Sloterdijk: »U Europi svi znaju da Hrvatska postoji, ali nitko ne zna kako izgleda.« Prema profesorovu kazivanju, Hrvatska je neistražen teritorij s prvom asocijacijom na crveno-bijele kockice i predsjednicu koja grli nogometaše na kiši. U ozbiljnijem tonu Sloterdijk je istaknuo da je ovaj prostor prvi put upoznao čitajući Kiša. No, od tada se štošta promijenilo
PULA Prava zvijezda ovogodišnjeg Sajma knjige u Puli nije bio njemački filozof Peter Sloterdijk, uz nigerijskog nobelovca Wolea Soyinku glavni »kapitalac« koji je pohodio Pulu, nego prevoditeljica Ines Meštrović, koja je zahtjevnog Sloterdijka prevodila toliko suvereno i koncentrirano da se nakon njegova blic-gostovanja manje govorilo o profesorovim tezama, a više o genijalnosti prevoditeljice.
Sloterdijk, koji je u Puli ostao samo jedan dan, no »odradio« je sve planirane obaveze – od konferencije za novinare, preko predstavljanja knjige do Doručka s autorom Aljoše Pužara – uglavnom nije odgovarao na postavljena pitanja, već je održao predavanje u tri slijeda o temama koje njega intrigiraju, pitanja shvaćajući kao šlagvort na koji se može, ali i ne mora previše osvrtati. Dakako i pitanja su uglavnom nudila širinu promišljanja, bilo da ih je postavljao Andrea Matošević na predstavljanju knjige »Strašna djeca novog vijeka« u izdanju Sandorfa, Aljoša Pužar na Doručku ili novinari na presici, pri čemu su autori pitanja pokušavali dobiti što više u što manje (ograničenog) vremena.
Ekskurs o Hrvatskoj
Profesor pritom nije imao previše razumijevanja za prevoditeljicu, govoreći i po deset minuta bez prekida, no Meštrović, osim što je nama koji njemački ne znamo zvučala suvislo, prema kazivanju onih koji njemački zanju, a ujedno i razumiju neke od kompleksnih teza koje je profesor iznosio, prevodila je točno i akribično. A od teza svakako ćemo pamtiti onu koju je profesor izgovorio na kraju svojeg pulskog gostovanja, odgovarajući na Pužarov poziv da uputi poruku ljudima kako danas živjeti i trebaju li čitati njegove knjige, na što je Sloterdijk odgovorio da nam je svima zadatak naškoditi gluposti. Srdačan aplauz uvijek brojne i zahvalne publike Doručka s autorom bio je očekivan.
Pamtit ćemo i ekskurs o Hrvatskoj pogledanoj izvana, za što smo i prije izricanja znali da ne može biti osobito laskav pa nismo ni očekivali da možemo kotirati bolje od rečenice: »U Europi svi znaju da Hrvatska postoji, ali nitko ne zna kako izgleda.« Prema profesorovu kazivanju, Hrvatska je neistražen teritorij s prvom asocijacijom na crveno-bijele kockice i predsjednicu koja grli nogometaše na kiši. U ozbiljnijem tonu Sloterdijk je istaknuo da je ovaj prostor prvi put upoznao čitajući Kiša. No, od tada se štošta promijenilo.
– Svi znamo da je Hrvatska dionik jugoslavenske tragedije, pa je pojam hrvatskog povezan s dramom. Danas kada pogledam hrvatski jezik čini mi se poput djeteta koje samo hoda ulicom, bez svoga brata, što me kao teoretičara kulture zabrinjava – rekao je Sloterdijk.
Od profesorovih teza koje će se citirati ili se već citiraju, svakako je istaknuta i ona o Zapadu kao mjestu cinizma i Istoku kao mjestu laži, gdje je ona postala najvažniji instrument vlasti. Razlika je doduše u tome što je, primjerice, Trump danas zagovornik otvorene laži, dok Putin zadržava masku.
Budući da nisu u Puli bili samo Soyinka i Sloterdijk, među silnim domaćim i inozemnim autorima ističe se dvoje čija se djela na ovaj ili onaj način bave zlom. Kod islandskog pisca Eirikura Orna Norddahla u romanu jasno nazvanom »Zlo« (objavljenom u nakladi OceanMora) ono se promišlja u neonacističkim konceptima, o čemu su na predstavljanju govorili urednik romana Neven Vulić, moderator Andrea Matošević i sam autor, pokazujući da je riječ o romanu koji svakako valja pročitati.
U romanu »Divlje guske« Julijane Adamović, objavljenom u izdanju Hena coma i predstavljenom u društvu autorice, Krune Lokotara i moderatorice Paole Orlić, geneza zla dio je priče o dvjema blizankama, pripovjedaču u prvom licu množine, o slabim muškarcima i jakim ženama, koji je i prije nego što je temeljito i šire pročitan doživio intenzivnu recepciju.
Prema Orlić, tri su kompleksa važna za roman: prostor, neimenovan, ali autorici je na pameti bila Bačka, vrijeme, opet nespecificirano, ali dade se zaključiti da je riječ o 70-ima, te jezik, bački dijalekt. Od autorice smo saznali da je roman zapravo jedna od triju paralelnih priča koje je počela pisati, ali je u međuvremennu ostavila druge dvije po strani i koncentrirala se na blizanke. No, i druge bi dvije priče trebale doći na red, najavila je autorica, rekavši da će se moći čitati zasebno, iako će nekih poveznica s »Divljim guskama« svakako biti.
Ples slobode
Nakon Sloterdijka Sa(n)jam knjige u Istri mogao se vratiti svojim uobičajenostima pa smo tako mogli rekapitulirati i njegovih prvih nekoliko dana, koji su nam između brojnih programa i akcija ponudili jedan koji ne smije ostati nezabilježen. Riječ je dakako o izložbi »Ples slobode« ilustratora i de facto novinskog kolumnista, iako klasičnoga teksta u formi kolumne nikada nije napisao, otvorenoj u Gradskoj galeriji Pule.
Ćurin nije bio od previše riječi na otvaranju, kako i priliči čovjeku koji se cijeli život izražava crtežem, bez kojeg bismo, notirajmo i to, bili puno siromašniji, no posvetio je izložbu trećem bratu Predragu Luciću, koji bolno nedostaje. Zato su rječita bila druga dva brata, Boris Dežulović, koji je i opet sročio tekst kakav nitko u ovom predjelu Galaksije ne bi mogao sastaviti i koji zato nećemo ni pokušati prepričati, i Viktor Ivančić, kojeg je Ćurin naučio da sloboda nije ono što mu može biti omogućeno, nego ono što mu se ne može oduzeti, odnosno da se sloboda ne dobiva nego osvaja. Tome možemo dodati samo: Amen.
