Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
16. studenoga 2019.
Anna Maria Gruenfelder

UGLEDNA TEOLOGINJA I POVJESNIČARKA 'Hrvatska školski primjer zastrašivanja i odbijanja izbjeglica'

Foto Nenad Reberšak
Foto Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 6. ožujak 2018. u 7:05 2018-03-06T07:05:00+01:00

Administracija je bila važan čimbenik u buđenju ksenofobije i antisemitizma prije Drugog svjetskog rata, kaže autorica knjige »Sustigla ih Šoa«, a taj se obrazac i sada vidi

Austrijska katolička teologinja i povjesničarka Anna Maria Gruenfelder, koja već desetljećima živi u Hrvatskoj i aktivno sudjeluje u javnom životu, mnogo zna o izbjeglicama i fenomenu izbjeglištva.

»Kao službenica austrijskog veleposlanstva u Hrvatskoj, imala sam mnogo kontakata s izbjeglicama«, kaže u intervjuu za naš list.

U drugoj polovini dvadesetog stoljeća izbjeglice su dolazile iz Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske, Demokratske Republike Njemačke, zatim Židovi iz Rusije koji su najprije htjeli kolektivno emigrirati u Izrael, a potom su se željeli vratiti u zapadnu Europu. Poslije toga, radila sam s izbjeglicama iz ratova u bivšoj Jugoslaviji«.

I sada, kada je objavila knjigu o židovskim izbjeglicama koje su prije Drugoga svjetskog rata pred nacistima izbjegle u Jugoslaviju, Gruenfelder je kao rijetko tko kvalificirana da uspoređuje izbjeglička iskustva kroz generacije. Njezino djelo »Sustigla ih Šoa«, upravo objavljeno u nakladi zagrebačkog izdavača »Srednja Europa«, temeljita je priča o oko 55 tisuća srednjoeuropskih Židova koji su, bježeći pred nacizmom, do 1941. prošli kroz ondašnju Jugoslaviju. »Židovi su od 1933. bježali iz Njemačke – oni koji su imali novca da odu, i koji su dovoljno rano shvatili da nacisti svoje rabijatne planove namjeravaju i ostvariti. Mnogi koji su vjerovali da je nacističko huškanje samo retorika, našli su se u klopci«, objašnjava Gruenfelder za naš list. »U Jugoslaviji su imućni Židovi te židovski poduzetnici i stručnjaci bili dobrodošli, no kad su zbog sve žešćih pogroma – poput Kristalne noći s 8. na 9. studenoga 1938. – krenuli valovi izbjeglica, klima u cijeloj Europi i u klasičnim zemljama emigracije ubrzo se zaoštravala, pa su, recimo, SAD, Australija, Kanada i Latinoameričke države postigle sramotan dogovor da će ulazne kvote za progonjene Židove održati na najnižoj mogućoj razini.

Spas pod talijanskom vojnom upravom

Nakon što je nacistička Njemačka u travnju 1941. okupirala Jugoslaviju, na hrvatskom je teritoriju boravilo između četiri i pet tisuća židovskih izbjeglica. »Njih otprilike 2.700 spasila je talijanska vojna uprava na talijanskim anektiranim ili okupiranim teritorijima, a vlast NDH preživjelo je tek nekoliko desetaka. U knjizi sam istražila i njihovu repatrijaciju poslije 1945.«, objašnjava Gruenfelder. »Nekolicina je ostala u Jugoslaviji i poslije 1945., kao zaslužni nositelji partizanske Spomenice. Tokom rata, bilo je i primjera preživljavanja pod prikrivenim identitetom, uz pomoć časnih sestara i svećenika. Časne sestre Karmelićanke u Zagrebu su udomljavale židovsku djecu, sestre Sv. Križa u Đakovu pomagale su ženama u ženskom koncentracijskom logoru Đakovo. Saznala sam i o slovenskim franjevkama koje su, protjerane od nacista iz Maribora, u gradu Rabu skrivale židovsku obitelj Atijas, sve dok joj rapski župnik nije omogućio siguran odlazak na partizanski teritorij. »Mali ljudi bili su neustrašivi, a crkveni i ini dostojanstvenici – kako koji i otom-potom«, ne krije Gruenfelder kritični ton.

Nastavlja tvrdnjom kako joj je » na tim temama bio prava 'škola za život'«. Surađujući posljednjih desetljeća s izbjeglicamaa kao diplomatska službenica, a potom i istražujući sudbinu Židova izbjeglih u Jugoslaviju prije Drugoga svjetskog rata, naučila je mnogo o skrivenim i slabije vidljivim načinima odbijanja da se pomogne ljudima u nevolji. »Mnogo sam se bavila administrativnim 'šikanama'. Na živim sam primjerima učila kako se izbjeglice te potencijalni azilanti i emigranti 'pravnim regulacijama' - a zapravo birokratskom uskogrudnošću – mogu zastrašivati i odbijati, te kako činovnici na njihovim leđima mogu ispucavati svoje frustracije ili 'volju za moć'. Poučni su to primjeri za ophođenje vlasti s današnjim izbjeglicama. Današnja je hrvatska školski primjer za to, i potvrđuje latinsku izrečicu: 'Summa iustitia – summa iniuria', ili, slobodno prevedeno, 'vrhunska, apsolutna pravičnost rezultira vrhunskom nepravednošću'«.

Diktat ili konformizam

Kao povjesničarka, Anna Maria Gruenfelder istraživala je povijest Senja i senjskih Uskoka, ali i povijest Drugoga svjetskog rata; kao publicistkinja i liberalna teologinja, pak, surađivala je s mnogim medijima, a devedesetih je u Feral Tribuneu ispisivala zapaženu kolumnu, u kojoj se, među ostalim, zauzimala i za prava homoseksualnih osoba. U Hrvatskoj se mogu pronaći njezine knjige »Dubrovnik 1933. i duhovno ozračje austrijskih književnika«, koju je 1993. – u osjetljivo vrijeme održavanja polemičkog Kongresa PEN centra u Dubrovniku – objavio Hrvatski PEN centar, te djelo »U radni stroj velikoga njemačkog Reicha! – prisilni radnici i radnice iz Hrvatske«, koju je 2007. objavio izdavač »Srednja Europa«. Sada je, kod istoga nakladnika, objavljena i njezina knjiga »Sustigla ih Šoa«.

Ustaštvo nalazi plodno tlo

Komentirajući ovotjedne preporuke Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, Anna Maria Gruenfelder kaže kako je »akademicima nedostajalo hrabrosti donijeti načelno rješenje, nego su pribjegli 'trulom kompromisu'«

– Dopustiti ustaški pozdrav »Za dom spremni« znači dopustiti ono što je civiliziranom svijetu s pravom odiozno. Kad bi se u Austriji netko danas potpisao sa »Sieg – Heil« ili »Heil Hitler«, bilo bi to nezamislivo, riskirao bi i zatvorsku kaznu«. Naša sugovornica ocjenjuje i da vijeće nije znalo što bi s petokrakom zvijezdom. »Čak mislim da ne znaju kako ona ipak stoji za 'solidarnost', 'prijateljstvo', 'humanizam', a ne za 'natčovjeka', 'čovjeka gospodara' i za 'bezvrijedni život'. Kukavička je politika koja tek mora komisijski utvrditi kojeg je podrijetla 'Za dom spremni'“. Takva neodlučnost, kaže ona, i jest razlog zbog kojega ustaštvo u Hrvatskoj nalazi plodno tlo: jer »politika očigledno nema ni snage ni odvažnosti da postupa dosljedno, nego svira na klaviru 'malo vamo – malo tamo'. A na to da netko ustaštvo proglašava 'pravim, izvornim, tradicionalnim hrvatstvom', NDH 'ostvarenjem tisućljetnih snova', a Pavelića 'pravednikom' – na to ostajem bez teksta. I pritom je manje važno da takve 'odvažne' ocjene dolaze od biskupa«, dodaje.

Tema egzila Židova pred nacizmom tek je nedavno otkrivena u zemljama kojima je harao nacizam, objašnjava autorica. »Za jugoslavenski egzil imala sam samo jednu stručnu knjigu: 'Der Kladovo Transport' Gabriele Amerl. Presudna je i jezična barijera. No, da se ni u Jugoslaviji time nitko nije bavio, mogu si protumačiti samo time što je razdoblje Drugog svjetskog rata u komunističko vrijeme bilo tretirano samo kao »junačka epopeja«. Autori o NOB-u su se, da li zbog diktata ili zbog konformizma zadanog od 'dogmatičara' povijesti, fokusirali na shemu 'okupatori i osloboditelji', a onda i na 'narodne heroje'. Izbjeglice se u tu shemu ne uklapaju, osim onih koji su se uključili u NOV, a njima su uglavnom prešutjeli da su bili stranci koji su se solidarizirali s partizanima. Nijemci da su bili jugoslavenski partizani?! Pa to valjda 'nije smjelo biti', što je onda značilo – da nije ni bilo«, objašnjava Gruenfelder.

»Zar ćemo i izbjeglice hraniti«

A zašto se ona zainteresirala za tu temu? »Kao ljevičarka, otkad znam politički misliti, iz povijesti socijaldemokracije naučila sam da je ona bila među prvim metama nacionalsocijalističkih udarnih odreda. Također sam mogla vidjeti kako je administracija važan čimbenik u buđenju ksenofobije i antisemitizma. U bivšoj Jugoslaviji vladao je stanovit, premda ne i agresivan antisemitizam; bilo je malo fizičkih napada i izgreda protiv Židova. No vlast – kotarska i gradska poglavarstva, policija, činovnici na svim razinama administracije - potpirivali su 'uznemirenost' građana zbog izbjeglica, strah 'kamo ćemo s toliko ljudi'; 'njih moramo hraniti, hoće li ostati dovoljno za nas'? Zaprepaštena sam ostala, kako brzo možete ljude uvjeriti u to da je 'brod već prepun' i da 'za strance nemamo, kad moramo otkinuti od naših ustiju'«. Naša sugovornica objašnjava da na toj matrici počiva i antisemitizam fašističkih režima u Italiji i Španjolskoj, a i nacionalsocijalisti su uspijevali s uvjerenjem da Židove ne treba uništiti samo ekonomski – jer, oni su »žilavi«, pa bi se »oporavili« – nego i fizički, temeljito, do zadnjeg – jer bi se »žilava rasa obnovila kad bi preživio i samo jedan židovski par. Takvih obrazloženja za odbijanje židovskih zahtjeva za ostanak u Jugoslaviji može se doslovce pronaći u arhivskoj građi, kako u Hrvatskom državnom arhivu, tako i u Arhivu Republike Slovenije«.

Kako Anna Maria Grunfelder odgovara na pitanje – ima li antisemitizma u današnjoj Hrvatskoj? »Nema djelatnog, agresivnog antisemitizma, no ima protužidovskih predrasuda, natruha povijesti, loših klišeja, predrasuda i 'krive svijesti', koji se daju vrlo lako mobilizirati i instrumentalizirati. Postoji sklonost odazivanju svakojakim huškačkim povicima i nekritičkom vjerovanju bukačima, samozvanim 'spasiteljima', hohštaplerima i šarlatanima. I ljudske 'sirovine' i oni uglađene vanjštine podjednako brzo pronalaze pristalice: to mi se čini važnim poučkom iz suvremene povijesti. I među činovništvom ima predrasuda: nekima nedostaje empatije, ili nisu dovoljno maštoviti da se užive u situaciju čovjeka koji je, iz bilo kojih razloga, napustio svoju zemlju i otisnuo se u strani svijet. Vlada, pak, nema hrabrosti da učini ni najmanju gestu kojom bi nastojala nadoknaditi barem materijalne gubitke, oduzete nekretnine i pokretnine, i to ne samo zbog prevelikih financijskih tereta i pravnih 'zavrzlama', nego i zbog nekih klišeja o Židovima, i njihovu navodnom 'basnoslovnom' bogatstvu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.