I ove je godine Hrvatska sudjelovala na London Book Fairu (Londonskom sajmu knjiga), raju za sve ljubitelje knjiga. Nakon Frankfurta, Londonski sajam knjiga najvažnija je manifestacija za izdavače i književnike na kojoj sudjeluju izlagači iz čitavog svijeta. Hrvatska je imala svoju delegaciju i štand u organizaciji Hrvatskog društva pisaca na kojem su se promovirali naši pisci i njihova djela koja su još uvijek relativno malo poznata u svijetu. Održana je i  tribina o prevođenjima s malih jezika.

 Osim toga, Hrvatski štand je u sklopu programa »Forum slavenskih kultura« bio domaćin predstavljanja projekta »100 slavenskih romana« i američkog izdanja knjige »How To Tie Your Shoes«. Književnik Neven Ušumović, koji živi u Umagu i vodi Gradsku knjižnicu, sudjelovao je na London Book Fairu, kao jedan od autora zbirke priča »Zagreb Noir«. Bio je to i povod za razgovor s njim.

Na kakve je reakcije u Londonu naišao koncept »5 Books from Croatia« sa svoja četiri recentna naslova i jednim klasikom hrvatske književnosti, točnije Krležinim djelom »Izlet u Rusiju 1925«?

– Publikacija »5 Books from Croatia« u kojoj se nalaze engleski prijevodi izvoda (»samples«, u publikaciji su to odlomci dugi 16 kartica) aktualnih romana hrvatskih pisaca Milene Benini, Marka Dejanovića, Kristiana Novaka i Sibile Petlevski, te dio Krležinog »Izleta u Rusiju 1925« jednake dužine, naišao je na odličan prijem kod zainteresiranih posjetitelja našeg štanda. Riječ je naime o prezentacijskoj formi koja književnim agentima, nakladnicima i potencijalnim prevoditeljima omogućuje brz i primjeren uvid u karakter tih tekstova, a u neku ruku i u aktualnu hrvatsku književnu produkciju (i u Krležinu aktualnost).

Međunarodno povezivanje

– U publici su bili samo profesori te katedre, pa se prezentacija pretvorila u opušteni razgovor o književnom tržištu, žanrovskoj književnosti i krizi u nakladništvu u Hrvatskoj i regiji. Zbirka »Zagreb Noir« bila je zanimljiva domaćinima zbog svoga koncepta koji ironizira turističke gradske vodiče. Svaki od 14 pisaca zastupljenih u knjizi odabrao je jedan kvart (ja sam živio na Trešnjevci 11 godina, pa sam se izborio za nju) i napisao originalnu priču u kojem se svaki od tih kvartova »obogaćuje« noir ugođajem. Svi prisutni složili su se da bi radije posegnuli za ovom knjigom nego za konvencionalnim turističkim vodičem u kojem ima manje realizma, nego u noir pričama. Dakako, domaćini su na kraju večeri i nagrađeni primjerkom »Zagreb Noira«.

Postoje li problemi kod prevođenja s malih jezika u Velikoj Britaniji? Vezano za to, koji je vaš stav o samoprevođenju i da li može funkcionirati?

– Takozvane male književnosti rijetko se kada nađu u fokusu šire medijske javnosti, pa je i broj engleskih prevoditelja za tu književnost zaista vrlo mali. Jednostavno ti prijevodi nisu tržišno isplativi i financiraju se iz različitih fondacija, putem međunarodnih kulturnih projekata ili nacionalnih agencija za knjigu, a i onda ti prijevodi nemaju širu publiku, nego tek reprezentacijsku funkciju. No, to ne znači da se od prevođenja treba odustati, dapače, mora se inzistirati na kulturnoj, a ne tržišnoj vrijednosti prijevoda malih književnosti.

Ovakvi sajmovi su bitni i zbog toga što pružaju mogućnost međunarodnog povezivanja nakladnika i agencija koji kreiraju književnu javnost za takve prijevode.

Što se tiče drugog pitanja, Darko Macan, jedan od pisaca zastupljenih u američkoj zbirci »Zagreb Noir« dobar je primjer: on je svoju priču napisao na engleskom, što mu je zadalo poprilične probleme kada je tu istu, inače izvanrednu priču trebao predati uredniku Ivanu Sršenu za hrvatsko izdanje. Morao ju je, na neki način, napisati iznova na hrvatskom jeziku. Dakle, umjesto samoprevođenja mislim da je kreativnija dvojezičnost ili višejezičnost, pri kojoj pisac bira jezik na kojem će pisati u ovisnosti od ciljane publike i intertekstualnih okvira u koje se želi smjestiti.

Više od 200 sajamskih događanja

Što je karakteriziralo ovogodišnji sajam u Londonu? Jesu li prisutni neki novi trendovi?

– London Book Fair slavi 45 godina svoga postojanja, a ja sam ga prvi puta posjetio ove godine tako da ne mogu povlačiti neke komparacije. Od preko 200 događaja središnje je bilo obilježavanje četiristote obljetnice Shakespeareove smrti s multimedijskim i multilingvalnim performansima pod nazivom »Shakesperience«.

Kakva je po vama budućnost europskih književnih festivala u doba digitalnih medija?

– Književni festivali itekako imaju budućnost, upravo zbog nove vrijednosti koju su u doba digitalnih medija i internetske svedostupnosti dobili nastup umjetnika i razgovor s umjetnikom uživo. Osim toga književni festival mjesto je susreta i druženja s dobrim povodom, intenzivira se doživljaj književnih sadržaja i produbljuje estetsko iskustvo. Na dobrom festivalu osjeća se ta posebna vrijednost susreta oko knjige, naime i pisanje i čitanje doslovno osamljuje, ali istovremeno otvara ljubiteljima knjige neslućene prostore unutarnjeg života. Na dobrom festivalu dio tog »skrovitog« života postaje događaj za javnost – svečanost.

Inventivnost pisaca i nakladnika

Pruža li takav sajam mogućnosti da se otkriju veliki pisci sutrašnjice?

– Međunarodni status je vrlo skroman, ali mislim da se i to zahvaljujući kvaliteti pisanja i agilnosti pojedinih naših pisaca, polako mijenja. Naravno, da se neki pomaci mogu napraviti ukoliko se i kulturna strategije naše države okrene još više prema međunarodnoj kulturnoj suradnji. No, mislim da je budućnost u inventivnosti, intelektualnoj širini i pokretljivosti naših pisaca i nakladnika.

Ivan Sršen (Sandorf) i Seid Serdarević (Fraktura) su kao nakladnici i književni agenti napravili puno za međunarodnu promociju naših autora, ali prije svega to su napravili sami pisci, recimo Daša Drndić, Robert Perišić, Zoran Ferić, Igor Štiks i Olja Savičević Ivančević, zahvaljujući svojem originalnom pristupu suvremenim temama.