/40457262), filma kojeg mladi novinarski dvojac Mija Pavliša i Senad Zemunović snimaju o Dubravki Ugrešić, jednoj o najprevođenijih i najnagrađivanijih hrvatskih književnica te »zloglasnoj vještici iz Rija« na koju se 1992. godine »zbog konspiracije protiv Hrvatske« obrušila većinska novinska i politička javnost. 

    Uslijed neviđenog medijskog linča koji je život, kako kaže Ugrešić, u Zagrebu i Hrvatskoj činio nepodnošljivim egzil se činio spasonosnim izlazom. Inozemna adresa postala je, međutim, trajna. Dubravka Ugrešić i danas živi u Amsterdamu i gostuje kao predavačica na brojnim europskim i američkim sveučilištima. Nedavna je dobitnica prestižne esejističke nagrade Jean Amery za zbirku eseja »Napad na minibar« (Fraktrura, 2010.), odnosno u njemačkom izdanju »Karaoke kultura«, no kako nitko nije prorok u vlastitom selu, i Dubravku Ugrešić je zadesila sudbina da je priznatija u svijetu nego u svojoj zemlji. Dokumentarac Pavliše i Zemunovića, čije je snimanje počelo sredinom prošlog mjeseca u Amsterdamu, doprinos je razbijanju tog dvadesetogodišnjeg prokletstva. 

   Na Dubravkinom putu

– S Dubravkom Ugrešić snimali smo intervju povodom njezine nominacije za književnu nagradu tportala 2009. godine i to je ujedno bio naš prvi zajednički zadatak. Razgovor smo snimali na Dubravkinom putu, što zbog simboličnog imena lokacije, ali i činjenice da je tamo spaljena posljednja vještica u Zagrebu. No, nije ta znakovita simbolika, razlog naše odluke da snimamo dokumentarac o Dubravki Ugrešić, već činjenica da i Senad i ja pripadamo generaciji tridesetogodišnjaka koja o njoj zna vrlo malo ili ništa, a o njezinom »slučaju« nalazimo tek ponešto oskudnih informacija iz druge ruke, što je u potpunom nesrazmjeru s njezinim značajem na ex jugoslavenskoj i svjetskoj književnoj sceni, priča Mija Pavliša, koredateljica i scenaristica »Vještice u raljama života« koji se snima u produkciji Hulahopa uz HAVC-ovu potporu. 

    – Teško je reći kada ćemo film završiti, no HAVC nam je dao rok od dvije godine i to su neki vremenski gabariti u kojima se moramo kretati. Zasad imamo desetak sati materijala, snimljenoga nedavno u Amsterdamu i u Švicarskoj prije dvije godine gdje je Dubravka Ugrešić čitala esej »Pitanje optike« u kojem prvi put iznosi cijelu mučnu kronologiju svog odlaska iz Hrvatske. Trailer filma, koji se može vidjeti na na Vimeo stranici Hulahop produkcije, upravo je tamo snimljen, navodi drugi dio redateljskog para i snimatelj Senad Zemunović. 

    U filmu se Ugrešić prisjeća medijskog linča kojemu su bile izložene »vještice iz Rija« – Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i ona sama – nakon što su na svjetskom kongresu PEN centara u Rio de Janeiru, navodno, lobirale protiv održavanja sljedećeg kongresa PEN-a u Hrvatskoj, a zapravo su upozorile na ratna silovanja na području bivše Jugoslavije.   

Erupcija novinskih objeda

»Preda mnom je odeblji fascikl s hrpom izrezaka iz hrvatskih novina toga vremena. Novine su malko požutjele, papir se malko istanjio. Načas mi se čini da indiferentna hrpa novinskog papira nema baš nikakve veze sa mnom, a onda me stari novinski papir iznenada zareže poput žileta i iz ranice načas (samo načas) potekne svježa krv. Zatim mi se učini da čitam čitulje, zamjećujem da ponekoga više nema na životu; kod nekih se začudim da još postoje, neki su ljudi kao konzerve s neograničenim trajanjem, mislim. A onda se zapitam postojim li ja, i tko koga ovdje, zapravo, prelistava: oni mene ili ja njih. Zatim poput opruga iskoče detalji koje tada nisam bila zamijetila. Neki novinski napisi s laboratorijskom samouvjerenošću upiru prstom u moje etničko porijeklo, drugi histerično zahtijevaju da ga napokon sama otkrijem. Zatim u moj fokus uskaču datumi, osobito datumi. To što mi se tada činilo spontanom erupcijom novinskih objeda na moj račun sada se slaže u konzistentniju priču. I udaram o paradoks kao glavom o zid: što se priča čini konzistentnijom, to ju je teže ispričati. Tekst objavljen u Die Zeitu moji budni sugrađani ubrzo su »provalili«. Moja prva prokazivačica, novinarka zaposlena u HDZ-ovskim »deratizacijskim« odredima (kasnije dugogodišnja glavna urednica hrvatske televizije), proglasila me denuncijanticom domovine. A samo dva dana nakon moje medijske promocije u »izdajnicu domovine«, slijedio je napad iz pera uglednog hrvatskog književnika. Kolega je proizveo ne samo pozamašan repertoar optužbi i poruga na moj račun, nego i neku vrstu obrasca optužbe unutrašnjeg neprijatelja mlade hrvatske države, koji će kasnije, s više ili manje osobne kreativnosti, ispunjavati moji budući medijski egzekutori«, isječak je to mučnog prisjećanja iz »Pitanja optike«, eseja zbirke »Napada na minibar«. 

    Ne želeći u filmu tretirati samo ovaj slučaj iz devedesetih, Pavliša i Zemunović pokušat će s »Vješticom u raljama života« kroz svoju autorsku optiku ispričati priču o životu i stvaralaštvu jedne od najistaknutijih i istodobno najignoriranijoj hrvatskoj književnici. Kakav god pripovijedni put izabrali, nema sumnje, ostavit će vrijedan dokument suvremene hrvatske povijesti.