Foto: Marko Gracin
Riječ je o knjizi memoarskih eseja u kojima Šnajder progovara o aporijama hrvatskog društva, ali i o odnosu prema svojim roditeljima ili tekstovima. Šnajder miješa prozno i faktografsko
RIJEKA – Prvoga službenog radnog dana Vriska svima je i u mislima i na jezicima bilo vrijeme. Ne kronološko, već meteorološko; ono koje već danima Riječane, a i ne samo njih, drži u kućama do neodgodivih izlazaka. Takvi, uglavnom, nisu književna događanja, ona koja su u samoj biti 12. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska. No bojazni da na predstavljanju nove knjige Slobodana Šnajdera »Umrijeti u Hrvatskoj« neće biti dovoljno publike na kraju ipak nije trebalo biti: Šnajder i Rijeka u posebnoj su vezi, što pokazuje i jedna konstanta Šnajderovih obraćanja Riječanima, kada ih podsjeća da je jednom trebao biti intendant HNK-a Ivana pl. Zajca, ali to na kraju nije bio.
Bilo je tako i sinoć u odlično ispunjenoj Mramornoj dvorani Guvernerove palače, u kojoj je Šnajder besjedio zajedno sa svojim urednikom i izdavačem Seidom Serdarevićem iz Frakture, koji je pitanjima dobro provocirao Šnajderovu britku misao te su posjetitelji mogli otići zadovoljni.
Šnajder je rekao da je čitajući knjigu u prijevodu na njemački shvatio da »očevi« dijelovi bolje zvuče na njemačkom, a »majčini« na hrvatskom
Gašparović i Kamov
A govorilo se o knjizi memoarskih eseja u kojima Šnajder progovara o aporijama hrvatskog društva, ali i o odnosu prema svojim roditeljima ili tekstovima, kompleksima neraskidivo povezanim barem od »Doba mjedi«, romana koji prepliće (auto)biografsko i povijesno. No govorilo se i o Rijeci, jer je Serdarević inteligentno na početak promišljanja stavio posljednji od pet eseja u knjizi, a koji je o Šnajderovu bliskom prijatelju suprotstavljenih svjetonazora, Darku Gašparoviću. Na pitanje je li njih dvojicu spojio Janko Polić Kamov, Šnajder je odgovorio da je Kamov bio vrlo važna karika; obojici se činio moderan, ispred svog vremena, pa je Gašparović o njemu napisao svoju, kako reče Šnajder, najbolju knjigu, a on je pak napisao dramu »Kamov, smrtopis«, podsjetivši opet da ni ona nikad nije u Rijeci izvedena. S obzirom na to da je dvojac bio na različlitim svjetonazorskim pozicijama, Šnajder je posvjedočio da je odluka bila takva da politika neće stati između njih.
Loš otac, loš sin
– I nije to samo pitanje lingvistike, nego kao da se radi o očevom i majčinom jeziku, na puno dubljoj razini. Ja sam, zato, hrvatski književnik, jer čovjek jest ono što govori – zaključio je Šnajder.
Što se knjige »Umrijeti u Hrvatskoj« tiče, lijep putokaz za njeno signiranje dao je Serdarević rekavši da Šnajder miješa prozno i faktografsko njemački precizno, a francuski lagano.
Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) diplomirao je čistu filozofiju i anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Taj je što se filozofije tiče u doba Šnajderova studiranja bio obilježen teorijskim doprinosima Praxisove škole; također i uvelike šezdesetosmaškim studentskim buntom. Neke njegove drame su: »Kamov, smrtopis« (1978.), »Hrvatski Faust« (1982.), »Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi« (2018.), »Confiteor« (1984.), »Bauhaus« (1990.), »Zmijin svlak« (1995.), »Nevjesta od vjetra« (1998.), »Peto evanđelje« (2004.), »Kosti u kamenu/Tito« (2007.), »Enciklopedija izgubljenog vremena« (2012.), »Svjetlucanje kome« (2015.). Izvođen je u gotovo svim zemljama bivše državne zajednice.
Izabrana djela u devet knjiga izašla su kod Prometeja (Zagreb, 2005.– 2007.). Neka od njegovih proznih djela su »Knjiga o sitnom« (1996.), »505 sa crtom« (2007.), »Morendo« (2011.), »Doba mjedi« (prvo izdanje kod TIMpressa 2016., treće, dopunjeno, 2018.). Roman je dobio pet nagrada, mahom regionalnih: Meša Selimović, Mirko Kovač, Nagrada tportala, Kočićevo pero i Radomir Konstantinović. Dosad taj je roman preveden na makedonski i slovenski. Njemački prijevod, pod naslovom »Die Reparatur der Welt«, objavio je Paul Zsolnay Verlag iz Beča.