Tozeur je pojam koji se veže uz jednu od najljepših oaza na rubu Sahare, odnosno grad u Tunisu. Domaćim ljubiteljima književnosti, posebno onim probirljivijima, ovo će ime značiti mogućnost uživanja u stilski, idejno i jezično bogatom i raznovrsnom romanu riječke književnice Vere Šoić Katalinić.

Da će riječ biti o romanu, i to onom koji spaja prošlost i sadašnjost, na početku čitanja ovog obimom i ne prevelikog teksta, nije ni tako jednostavno zaključiti. Naime autorica je za početak odabrala nekoliko zasebnih priča smještenih u različite prostorne i vremenske okvire Mediterana da bi se potom u najvećem dijelu romana skrasila na Kvarneru i iz prošlosti se vratila u sadašnjost. I tek tu, kroz priče likova čijim životima svjedočimo, počinju se povezivati i spajati u fino literarno tkanje one uvodne naizgled nepovezane priče koja nas, u konačnici, upućuje na to da svakome treba Tozeur, odnosno oaza koja će donijeti smirenje, okrepu, odmor…

Složeno izražavanje

Rijeka, Kostrena i Krk, ali i New York, Čile, Sarajevo i Beograd, Tunis i Libija neke su od lokacija na kojima pratimo radnju koja se proteže od doba Rimljana pa do našeg današnjeg doba i u okviru koje su ljudi vezani ne samo krvnim srodstvom, već i predmetima (antički novčić s graviranim likovima muškarca i žene, jedan američki dolar…), koji autorici služe da bi nam ponudila priče pune lirskog i osjećajnog, realnog i magičnog, bolnog i radosnog.

Najveći dio radnje vezan uz sadašnjost odnosi se na Janka Mihletića i njegove prijatelje (Adi, Boro i Domi), koji u suvremenoj hrvatskoj stvarnosti nastoje opstati opterećeni, prije svega, zbivanjima iz Domovinskog rata. Uz njih tu je i niz drugih likova s kojima su vezani emocionalno (Selena, Anmari, Ratnik…), koji autorici služe da bi kroz njihove sudbine (Manuel, Mile, Dule) oslikala sadašnjost i blisku (ratnu) prošlost. No središnji lik cijele knjige je Jankova baka Rosa Delfina Mihletić, čije priče iz prošlosti njene obitelji predstavljaju okosnicu romana, određujući sudbinu niza likova te generirajući radnju.

Naravno, ovakav pristup pripovijedanju donosi složen način izražavanja u okviru kojeg je puno lirskog i kontemplativnog, ponekad i nadrealnog, što je pak izrečeno bogatim jezikom punim poetske izražajnosti, pri čemu ova na trenutke haiku proza u sebi, zbog dijela čileanskog podrijetla Rose Delfine, ima u sebi i trunčice magijskog realizma, što pripovijedanju daje posebnu draž. No uz taj dodir s lirskim i magijskim, autorica na stranicama vezanim uz suvremenu hrvatsku stvarnost uspijeva izrazom i jezikom biti vrlo moderna pa su ti dijelovi teksta bliski današnjoj komunikaciji računalima i ostalim čudima moderne informatičke tehnologije, a sve zajedno predstavlja iznimno zanimljivu kombinaciju čak i pomalo bajkovite prošlosti s često horor bliskom prošloću i ništa manje umirujućom sadašnjošću.