Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 6
Sutra: 11° 11° 6
24. listopada 2018.
Impresivan prikaz života

Intervju Tuga izbačena kroz slova: Riječka Goranka bolnu životnu priču pretočila u knjigu

Riječka Goranka Ankica Brekalo bolnu životnu priču pretočila u knjigu koju će mnogi rado pročitati / Foto Marinko KRMPOTIĆ
Riječka Goranka Ankica Brekalo bolnu životnu priču pretočila u knjigu koju će mnogi rado pročitati / Foto Marinko KRMPOTIĆ
Autor:
Objavljeno: 3. siječanj 2018. u 8:10 2018-01-03T08:10:44+01:00

Prve zapise stvorila sam zato jer sam osjećala potrebu da o najtežim i najtužnijim dijelovima svog života progovorim kroz pisani tekst upućen samoj sebi. Ubrzo sam shvatila da mi to pisanje jako puno pomaže i da je to svojevrsna psihoterapija

Rijetki su oni koji, iako nisu književnici, ne požele napisati knjigu o svom životu. Ankici Brekalo, riječkoj Goranki, to je pošlo za rukom na pragu svojih šezdesetih, a učinila je to kao da se godinama bavi pisanjem. Kad se tome doda i iznimno zanimljiva, često i vrlo bolna životna priča, onda je krajnji rezultat knjiga koju će rado mnogi čitati. Naime, knjiga »Otac, sin i ja« impresivan je prikaz jednog života u kojem se autorica kao djevojčica od svega četiri godine susreće sa smrću četiri godine starije sestre. Na pragu je svojih dvadesetih kad joj je stradao dvoipolgodišnji sin Kristijan. Nedugo, nakon toga doživljava niz teških situacija i ostaje sama s dvoje djece. No, unatoč svim nedaćama Ankica uporno traži odgovor o smislu i svrsi života kako bi očvrsnula te se početkom ovog tisućljeća počela baviti bioenergijom. Pronašla se u tome izgradivši se duhovno te o svemu odlučila napisati knjigu.

– Knjiga je, u stvari, nastajala tijekom posljednjih 16 godina. Prve zapise stvorila sam zato jer sam osjećala potrebu da o najtežim i najtužnijim dijelovima svog života progovorim kroz pisani tekst upućen samoj sebi. Ubrzo sam shvatila da mi to pisanje jako puno pomaže i da je to svojevrsna psihoterapija. Prisjećajući se i pišući o nekim događajima isplakala sam suze i suze, ali sam na kraju shvatila mnogo toga o sebi. Prihvatila sam se takva kakva jesam i izgradila temelje za novi pristup životu. Usporedno s tim sam kroz bavljenje bioenergijom te susretima i razgovorima s brojnim ljudima, shvatila kako taj pogled u vlastitu unutrašnjost može izuzetno puno pomoći u uspostavljanju pozitivnog odnosa prema životu. Stoga sam, željeći da kroz ta vlastita iskustva pomognem i drugima, odlučila napisati knjigu.

Duhovni roditelji

No, »Otac, sin i ja« nije autobiografija. Naime, osim analiziranja najbitnijih iskustava koja su me formirala u prestrašenu, samozatajnu i plahu osobu, bavi se i razmišljanjima o širim društvenim i religioznim utjecajima koji su tome pridonijeli. U prvom dijelu knjige u kratkim autobiografskim pričama opisuju se iskustva i ljepote prirode Gorskog kotara koja su me okruživala, ali posredno opisima tadašnjih društvenih situacija dočaravam i sociološke i kulturološke prilike društva zadnjih četrdesetak godina prošlog stoljeća, vrijeme mojeg odrastanja i sazrijevanja.

Koliko je teško i zahtjevno na taj način analizirati vlastiti život, »kopati« po svojoj prošlosti?

– Naravno, nije lako, ali znala sam da je to put kojim moram proći, a motiviralo me svakako i to što mi je nakon što bih osvijestila neki događaj iz vlastitog života, bilo lakše. Primjerice, iz knjige je jasno da sam u nesigurnu osobu s premalo samopoštovanja odrasla i radi utjecaja ega svoje majke. No, to shvaćanje nije značilo kriviti ju jer sam promišljajući došla do toga da je i ona, isto kao i ja, formirana kroz događaje koji joj nisu bili skloni. Na nju je utjecaj imao moj djed koji je silno želio sina i od nje je stvorio osobu kakva je bila. Zato je ne krivim, već smatram da je i to, kao i brojne loše i užasne stvari koje su mi se dogodile, dio moje priče.

Božanska iscjeljujuća ljubav

Za mene je bioenergija božanska iscjeljujuća ljubav, snaga duha te želje i ljubavi da se nekome pomogne. Te sam sposobnosti otkrila relativno kasno, ali analizirajući svoj život shvatila sam da sam oduvijek jako željela pomoći svakome tko je bio u nevolji. Već i sama namjera ima svoj pozitivni učinak, a za bioenergetsko djelovanje školovala sam se kod poznatog iscjelitelja Domančića kod kojeg sam potvrdila te svoje sposobnosti i počela ih upotrebljavati sa razumijevanjem te, naravno, unaprijeđivati do razine kada je bioenergetsko iscjeljivanje preraslo u duhovno – iscjeljivanje umom i dušom, govori Ankica Brekalo.

Te priče su vodile do ovoga što sam danas dosegla, do toga da zaista mogu biti kreator vlastite sreće i života. Međutim veliku težinu stvaralo je i vrijeme mojega rođenja, a to je vrijeme velikih ekonomskih migracija stanovništva bivše Jugoslavije. Za mnoge je to bio blagoslov, ali za mene je bila patnja jer sam trpjela neprihvaćanje od djece radi podrijetla mojih roditelja koji su se ovamo doselili iz Bosanske Posavine. Stvorila sam kompleks manje vrijednosti što mi je, uz kruti odgoj u kršćanskoj obitelji, gotovo oduzelo samopouzdanje i narušilo samopoštovanje te stvorilo svojevrstan hendikep s kojim sam teško dalje živjela.

U cijeloj vašoj životnoj priči veliku ulogu ima i religija pri čemu, poštujući sve, imate originalan stav koji se temelji na vjeri u Boga, ali i neprihvaćanju nekih načina na koji radi crkva. O čemu je riječ?

– Religiju i Crkvu doživjela sam kao svog duhovnog roditelja. Kada sam postala duhovno zrela, krenula sam dalje sama svojim putem. Više nisam religiozna, ali sam silno pobožna. Vjerujem u Boga kao Stvoritelja – najviše Dobro i Isusa kao najvećeg učitelja, mudraca i pomagača, ali ne prihvaćam crkvu kao sustav koji će mi određivati na koji način trebam živjeti svoju vjeru, jer, moja je vjera samo moja. Ona mora biti osobna, a ne unificirana.

Naravno, dugo sam godina živjela po pravilima koje nalaže sustav naše vjere, ali sam se često pitala čemu toliko nametanje osjećaja krivnje prema vjernicima, zašto su najčešće riječi svećenika u crkvi »ne smiješ« i »moraš«, zašto se ne govori o samopoštovanju, temelju zdravlja i stabilnosti svake osobe, zašto premali broj ljudi iz crkve izlazi nasmiješen? ...Ja uopće u pitanje ne dovodim smisao posotojanja Boga, ali smatram da je Bog doslovce u svakome od nas i zato sam knjizi dala naslov »Otac, sin i ja« pridružujući Bogu i Isusu i sebe, odnosno svakoga od nas, jer mi smo nastavak tog božanskog trojstva. Vjerujem da takvim pristupom svi postajemo bolji najprije prema sebi, a tek tada činimo boljima i sve oko sebe.

Oslobađanje uma

Kad je došlo do tih u vašem životu bitnih promjena, promjena koje u samoj srži mijenjaju odnos prema životu?

– To duhovno osvješćivanje počelo je u mojim četrdesetima, točnije dok sam proživljavala dramatične životne okolnosti u kojima sam bila prepuštena sama sebi i bila prisiljena mijenjati sustav vrijednosti preuzet od svojih uzora. Oslobađanje uma od dominacije raznih uvjetovanosti bio je ujedno uvjet i način oslobađanja duše od svih tereta tuge, boli i povreda. No, sada nisam znala što dalje s njom. Religija je ta koja se bavi dušom i duhovnošću, pa sam počela odlaziti u crkvu. Međutim, tamo je bilo zanimljivo i korisno samo određeno vrijeme, sve dok nisam naučila govor emocija. Tek sam tada počela otkrivati i koristiti potencijal svoje duše u svakodnevnom življenju, kada sam ostajala gotovo šokirana brzinom i načinom rješavanja nekog problema. Knjiga obiluje opisivanjem takvih primjera.

Prvi dio knjige prikaz je života u Vratima i Rijeci, a u drugom dijelu knjige pažnja je skrenuta na vaš duhovni rast i razvoj, kao i na otkrivanje iscjeliteljskih sposobnosti. Taj je dio složeniji od prvog?

– Svakako, ali je bio nužan jer i to sam ja. Prvi dio govori o meni do duhovne promjene, a drugi o meni kakva sam sada i posljednjih petnaestak godina kad sam naučila djelovati i u situacijama kada nemoguće postaje moguće. Analizirajući kasnije takva iskustva, prepričana u knjizi kroz nekoliko kratkih priča, shvatila sam da se te sposobnosti voljno postižu udruženim djelovanjem uma i duše. Na taj način postajemo kreatori svoje stvarnosti, što čovjeka čini Bogo-čovjekom jer je stvoren na Njegovu sliku moći i kreativne sposobnosti.

Znatiželja me odvela natrag u crkvu ne bih li razumjela zašto tu spoznaju nisam mogla dobiti kroz religiju, ali i prepoznala što je to u samom obredu što me odbija i stvara frustraciju čineći me samo formalnim vjernikom poput većine. Pažljivo analizirajući svaku ritualno izgovorenu riječ, postao mi je jasan uzrok moje nelagode i potištenosti pod misama, a on je i razlog zašto nikada ne bih dosegla jedinstvo same sa sobom pomoću Crkve kojoj je to krajnja svrha, jer riječ nedostojnost i prečesto korištena riječ grešnost stvaraju osjećaj manje vrijednosti i duša postaje inhibirana i nedjelotvorna.

Međutim, na kraju sam uočila da je kršćanstvo stoljećima čuvalo tu najveću tajnu u Isusovoj poruci ostavljenoj čovjeku, sažetu u samo pet riječi koje izgovaramo prilikom križanja – »Otac, Sin i Duh Sveti«. Te su riječi mistične i neshvatljive dok govore o trojedinom Bogu, ali preslikane na čovjeka označuju um, dušu i duh i postaju temeljna informacija o tome što nam je činiti da bi se povezali sami sa sobom, ali i sa Stvoriteljem, kao i način kako postati kreator nadnaravnog stvaranja, odnosno Bogo-čovjek.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
NAJLUKSUZNIJI BMW STIGAO U HRVATSKU