Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 4
Sutra: 8° 8° 4
6. prosinca 2019.
Ivan Lovrenović: Djelo

Svjedočanstvo superiornog poraza: Objavljen je zbornik radova o uglednom BiH književniku

.Foto: ivanlovrenovic.com
.Foto: ivanlovrenovic.com
Autor:
Objavljeno: 14. listopad 2019. u 7:15 2019-10-14T07:15:51+02:00

Pišem Autsajder velikim slovom, odajući snažnu gestu poštovanja autoru koji je tijekom svog dugog intelektualnog djelovanja jedinstvo etike i estetike pretpostavio svakom drugom jedinstvu - piše to Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i ugledni politički i društveni analitičar, u tekstu »Javni intelektualac i blagoslov nepripadanja«, jednome od priloga u upravo objavljenoj knjizi »Ivan Lovrenović - djelo«.

Riječ je o zborniku radova sa skupa koji je 7. i 8. prosinca prošle godine, o 75. obljetnici života Ivana Lovrenovića, održan u Tešnju, gradiću u sjevernoj Bosni, u organizaciji tamošnjega Centra za kulturu i obrazovanje, koji vodi publicist, pisac i pjesnik Amir Brka. Priređivač zbornika, sarajevski književni kritičar i društveni analitičar Enver Kazaz, u uvodnoj bilješci knjige kaže kako je skup »imao namjeru da iz različitih uglova osvijetli obimno djelo jednog od najznačajnijih pisaca našeg vremena na južnoslavenskom govornom području«.

Lovrenovićevi romani, nastavlja Kazaz, »već su ušli u kanon, a esejističko djelo predstavlja sami vrhunac sintetskog znanja o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, dok je u publicistici Lovrenović ostavio potresnu analizu ratnog užasa i različitih oblika poslijeratne bosanskohercegovačke krize i destrukcije društvenog sistema vrijednosti«.

Očaravajući tekstovi

Takvom opusu usprkos – ili baš zbog njega – Ivan Lovrenović danas je gotovo posve izoliran od sredine u kojoj živi i o kojoj s toliko znanja, posvećenosti i stilskog virtuoziteta već desetljećima piše očaravajuće tekstove – a toj je činjenici zbornik o njemu višestruka potvrda.

Svjedoče o tome već i naslovi pojedinih eseja: Enver Kazaz, primjerice, piše o Lovrenoviću kao o »hroničaru društvenog poraza«; Miljenko Jergović o Lovrenovićevu »principu autsajdera«; Nerzuk Ćurak o »blagoslovu nepripadanja« javnog intelektualca; franjevac Ivan Šarčević o samoći intelektualca koji bez krzmanja govori o »našem zlu i tuđim žrtvama«, a pisac i novinar Ivica Đikić tri Lovrenovićeve polemike o Bosni i Hercegovini u naslovu sažima Lovrenovićevom sintagmom o »dobroj samoći«.

Riječju, nakon sedam i pol desetljeća života i gotovo pola stoljeća pisanja, u kojima je iznjedrio 25 proznih knjiga, od romana do eseja i poetske proze, te nakon godina aktualnoga, nadasve humanog i produbljenog publicističkog angažmana, Ivan Lovrenović i protiv vlastite volje našao se sam, duhovno superiorno izdignut nad bosanskohercegovačkom i okolnim sredinama koje odbijaju poslušati i razumjeti njegovu etički nepopustljivu analizu.

Pretvorio se time pisac na neki način, još jednom – kao u ratu, kad je, opet gotovo jedini, duboko progovorio o tragediji hrvatske intervencije u Bosni - u prototip intelektualno i etički superiornoga individualca neizlječivo suprotstavljenog površnosti svijeta koji, kako vidimo, plitkost počinje smatrati vrlinom. O tome u velikoj mjeri svjedoči knjiga »Ivan Lovrenović - djelo«: o političko-civilizacijskome porazu koji je, istodobno, superiorna duhovna pobjeda, i o duhovnoj pobjedi koja je, istodobno, tragičan, možda konačni političko-civilizacijski poraz.

Paradigma javnog intelektualca

Dvojaka je, osobna i intelektualna, samotnost Ivana Lovrenovića: o prvoj u tešanjskome zborniku piše Miljenko Jergović, o drugoj, među ostalima, Nerzuk Ćurak i Ivan Šarčević.

»Ivan Lovrenović multikulturalno je prezren čovjek«, konstatira Jergović u tekstu »Ivan Lovrenović, princip autsajdera«. »U tom se preziru istovremeno čuju ezani i crkvena zvona, glasovi pobožnih i glasovi bezbožnih, bruj i zuj prezrivih civilizacija, usred mrkle noći europskoga Jeruzalema. Prezir kojem je Lovrenović izložen doveden je do neke vrste nacionalne autorefleksije, bošnjačke na jednoj i hrvatske na drugoj strani. I jednima i drugima on je danas idealtipski autsajder, prema kojemu se orijentiraju i upravljaju njihove stražnjice.«

Istodobno, primijetit će Jergović, nema ničeg u njegovu građanskom habitusu na čemu bi konformistička sredina mogla temeljiti zazor prema piscu: Lovrenović »nije ekscentrično čeljade, nije revolucionar, pa čak ni nonkonformist, nije avanturist, avangardist, čudak«. Štoviše: »Po mnogo čemu, ili po svemu, on je građanski konzervativac i tradicionalist, čuvar svijeta, a ne onaj koji bi ga mijenjao.« U tom, čini se, i jest problem: »Očajnički se trudio sačuvati svijet, pa je na kraju ostao sam.«

Dakako da Lovrenovićeva »nestalost« - kako je efektno zove Miljenko Jergović – nije njegova krivnja; štoviše, pisca zaobilaze zbog njegove etičke nepotkupljivosti i stvaralačke superiornosti; zbog činjenice da Lovrenović, riječima Nerzuka Ćurka, »može biti i jest paradigma javnog intelektualca u Bosni i Hercegovini«.

U »apriori antiintelektualnoj sredini« kakva je naša, bosanskohercegovačka, ali i ne samo ta, »Ivan Lovrenović se nije libio da u svom višedecenijskom intelektualnom radu postavlja ključna pitanja, da, kao slobodnomisleći intelektualac kojega ipak određene partikularne društvene grupe doživljavaju kao svoj glas, vrlo često ide ispred vremena, iza vremena ili pored vremena, da provocira našu društvenost postavljanjem pitanja koja su išla i na njegovu vlastitu štetu«.

Sizifovski humanizam

Ići zarad istine i na vlastitu štetu – to je osobina velikih ljudi, i to je vrlina Ivana Lovrenovića. O tome, u potresnom eseju »Naše zlo i tuđe žrtve - Lovrenovićeva katabaza u etičkom suočavanju s prošlošću«, piše fra Ivan Šarčević, gdje tvrdi da je Ivan Lovrenović – taj pisac »ohlađenog očaja« nad »onim što se riječima ne može iskazati« - »u suočavanju s prošlošću zasigurno naznačajniji pisac ‘štokavskoga univerzuma’«.

»Lovrenović silazi nad pakao ljudskoga zla« - nad »najteže pitanje povijesti: zašto strada pravednik?«, napisat će Šarčević na drugome mjestu - »preko našega/svoga zločina. Sa svom oštrinom postavlja pitanje vlastite/naše krivnje i odgovornosti, posebice za Bleiburg, za bolno mjesto koje se želi kanonizirati kao neupitno mjesto hrvatske kolektivne nevine žrtve«. A »vrlo je malo u nas intelektualaca koji su kroz posljednja desetljeća tako kritički i istinoljubivo pisali, a uvijek sa svojim jasnim potpisom, u nepokolebljivoj i nepotkupljivoj ich-formi, nikad u neodređenoj, bezličnoj formi, ili onom svemoćnome, a i neodgovornome ‘mi’, dakle bez skrivanja iza ideologija i institucija, bez velikih parola humanizma ili moralne načelnosti religije, bez jeftinoga, populističkog pamfletiranja i svodničkog etiketiranja; dakle, bez ikakvoga mesijanskog poslanja da svojim pisanjem spašava ikakvu naciju, državu, ikakav kolektiv ili partiju – osim vlastite duše i obraza«, piše Ivan Šarčević.

3968966

Lovrenovićeva intelektualna borba, kazat će Šarčević spominjući Lovrenovićeva duhovnog uzora Alberta Camusa, »osobni je put, koji ne podržava postojeće stanje, ali se ne zanosi nikakvim nasilnim putom usrećivanja, nikavom revolucijom, nego se hodi u oprezu i odvratnosti prema zlu, u odsutnosti svake proračunate nade ili lakomislene vjere u Boga.« Smisao se tom piscu, svjedoku i kroničaru »dubinske destrukcije kulturne i duhovne supstance ove zemlje«, »nadaje u sizofovskom humanizmu, u neočajavanju nad čovjekom da je bez vjere izgubljen, u mogućem smislu i sreći sizifovske uzaludnosti, bez ikakvih religijskih i ideoloških oslonaca«.

Dobra samoća

Da je u našim društvima intelektualne i etičke dobrohotnosti, tešanjski zbornik postao bi prekretnicom za recepciju pisca kojemu su stilsko majstorstvo, dubinska obaviještenost i etička čvrstoća obrnuto proporcionalni njegovoj »nestalosti« iz oficijelnoga javnog prostora, u najmanju ruku, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. S gorkom rezignacijom, i ponešto nade da nismo u pravu, možemo međutim predvidjeti da on prekretnica naprosto neće postati.

Zašto, u tek ponešto drugačijem kontekstu objasnio je Ivica Đikić, objašnjavajući u zborniku zašto »tri polemike Ivana Lovrenovića o Bosni i Hercegovini« tvore dobru osnovu za piščev konačni životni odabir - »dobru samoću«:

»Izgubljena je bitka protiv pojednostavljivanja i protiv svođenja svakog problema i svake rasprave na banalnu denuncijaciju i insinuaciju. (…) Tome minimalnom zahtjevu više gotovo nitko i ne želi pokušati udovoljiti, jer više ništa ne znači biti uhvaćen u laži, više nije sramota biti prokazan u licemjerju i kontradikciji, osjećaj srama iščeznuo je iz javnog optjecaja, a besramnost je, uočio je davno netko uman, prvi indikator pojedinčeve gluposti, pa, posljedično, duhovne i civilizacijske zaostalosti jednog društva. I zato – dobra samoća.«

Pisac, urednik, novinar, kroničar, antologičar...

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu, a živi u Sarajevu. Objavljuje od 1969. Objavio je tridesetak proznih knjiga: romane, kulturnopovijesne studije, eseje i kronike, a u nekoliko izdavačkih kuća u kojima je radio pokrenuo je i uredio niz izdanja i biblioteka.

Djela su mu prevedena na engleski, njemački, češki i mađarski, a novinski tekstovi objavljivani u najprestižnijim svjetskim novinama poput New York Timesa i Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Kao novinar, među ostalim, jedan je od utemeljitelja te dugogodišnji urednik i novinar sarajevskog tjednika Dani, kao i dugogodišnji suradnik splitskog Feral Tribunea. Redovito objavljuje na vlastitoj internetskoj stranici ivanlovrenovic.com.

Ostali radovi u zborniku

U zborniku su objavljeni i radovi Ljiljane Šop »Veliki evropski roman sa epicentrom u Bosni«, Nebojše Lujanovića »Nestali u stoljeću: identitetski fakti kao subverzivni akti«, Edina Pobrića

»Poetički konteksti i žanrovske karakteristike romana: vrijeme u romanu »Nestali u stoljeću«, Alme Skopljak »Biografija zločina, Davora Beganovića »Ulazak u prošlost: uloga sjećanja i dokumenta u konstrukciji biografije Varcar-Vakufa«, Anise Avdagić »Putovanje Ivana Frane Jukića«, romaneskni prvijenac Ivana Lovrenovića ili o poetici želje i molbe, Esada Delibašića »Kritika esencijaliziranja bosanskohercegovačkih identiteta u djelu Ivana Lovrenovića«, Milorada Popovića »Identitarni procesi u unutarnjoj zemlji«, Josipa Mlakića »Terra interior: Lovrenovićev vodič kroz labirinte i mrtvouzice »unutarnje zemlje«, Dževada Drine: »Erešova kula Ivana Lovrenovića: zavičajnost u Lovrenovićevom neknjiževnom djelu«, Drage Bojića »Ivan Lovrenović i Bosna Srebrena«.

Za drugi dio knjige uredništvo je izabralo nekoliko priloga o knjigama Ivana Lovrenovića, koji su ranije objavljeni. Tu su tekstovi Amira Brke »Lovrenovićev magnum opus«, Tihomira Brajovića »Lična arheologija i godine koje su pojeli ratovi«, Magdalene Blažević »Sam na srcu zemlje«, Strahimira Primorca »Strah - sjećanje - tekst«, Stanka Lasića »Spoj priče, lirike i eseja«, Ammiela Alcalayja »Predgovor knjizi Ivana Lovrenovića »Bosnia: A Cultural History«, Ive Goldsteina »Ivan Lovrenović: Unutarnja zemlja te zapis Petra Gudelja Ivan«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.