Velika su se preslagivanja dogodila na hrvatskoj nakladničkoj sceni, a ako je suditi prema kuloarskim pričama, nastavit će se i u novoj godini. Odlazeći i dolazeći urednici, otkazi i zapošljavanja i u ostalim segmentima proizvodnje i plasmana knjiga u poslovnom su svijetu, dakako, sasvim normalna pojava – svojevrsno provjetravanje – no svima je jasno da je na nakladničkoj sceni u nas to prvenstveno odraz krize.

Najzvučniji ovogodišnji transfer zasigurno je odlazak Drage Glamuzine s mjesta glavnog urednika »Profila« i njegovo prelaženje u konkurentski V.B.Z. Glamuzina je u izdavačku kuću Boška Zatezala došao na poziciju prvog glavnog urednika, budući da ga dosad ova kuća nije imala.

Povećani apetiti  

Kad smo već kod V.B.Z.-a, iz njega je, pomalo naprasno, otišao Ervin Jahić. Jahić je u V.B.Z.-u proveo više od sedam, prema vlastitom priznanju, lijepih godina te je u toj komercijalnoj kući ostvario zavidan program kulturološki važnih, a često i iznimnih naslova. Njegov pjesnički i metapjesnički trag ostat će zasigurno zlatnim slovima upisan u hrvatskom nakladništvu, koje je pritisnuto krizom očito krenulo u drugom smjeru.

U V.B.Z., ali u komercijalu, došli su još i Alen Bodor te Dejan Đikandić, obojica iz »Mozaik knjige«, što nam je potvrdio Zoran Simić.   

No ako se u V.B.Z.-u i dolazilo i odlazilo, iz »Profila« se zasad samo odlazilo. Osim Glamuzine sjetit ćemo se i Ivice Prtenjače, koji je iz ove kuće otišao s pozicije voditelja marketinga i PR-a. Prtenjaču su mnogi doživljavali kao zaslužnog za dio pozitivnog imidža te izrazito komercijalne izdavačke kuće, čovjeka koji je dao pečat brojnim predstavljanjima knjiga i autora. Prtenjača se, pak, barem zasad, skrasio u »Školskoj knjizi« vlasnika Ante Žužula, jednako kao i još jedan otpadnik iz »Profila« – Dražen Dabić.

Zanimljivost ovih preslagivanja, koja su zasad zaobišla ostale veće izdavačke kuće poput Naklade »Ljevak« ili »Algoritma«, pa čak i »Frakture« (»Znanje« je ipak dio neke druge priče), netko bi zloban mogao nazvati prelijevanjem iz šupljeg u prazno, jer radi se o ljudima čiji programi očito nisu polučili one uspjehe kojima bi se njihovi bivši gazde nadali. Pritom nije riječ o eventualnoj kvaliteti tih programa.

No tu ipak valja uzeti u obzir da se nastanak dobrog urednika, kao i dobrog knjižnog djelatnika uopće, ne dešava preko noći, te da se nove radne sredine i novi međuljudski odnosi mogu odraziti i na željenu produktivnost.

Na stranu spekulacije i zlobništvo, ono što je dosad vidljivo – čemu valja pridodati i kuloarske priče o odlasku Romana Simića iz »Profila« – jasno upućuje na povećane apetite V.B.Z.-a i velike probleme u kojima se nalazi »Profil«. No V.B.Z.-ove bi planove mogao narušiti jedan sasvim drugi biznis – onaj s udžbenicima. Premalen na tom izuzetno bogatom tržištu, vrijednom 400-tinjak milijuna kuna godišnje, V.B.Z. bi se mogao spotaknuti o svoje ambicije. Najveći dio tog kolača pritom odlazi »Školskoj knjizi«, oko 40 posto, koja ponajviše tome zahvaljuje stabilnost, a tek nešto manje »Profilu«, oko 30 posto. Iza njih slijedi »Alfa« s 15, a ostatak se skuplja u ovih mizernih preostalih 15 posto.

Šleperi knjiga  

Valja ipak reći da ove brojke nisu sto posto točne, iako su prilično pouzdane. Naime glasnogovornik Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta Duje Bonači nije nam bio u stanju dati točne iznose udjela, jer prema njegovim riječima MZOŠ ne radi tu statistiku otkako se odustalo od projekta besplatnih udžbenika.

Ono što u cijeloj priči najviše zabrinjava nakladnike, ali i ostale u lancu proizvodnje knjiga poput posrnulih knjižara, jest dramatičan pad prodaje koji seže do čak 40 posto. Knjiga je postala luksuz, pa tako ni projekt »Knjige dostupne svima« nekadašnjeg giganta »Znanja« – knjige po doista smiješnim cijenama čak i za naše tržište – ne donose poslovni uspjeh kojima bi se vlasnik nadao. Šleperi knjiga koji iz »Znanja« izlaze, po mišljenju ostalih devalvirali su knjigu u kulturološkom smislu, no čak ni oni svojom brojnošću nisu donijeli željenu zaradu. Tržište je očito premalo te će se i projekt džepne knjige, po sebi nikako loš, morati redefinirati.

U međuvremenu propali su nezavisni knjižari, a nema ni samostalnih distributera, te se od novog Ministarstva kulture na čelu s očekuje značajno restrukturiranje politike prema knjizi, a ponajviše prema raspodjeli proračunskog novca. Postojeći jednostavno ne funkcionira, a toga moraju biti svjesni i izdavači, kojima je najviše išao na ruku. Ipak više kao medvjeđa usluga. I jasno je sada, unatoč razmišljanjima nekih poznavatelja knjižne scene u Hrvatskoj, da tržište ništa ne može regulirati kada se svodi na ovu hrvatsku siću, pri čemu ni značajnije uključivanje regije ne bi samo po sebi promijenilo stvari nabolje. Potezi Ministarstva željno se iščekuju.

Periodična kultura  

No ni od MK ne treba očekivati čudo – bit će dovoljno da se izreguliraju poticaji, dodatno zaštite pisci i kreira pametnija politika prema knjižarama. A za to ima prostora i u dosadašnjim proračunskim izdvajanjima za kulturu, bez novih.   

No Ministarstvo je nemoćno u odnosu spram trenda periodičnog i prigodnog kupovanja knjiga. Onako kako je nekadašnje dnevno nabavljanje namirnica zamijenilo tjedno, pa i mjesečno, tako se i kultura počela konzumirati periodično. Prvo je zablistala noć muzeja, koja svake godine bilježi rekorde posjećenosti. Onda joj se pridružila i noć kazališta, koja opet, kao hrvatski proizvod, bilježi rekorde i širi se u regiju. Na istom principu rade i sajmovi knjiga u Hrvatskoj. Zajedničko ovim manifestacijama jest uobičajeno periodično vrijeme održavanja, široka ponuda sadržaja i, najvažnije, besplatno odnosno sniženo njegovo konzumiranje.

Tome se doduše ne može naći nikakva zamjerka dok su to doista manifestacije s dodanom kulturnom vrijednošću, ali kad one postaju izlikom za jeftino uvaljivanje bofla ili nešto još gore, onda perspektive ne izgledaju dobro. Jer bez uspješnih nezavisnih knjižara (a i one će se morati restrukturirati prema zahtjevima suvremenog, digitalnog doba) i dostojno tretiranih pisaca, jednostavno neće biti dobrih knjiga kao kulturnih proizvoda. Knjižari-nakladnici, koji se međusobno isplaćuju u knjigama i jedu male tako što ih reketare na razne načine, nepostojanje distributivne mreže za male i srednje izdavače, potplaćeni pisci i potpuno promašena politika potpore knjizi zasad ne mirišu na dobro. I ne, nisu za sve krivi kupci bez ukusa.

A što god tko mislio o pojedinim akterima transfera na knjižnoj sceni, o tržištu kojem ona pripada i njegovim perspektivama, o čemu je ovdje bilo govora, to da na njemu još uvijek nema mjesta za jednog Ervina Jahića jednostavno je sramota. I nad tom bi se činjenicom obrazi te iste knjižne scene i pripadajućeg joj tržišta, kada bi postojali, morali crvenjeti.