Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
12. prosinca 2019.
VRISAK

"Umrijeti u Hrvatskoj" Slobodana Šnajdera: Njemački precizno, francuski lagano

Foto: Marko Gracin
Foto: Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 14. svibanj 2019. u 15:46 2019-05-14T15:46:39+02:00

Riječ je o knjizi memoarskih eseja u kojima Šnajder progovara o aporijama hrvatskog društva, ali i o odnosu prema svojim roditeljima ili tekstovima. Šnajder miješa prozno i faktografsko 

RIJEKA - Prvoga službenog radnog dana Vriska svima je i u mislima i na jezicima bilo vrijeme. Ne kronološko, već meteorološko; ono koje već danima Riječane, a i ne samo njih, drži u kućama do neodgodivih izlazaka. Takvi, uglavnom, nisu književna događanja, ona koja su u samoj biti 12. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska. No bojazni da na predstavljanju nove knjige Slobodana Šnajdera »Umrijeti u Hrvatskoj« neće biti dovoljno publike na kraju ipak nije trebalo biti: Šnajder i Rijeka u posebnoj su vezi, što pokazuje i jedna konstanta Šnajderovih obraćanja Riječanima, kada ih podsjeća da je jednom trebao biti intendant HNK-a Ivana pl. Zajca, ali to na kraju nije bio.

Bilo je tako i sinoć u odlično ispunjenoj Mramornoj dvorani Guvernerove palače, u kojoj je Šnajder besjedio zajedno sa svojim urednikom i izdavačem Seidom Serdarevićem iz Frakture, koji je pitanjima dobro provocirao Šnajderovu britku misao te su posjetitelji mogli otići zadovoljni.

JEZIK

Šnajder je rekao da je čitajući knjigu u prijevodu na njemački shvatio da »očevi« dijelovi bolje zvuče na njemačkom, a »majčini« na hrvatskom

Gašparović i Kamov

A govorilo se o knjizi memoarskih eseja u kojima Šnajder progovara o aporijama hrvatskog društva, ali i o odnosu prema svojim roditeljima ili tekstovima, kompleksima neraskidivo povezanim barem od »Doba mjedi«, romana koji prepliće (auto)biografsko i povijesno. No govorilo se i o Rijeci, jer je Serdarević inteligentno na početak promišljanja stavio posljednji od pet eseja u knjizi, a koji je o Šnajderovu bliskom prijatelju suprotstavljenih svjetonazora, Darku Gašparoviću. Na pitanje je li njih dvojicu spojio Janko Polić Kamov, Šnajder je odgovorio da je Kamov bio vrlo važna karika; obojici se činio moderan, ispred svog vremena, pa je Gašparović o njemu napisao svoju, kako reče Šnajder, najbolju knjigu, a on je pak napisao dramu »Kamov, smrtopis«, podsjetivši opet da ni ona nikad nije u Rijeci izvedena. S obzirom na to da je dvojac bio na različlitim svjetonazorskim pozicijama, Šnajder je posvjedočio da je odluka bila takva da politika neće stati između njih.

- Jer svjetonazori ne određuju je li netko dobar ili loš čovjek. Kad sam pisao tekst u povodu Darkove smrti, to je bilo najteže što sam ikada pisao – rekao je Šnajder.
Govoreći o svom kompleksnom odnosu s ocem, odnosno njegovim nasljeđem, što je i jedan od fokusa »Doba mjedi«, Šnajder je utvrdio da mu otac zapravo nikada nije direktno govorio o svojoj povijesti kao pripdanika Wafen-SS-a, borbenog ogranka SS-a, budući da su raspravljali o Nietzscheu i književnosti.

Loš otac, loš sin

- Loš otac, loš sin, ali iz toga je proizišla sasvim solidna književnost – rekao je Šnajder, napomenuvši i činjenicu da je majka bila komunistkinja, odnosno na »pravoj« strani povijesti.
Zanimljiva je bila prispodoba o jeziku, pri čemu je Šnajder rekao da je čitajući knjigu u prijevodu na njemački shvatio da, uvjetno rečeno, »očevi« dijelovi knjige bolje zvuče na njemačkom jeziku, dok »majčini« bolje zvuče na hrvatskom.

- I nije to samo pitanje lingvistike, nego kao da se radi o očevom i majčinom jeziku, na puno dubljoj razini. Ja sam, zato, hrvatski književnik, jer čovjek jest ono što govori – zaključio je Šnajder.

Što se knjige »Umrijeti u Hrvatskoj« tiče, lijep putokaz za njeno signiranje dao je Serdarević rekavši da Šnajder miješa prozno i faktografsko njemački precizno, a francuski lagano.

Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) diplomirao je čistu filozofiju i anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Taj je što se filozofije tiče u doba Šnajderova studiranja bio obilježen teorijskim doprinosima Praxisove škole; također i uvelike šezdesetosmaškim studentskim buntom. Neke njegove drame su: »Kamov, smrtopis« (1978.), »Hrvatski Faust« (1982.), »Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi« (2018.), »Confiteor« (1984.), »Bauhaus« (1990.), »Zmijin svlak« (1995.), »Nevjesta od vjetra« (1998.), »Peto evanđelje« (2004.), »Kosti u kamenu/Tito« (2007.), »Enciklopedija izgubljenog vremena« (2012.), »Svjetlucanje kome« (2015.). Izvođen je u gotovo svim zemljama bivše državne zajednice.

Izabrana djela u devet knjiga izašla su kod Prometeja (Zagreb, 2005.– 2007.). Neka od njegovih proznih djela su »Knjiga o sitnom« (1996.), »505 sa crtom« (2007.), »Morendo« (2011.), »Doba mjedi« (prvo izdanje kod TIMpressa 2016., treće, dopunjeno, 2018.). Roman je dobio pet nagrada, mahom regionalnih: Meša Selimović, Mirko Kovač, Nagrada tportala, Kočićevo pero i Radomir Konstantinović. Dosad taj je roman preveden na makedonski i slovenski. Njemački prijevod, pod naslovom »Die Reparatur der Welt«, objavio je Paul Zsolnay Verlag iz Beča.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.