Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. studenoga 2019.
Veliki pisac

U potrazi za ono malo duše: Uz odlazak ruskog klasika Andreja Bitova

U potrazi za ono malo duše: Uz odlazak ruskog klasika Andreja Bitova
U potrazi za ono malo duše: Uz odlazak ruskog klasika Andreja Bitova
Autor:
Objavljeno: 30. prosinac 2018. u 11:29 2018-12-30T11:29:48+01:00

Bitov je tvorac osebujnog književnog narativa koji je (s)rušio do tada vladajuće partijsko-činovničke konvencije, a tomu u prilog nedvojbeno svjedoči njegov veličanstveni roman »Puškinski dom«, koji je imao gotovo prevratnički značaj u novodobnoj sovjetskoj literaturi, ali i veliki odjek na međunarodnoj književnoj razini 

Nedavno, tj. 3. prosinca ove godine, u Moskvi je preminuo veliki pisac Andrej Bitov, klasik (post)moderne ruske književnosti, čovjek koji je začudnom snagom stvaralačkog talenta, maestralno pretočenog u tzv. eksperimentalnu prozu razotkrivao brojne društvene, političke, idejne, povijesne i ine mane kao i slabosti i deformacije svoga vremena, posebice se koncentrirajući na tzv. olovne (neo)staljinske godine žestokih ideoloških represija, komunističkog, policijskog nasilja i uopće bezakonja kojim se režim brutalno obračunavao s neistomišljenicima i gušio slobodu, ne samo književnog, već uopće svakog umjetničkog i javnog izričaja.

Te, 70-e godine prošlog stoljeća, za ruske (sovjetske) intelektualce bile su posebno tegobne, jer je to bilo vrijeme ne samo žestokih unutarpolitičkih obračuna, već i doba kulminacije hladnog rata, a sve se to manifestiralo trajnom nestabilnošću i neizvjesnošću, koje je sovjetsko društvo pretvorilo u društvo straha i apatije. Svaki domaći glas koji se u tomu kaotičnom dobu pozivao na poštivanje ljudskih prava, demokratizaciju zajednice, uvažavanje različitosti i upoznavanje zapadnoeuropskih civilizacijskih standarda, bio je smatran izdajom. Iz Kremlja su piscima, filozofima i umjetnicima stizala upozorenja i otvorene prijetnje da su vrijednosti socijalističkog realizma u kulturi nedodirljive i nepromjenjive, a upravo je Bitov bio najglasniji među onima koji su dovodili u pitanje te oktroirane kanone i koji su tražili nove prostore slobode i književnog izričaja.

Bitov je nastojao, u uvjetima posvemašnje zatvorenosti sovjetskog društva i informacijske izoliranosti od Zapada ipak, usprkos svemu, slijediti svjetske literarne (i uopće duhovne) trendove oblikujući ih na autentično ruski način te tako originalno postaviti nove estetske sadržaje i postupke. Bitov je tvorac osebujnog književnog narativa koji je (s)rušio do tada vladajuće partijsko-činovničke konvencije, a tomu u prilog nedvojbeno svjedoči njegov veličanstveni roman »Puškinski dom« (objavljen 1978. g. kod slavnog američkog izdavača Ardisa, osnovanog u Ann Arboru, specijaliziranog za ruske, posebice disidentske autore), koji je imao gotovo prevratnički značaj u novodobnoj sovjetskoj literaturi, ali i veliki odjek na međunarodnoj književnoj razini. Revolucionirao je dotadašnju rusku literarnu tradiciju, unoseći u nju avangardne sadržaje i postupke, a borgesovskim intervencijama u tekst (koristio je brojne citate, komentare, izvore čiju je punu autentičnost teško provjeriti) stvarao je dojam izvornosti, tako da nam je zapravo teško prepoznati što jest, a što nije u njegovu rukopisu izmaštano.

Farsična stvarnost 

Veliki ruski pisac Sinjavski, koji se i sam služio Bitovljevom »književnom tehnologijom« nazvanom groteskni realizam, naglašavao je suptilnost i rafiniranost njegovih intervencija, jer je nizom asocijacija stapao u cjelinu opće društveno, rusko i individualno iskustvo. Bitov je kao iskonski erudit, ali i čovjek širokog enciklopedijskog uvida u povijest (literature) svoje zemlje proučavao fenomen nacionalne kulture i tradicije, ali i svekoliku složenost naše epohe, nastojeći zahvatiti svijet i čovjeka u totalitetu, i u tom pogledu je »Puškinski dom«, kako kažu kritičari, »roman o romanu« koji se po svom značaju može usporediti s djelima M. Prousta, T. Manna ili J. Joycea. Naravno uz punu svijest da je Bitovljev »proizvodni put« bio znatno otežan, jer je godinama zbog ideološko-policijskih zabrana bio odsječen od suvremenog europskog i američkog književno-teorijskog nasljeđa. Utoliko je njegov »eksperiment« značajniji i veći, jer se realizirao u oskudno opremljenom ruskom duhovnom laboratoriju u kojem su nedostajala i najosnovnija pomagala da bi se istraživanje uspješno privelo smislenom rezultatu.

U »Puškinskom domu« Bitov se predstavio kao autor kojeg u sovjetskom društvu toga vremena, po širini zahvaćanja književne tematike, te složenosti kompozicije, nitko nije mogao slijediti, tako da ga ni sa kime nije moguće uspoređivati. Ili kako je to zaključila Dubravka Ugrešić: »Upravo je on svojim književnim postupcima najradikalnije osporio koncept socijalističkog realizma… Nije ga interesirala zbilja sama po sebi, već romaneskno tretiranje zbilje«. Anti-junak »Puškinskog doma« Ljova Odojevcev uzdignut je na razinu Ljermontovljeva »Junaka našeg doba«, Turgenjevljeva Bazarova (»Očevi i djeca«), a posebice Puškinova »Brončana jahača« (kojeg autor ironično preimenuje u »bijednog jahača«), ali ima fantazmagorični (ob)lik koji se vremenom pretvara u »neprijatnu karikaturu«. Bitov sve to radi da bi što oštrije i preciznije ocrtao farsičnu sovjetsku stvarnost koja se snažno utkala u same pore bića povijesti (i) vremena, odnosno duše ljudi u kojima naprosto (više) nema mjesta ni istinskih osjećanja čak ni za one nama najbliže.

Plemićko porijeklo 

Upečatljiva je scena (a takvih je pregršt) kada Ljova napokon upoznaje zatajenog djeda, slavnog lingvista i bivšeg zaposlenika Puškinskog doma, koji je godine proveo zatočen u sibirskom gulagu i koji se napokon nakon rehabilitacije vraća kući i tako »razbija« i razotkriva brižno čuvanu obiteljsku tajnu u kojoj nema nevinih. Naravno, susret završava fijaskom, jer na površinu jasno izbija jeziva spoznaja da »mi kao ljudi samo dišemo, umjesto da živimo; očajnički se bojimo života i posljedica (ne)odgovornosti i stoga nam je daleko lakše i jednostavnije naprosto disati«. To je ujedno (p)ostala i paradigmatska slika homo sovieticusa. »Puškinski dom« je simbol Rusije, to je roman koji simbolizira realnost i prikazuje simulativnu sovjetsku zbilju i stoga ga mnogi nazivaju »genijalnim antipriručnikom« ruske literature. U romanu efektnim parodijsko-ironičnim postupcima, Bitov dekonstruira (sve)vladajuću ideološku i povijesnu simboliku, jer je »zavirio« iza ikone dotad nedodirljive u svojoj svetosti i uzvišenosti.

Andrej Georgijevič Bitov rodio se 27. svibnja 1937. u Lenjingradu; po ocu arhitektu »naslijedio« je plemićko porijeklo, što mu je kasnije u životu donijelo samo nevolje. Na Lenjingradskom državnom sveučilištu Andrej je završio studij geologije, a potom studij režije i scenaristike. Za vrijeme Drugog svjetskog rata preživio je opsadu Lenjingrada, što je ostavilo dubokog traga na njegov život i stvaralaštvo. Prvu priču objavio je 1960. godine, a prvu knjigu novela »Veliki balon« 1963. g. Razdoblje između 60-ih i 70-ih godina bilo mu je najplodnije; tada su nastala njegova danas kanonska djela: »Tako dugo djetinjstvo« (1965.), »Apotekarski otok« (1968.), »Čovjekovi dani« (1976.), »Sedam putovanja« (1976.), a tada je i objavio u sosjetskim časopisima dijelove svog remek-djela »Puškinski dom«, koji su mu donijeli veliki literarni ugled, ali su na žalost u cijelosti, po prvi put u integralnom obliku u Rusiji bili objavljeni tek za vrijeme perestrojke (1987.). Međutim isto je djelo u Francuskoj bilo proglašeno knjigom godine, a u Americi je izazvalo pravi ushit i zapravo se njime Bitov svrstao u suvremene klasike.

Zabranjeni almanah 

Bitov nije bio samo vrstan novelist i romanopisac, već i sjajan esejist i putopisac, a među knjigama toga žanra (tzv. reportažna esejistika) posebno se ističe »Put prijatelju iz djetinjstva« (1963.), kao i knjige tekstova koje je objavljivao između 1963. i 1970. godine, odnosno 1972. i 1973., a koje je naslovio »Kotač« i »Hazard«. Po općem priznanju svojim putopisima iz Gruzije i Armenije (gdje je radio kao geolog) mnogim je Rusima, ali jednako tako i Armencima i Gruzijcima otkrio čari i tajne ovih nepoznatih, a kulturom, poviješću i ljepotom pejzaža bogatih predjela. Posebnu vrijednost čine brojni tekstovi vezani uz rodni Ljeningrad, kojim je bio opčinjen; znao je reći: »Sama šetnja gradom predstavlja vrhunsko književno obrazovanje«. Njegova fascinantna novela »Penelopa« postala je »generacijskom poemom«, zapravo svojevrsnom himnom veličanstvenoj ljepoti ruske prijestolnice duha i kulture.

Popis njegovih djela preobiman je da bismo ih sve nabrajali, ali spomenimo samo neke: »Probudili smo se u nepoznatoj zemlji«, »Čovjek u pejzažu«, »Knjiga putovanja po imperiji«, »Predio s ljetnikovcem«, a »Nulti tom« i »Učitelj simetrije« mnogi drže obrascem eksperimentalnog romana. Nagrađen je brojnim uglednim domaćim i međunarodnim priznanjima, a valja naglasiti da je bio među osnivačima ruskog PEN-centra (1988.), a nakon toga i predsjednik istog kluba u razdoblju od 1991. do 2016. godine.

Iz njegove burne biografije svakako treba izdvojiti epizodu s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća kada je s grupom istomišljenika, nezadovoljan cenzurom Saveza pisaca, pokrenuo almanah »Metropol« (1979.), koji je naravno u startu bio zaplijenjen i zabranjen. Naime najavljeno predstavaljnje almanaha u jednoj moskovskoj kavani silom je zabranila policija, ali se časopis ipak tiskao u samizdatu, što je za ono vrijeme kada nije bilo kopirnih strojeva, bila izuzetno zahtjevna zadaća, budući da se radilo o obimnom tekstu od 760 stranica. Kasnije se almanah pretiskao u Americi (kod Ardisa), a to je donijelo samo nove nevolje njenim autorima. Svi oni: Juz Aleškovski, F. Gorenstein, F. Iskander, A. Voznesenski i V. Visocki, na čelu s Bitovim, bili su izbačeni iz Saveza pisaca i bilo im je zabranjeno javno istupati i objavljivati. Međutim »Metropol« je imao ogroman odjek u zemlji i inozemstvu, tako da danas predstavlja svojevrsnu razdjelnicu između dvaju razdoblja sovjetske literature i kulture uopće. Pritisak vlasti na suradnike almanaha bio je brutalan, tako da je poznati književnik i disident V. Aksjonov 1980. godine bio prisiljen emigrirati, a Bitov, kojem su vlasti ponudile istu soluciju, nije pristao; nije želio napustiti domovinu, naglašavajući da je »pisac pupčanom vrpcom jezika vezan za zemlju u kojoj se rodio«.

Bez pandana 

Na Bitova su, što je i on sam priznavao, bitno utjecali Dostojevski, Zoščenko, Nabokov i Andrej Beli, ali ispred svih, najviše Puškin. On mu je bio mjera svih stvari, a bio je uvjeren da ga u ruskoj kritici još nitko nije na pravi način pročitao. U tekstu »Sloboda za Puškina«, objavljenom u knjizi »Gulag kao civilizacija« (1997.), koja nesumnjivo pripada vrhuncima ruske i svjetske literature, Bitov je napisao: »Svodeći račune s njim, mi smo mu, u svemu čemu sami nismo dorasli, ustupili prvo mjesto. On je ne samo naš prvi pjesnik, već i prvi prozni pisac, povjesničar, građanin, izdavač, lingvist, sportist, ljubavnik, prijatelj… i naš prvi stvaralac kojem je bio uskraćen odlazak u inozemstvo«. Dakle povijest gulaga u širem smislu riječi u Rusiji usko se vezuje uz ime Puškina. Osvrćući se na sovjetsko razdoblje, Bitov je taj period opisao riječima: »Šezdeset četvrte godine završilo je ono što pedeset šeste nije ni započelo«, izrugujući se sarkastično Hruščovljevim najavljenim, a nikad započetim procesima stvarne destaljinizacije. Po Bitovu, tu se zapravo radilo samo o kozmetičkom intermezzu koji je ubrzo bio prekinut novim brutalnim političkim borbama za (pre)uzimanje vlasti. Upravo u već spomenutoj knjizi »Gulag kao civilizacija« on je sažeo povijest ruske kulture sovjetske ere riječima: »Logor je model našeg svijeta«. Dostojevski je otkrio tamnicu kao otok, Solženjicin je sto godina kasnije otkrio da to nije samo izolirani otok, već čitav sustav, Arhipelag, a Bitov da je gulag zapravo model naše civilizacije, a da bi se to prepoznalo, pisao je Bitov, treba posjedovati »srčanost uma«, hrabrost i savjest da se to javno kaže, bez ogleda koliko će nas to skupo koštati.

Andrej Bitov bio je pisac monumentalnih poteza koji je, čini mi se, kao malo tko u povijesti književnosti uspio svoja složena literarna djela pretvoriti u »razgovjetnu, provokativnu i čitljivu filozofsku diskusiju«. U tom pogledu gotovo mu je nemoguće pronaći pandan, jedino možda nešto slično možemo prepoznati kod velikog ruskog redatelja Sokurova, koji se u svojim filmovima bogatim baroknim sadržajima donekle uspio približiti onome što je Bitov (u)radio. Ipak možda je najbolje Bitovljevo književno umijeće ilustrirao Solomon Volkov rekavši u svom eseju »Azbuka Bitov«: »Prihvatio se obimnog kritičkog prevrednovanja temelja i izvora ruske (sovjetske) umjetnosti i kulture; pokazao nam je put kojim trebamo ići, a na nama je, ako imamo hrabrosti, da ga u tomu slijedimo«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.