RIJEKA – U Rijeci je u 81. godini iznenada preminuo Andrija Vučemil, pjesnik, kazališni redatelj i socijalni radnik, dugogodišnji istaknuti član Društva hrvatskih književnika, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH te pokretač časopisa Književna Rijeka i Naša ognjišta. Andrija Vučemil rođen je 1939. godine u Oplećanima na Duvanjskom polju. Školovao se u Tomislavgradu, Bolu na Braču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci.

Nakon šestogodišnje robije (pet godina na Golom otoku) i završetka studija, radi u Rijeci kao kazališni redatelj, socijalni radnik, profesionalni književnik i nakladnik. Nakon knjige »Na smrt naslonjen«, objavljene 1969. godine, ne smije javno djelovati pod pravim imenom pa u riječkom Pionirskom kazalištu režira pod pseudonimom Ante Majin i objavljuje poneku pjesmu pod imenom Bogumil Ljubuša. S fra Ferdom Vlašićem pokreće 1971. godine poznato hrvatsko katoličko glasilo Naša ognjišta.

Duvanjska rapsodija

Kako piše u njegovoj biografiji, Vučemil je jedan od onih hrvatskih pisaca koji nije mogao, a niti htio objavljivati pod komunističkim režimom. Godine 1990. Matica hrvatska u Zagrebu objavljuje mu »Duvanjsku rapsodiju« i od tada aktivno sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Bio je član Društva hrvatskih književnika, predsjednik Ogranka DHK-a u Rijeci od 1995. do 2000. godine, bio je član Upravnog odbora DHK-a u Zagrebu i dopredsjednik DHK-a Herceg-Bosne.

U proljeće 1996. godine uz potporu Odjela za kulturu Grada Rijeke, Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije pokreće časopis za književnost i prosudbe o književnosti Književnu Rijeku, kojoj je glavni urednik do lipnja 2000. godine. Dobitnik je prestižne nagrade »A. B. Šimić«, nagrade Saveza studenata za poeziju te nagrade za poeziju »Dubravko Horvatić«. Objavio je brojne knjige, a pjesme su mu prevedene na engleski, talijanski, slovenski, makedonski i bugarski jezik. Živio je u Rijeci i radio kao profesionalni književnik i nakladnik.

Duhovna dimenzija

Kako nam je kazao u razgovoru za Novi list, objavljenom pod naslovom »Pokušavam progovoriti o bitnim duhovnim stvarima«, u poeziji mu je bila važna duhovna dimenzija:

– Neki možda površno čitaju te pjesme u koje bi trebalo dublje proniknuti. Jedan moj prijatelj rekao mi je da moje knjige drži na noćnom ormariću i da ih čita svaku večer. To me obradovalo više nego bilo koja književna kritika. Ako i jednom čovjeku moja pisana riječ nešto znači, moje postojanje i pisanje imaju smisla. A bilo je više takvih čitatelja…

Sa svetim Augustinom susreo sam se sedamdesetih godina kada je objavljen hrvatski prijevod njegovih »Ispovijesti«. Godinama sam pravio bilješke i na temelju njih usudio se objaviti te pjesme, ali u konzultaciji s nekim teolozima. Pogotovo s Marijanom Jurčevićem, koji je ocijenio da to svakako treba objaviti. Nije mi bilo svejedno. Bojao sam se što će reći teolozi i znalci koji o tome znaju daleko više…

Možda me nadahnuo Bog i dao mi zadatak da upravo u ovim (ne)vremenima vjere i duhovnosti progovorim na ovaj način. Usuđujem se reći da sam pozvan i da taj dar ne smijem upropastiti, nego ga moram maksimalno iskoristiti. Pokušavam progovoriti o tim bitnim duhovnim stvarima koje čovjeka oplemenjuju, koje ga suočavaju s njim samim, s prostorom i vremenom i sa svime onime što nas čini ljudima i društvenim bićima. Nažalost, danas su se književnost i umjetnost prilično udaljile od tih duhovnih dimenzija i ne znam kuda to vodi. Mislim da to nije dobro, kao što ne bi bilo dobro sve pretvoriti ni u drugu krajnost. Potrebno je tražiti neki srednji ljudski put, da čovjek zaista bude ljudsko biće… – rekao je Vučemil.

Tiskana knjiga ostaje

Na naše pitanje je li tiskana knjiga danas ugrožena vrsta, Vučemil je odgovorio: »Ne znam kako stvari stoje na svjetskoj razini, ali je kod nas puno tragičnije nego u velikim državama i sustavima. U cijelom svijetu trend tiskane knjige nekako je u padu, a prisutno je sve veće okretanje virtualnom i elektroničkim knjigama.

U tom pogledu veliki sam skeptik. Što ako, recimo, nestane struje? Nema više knjige. Sjetimo se latinske izreke »Verba volant, scripta manent« ili »Riječi lete, zapisi ostaju«. Napisano ostaje – ili u kamenu, ili u drvetu ili na papiru. Nisam zagovornik elektroničkih medija. Neka i oni postoje, ali knjiga po mojem mišljenju mora biti otisnuta. To je ono što ostaje.«