Dobitnica Nobela

Svetlana Aleksievič – književnica koja nastoji učvrstiti čovjeka u čovjeku

Jaroslav Pecnik

Bjeloruska kjniževnica Svetlana Aleksievič / Foto Reuters

Bjeloruska kjniževnica Svetlana Aleksievič / Foto Reuters

Sve moje knjige su zapravo povijest osjećaja; pišem o malom čovjeku u stihiji velike povijesti; kako mu je bilo teško da ostane čovjekom i kako je u tomu uspio. Ako je uspio. Uostalom to je pitanje postavio još Dostojevski – koliko je zapravo čovjeka u čovjeku. Mislim da je upravo to dužnost pisca – učvrstiti čovjeka u čovjeku – više je puta rekla i napisala Nobelovka Svetlana Aleksievič 



Svetlana Aleksandrovna Aleksievič danas je, bez ikakve sumnje, najveće ime bjeloruske, ali i ruske književnosti čija su djela do sada prevedena na 35 jezika. Nakon što ju je Nobelova fondacija proglasila laureatom (kao tek četrnaestu ženu u dugačkom nizu preko stotinu dosadašnjih dobitnika) najprestižnije svjetske nagrade za literaturu, za očekivati je da će se interes za njezino djelo još dodatno uvećati, posebice na američkom kulturnom tržištu. Uostalom, već nekoliko godina ona je bila u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu, a to ne bi trebalo nikoga čuditi jer je prije toga dobila prestižnu Herderovu nagradu (1999), Mirovnu nagradu »Eric Maria Remarque« (2001), odnosno Mirovnu nagradu njemačkih izdavača (2013), a potom iste godine i Prix Medicis Essai u Francuskoj, i u svakom od obrazloženja za dodjelu ovih priznanja citiraju se riječi koje je književnica često ponavljala: »Sve moje knjige su zapravo povijest osjećaja; pišem o malom čovjeku u stihiji velike povijesti; kako mu je bilo teško da ostane čovjekom i kako je u tomu uspio. Ako je uspio. Uostalom to je pitanje postavio još Dostojevski (koji je uz kozmogonijskog ruskog filozofa Fjodorova na nju najviše utjecao): koliko je zapravo čovjeka u čovjeku. Mislim da je upravo to dužnost pisca, učvrstiti čovjeka u čovjeku«. 



Podijeljeni osjećaji 


Odluka o dodjeli Nobelove nagrade Svetlani Aleksievič u Rusiji i Bjelorusiji bila je primljena s podijeljenim osjećajima. Naime, njene knjige se u Bjelorusiji tiskaju u malim nakladama i u njenu zemlju uglavnom dolaze tajnim kanalima iz Rusije, gdje uživa veliki ugled a knjige joj se objavljuju u milijunskim tiražama. Neskloni joj kritičari tvrde da je nagradu dobila samo stoga što kritizira Putina, dok drugi podsjećaju da je za svoju prozu još 1996. dobila Nagradu Lenjinovog komsomola, a po romanu »Rat nema žensko lice« napravljena je i dramska adaptacija za čuveni moskovski Teatar na Taganki. Moskovski pisac Sergej Šargunov joj priznaje »vrsni esejizam«, ali smeta mu antiputinovski angažman i javno se pita: »Zar Nobelovu nagradu nije zaslužio Valentin Rasputin, pravi pisac dubokih misli? Ali, on je bio ruski patriot i zato nije mogao doći čak ni na širu listu kandidata«. 


Jednako tako, kontroverzni pisac Eduard Limonov (inače u nas poznat što je sa četničkih položaja pucao na opkoljeno Sarajevo) tvrdi da su njena djela trećerazredna i posprdno je naziva »književnom odvjetnicom« koja »propagandno blateći rusku povijest« skuplja jeftine poene i nameće se kao nekakav nezaobilazan ruski pisac, a zapravo se radi o »ostarjeloj i isluženoj manekenki«. Međutim, ipak prevladavaju mišljenja poput onoga koje je iznio Aleksandar Minkin koji smatra da su knjige Svetlane Aleksievič »pravi udžbenici iz postsovjetske povijesti i tranzicije u kojima autorica, iznoseći vlastite političke stavove, nimalo ne šteti svojoj literaturi«. Upravo suprotno.





Literatura Svetlane Aleksievič povezuje naizgled nespojive žanrove (dokumentaristika i novelistika), ali je to povezivanje »nespojivih svjetova« izvedeno tako suptilno i stvaralački, a opet tako hrabro da zorno svjedoči i pokazuje kako kao par excellance angažirani pisac (a ona to doista i jest, i to ne krije) može povijesni dokument i činjenice zbilje maestralno pretočiti u neponovljivu umjetnost riječi najviših duhovnih dosega. Malo tko posjeduje tu i takvu originalnu sposobnost kao Svetlana Aleksievič. 


Politički motivi 


Pozivajući se na utjecaj bjeloruskog pisca Alesa Adamoviča koji je »razvio žanr kolektivnog romana«, Svetlana je konstatirala: »Tražila sam književnu metodu koja bi mi dozvolila da se što je moguće više približim životu. Stvarnost me je oduvijek privlačila poput magneta, hipnotizirala, ali ujedno i mučila jer očajnički sam željela uloviti riječ, misao, osjećaj, staviti sve to na papir i zauvijek zadržati. Zabilježiti, jer svijet uvijek vidim kao zbor permanentno suprotstavljenih glasova«. 


Na sličan je način reagirao u svom priopćenju i Nobelov komitet naglašavajući da je »nagradu zaslužila zahvaljujući svom polifonijskom pismu koje je spomenik patnji i hrabrosti našega vremena«, odnosno švedski su akademici zaključili: »Koristeći izuzetnu metodu pažljivo uklopljenih kolaža ljudskih glasova produbila je naše razumijevanje svekolike epohe«. 


Ne osporavajući njene izuzetne književne kvalitete, mnogi su ipak odluku Nobelovog komiteta protumačili više političkim motivima nego li umjetničkim dosezima njezina rada. Naime, gospođa Aleksievič je bila i ostala žestoka kritičarka bjeloruskog diktatora Lukašenka, ali jednako tako i ruskog predsjednika Putina, smatrajući da oni svojom politikom vlastitu državu i narod vode u prošlost, te ne nude nikakvu racionalnu perspektivu i izglednu demokratsku opciju koja bi uvažavala istinske civilizacijske i uopće humanističke vrijednosti. Naravno, Švedska akademija kao i uvijek odlučno je negirala da se rukovodila političkim motivima (o čemu bi se moglo naširoko diskutirati i ovom, kao i u mnogim drugim, ranijim prigodama), ali uz sve uvažavanje časnih akademika, nikome nije mogla neprimijećeno proći činjenica da se dodjela nagrade poklopila s predsjedničkim izborima u Bjelorusiji na kojima je Lukašenko peti put zaredom premoćno pobijedio. I to na izborima koji se niti po jednom kriteriju ne mogu smatrati demokratskim i slobodnim. 


Problematičnu političku situaciju u svojoj zemlji, u koju se nakon višegodišnjeg egzila vratila 2011. godine, više puta je ilustrirala riječima: »To je posljednja diktatura u Europi i na žalost počinjem vjerovati u nešto što je strašno – u nas ne postoji intelektualni potencijal koji bi to mogao ili želio promijeniti. Pitam se kamo je nestala hrabrost bjeloruskih ljudi, gdje su nestali svi ti intelektualci i zar je moguće da su za malo mrvica sa vladareve trpeze pristali na oportunizam, neukusno povlađivanje, bljutavo saginjanje glave, i uopće na dobrovoljno ropstvo«. 


Lukavi Lukašenko 


Naime, zbog problema s Lukašenkovim režimom (bilo joj je zabranjeno objavljivati i javno istupati) Svetlana Aleksievič je napustila 2000. godine domovinu i desetak godina je živjela u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj, nadajući se da će diktaturi ubrzo doći kraj. Ali, kako vidimo, Lukašenko je danas jači nego ikada ranije i ona se usprkos neizvjesnosti koja je čeka u domovini ipak odlučila vratiti, jer je imala bolesne roditelje (ubrzo su i umrli), ali i unuku u čijem odgoju je željela sudjelovati. Istodobno, shvatila je da ne smije izgubiti kontakt sa glasom i jezikom vlastitog naroda jer će u protivnom dovesti u pitanje rad na svojim budućim književnim ostvarenjima. 


Istina, Lukašenko danas – tvrdi gospođa Aleksievič – ne želi otvoreni konflikt s Europom i stoga prikriva pravu prirodu odnosa sa Putinom, želeći tako izbjeći međunarodne sankcije. Odnosno, ne poduzima nikakvu otvorenu akciju odmazde ni prema njoj; dopušta joj da živi u Minsku, ali ju je posvema društveno i kulturno marginalizirao. Ona je izolirana, i za službenu bjelorusku kulturu i javnost jednostavno ne postoji. Svoje knjige tiska u Rusiji (uostalom i piše na ruskom jeziku), a ako joj se u domovini neko djelo i objavi, radi se o minimalnim naknadama od tek komičnih petsto primjeraka.


Putina također smatra čovjekom koji svojom politikom ugrožava cijelo čovječanstvo i spreman je ići u oružani sukob planetarnih razmjera kako bi ostvario svoje ciljeve. U svojim intervjuima Svetlana Aleksievič često naglašava: »Osjećam kako nam se približava rat, jer rusko je društvo danas maksimalno militarizirano i agresivno, a svi koji misle kao ja (oštro je osudila rusku vojnu intervenciju u Ukrajini i aneksiju Krima) smatraju se neprijateljima naroda i petom kolonom. I upravo stoga što Putinov blitzkrieg na istoku Ukrajine nije polučio željene rezultate, odlučio je intervenirati u Siriji kako bi prikrio neuspjeh na domaćem terenu«.


Kolektivni Putin 


Poseban je problem po mišljenju gospođe Aleksievič što je iz Ukrajine u Rusiju došlo više od 1,5 milijuna izbjeglica (Moskva ih preusmjerava prema Sibiru, ne želeći im dopustiti boravak u europskom dijelu Rusije), tako da ti nesretni ljudi počinju shvaćati kako su nakon bijega iz vlastita doma upali u novu zamku i tajnim se kanalima počinju prebacivati u Bjelorusiju. Danas ih već tamo ima više od pola milijuna što službeni Minsk dovodi pred velike političke, ali još i veće ekonomske teškoće. 


U tom kontekstu treba čitati i sjajan esej Svetlane Aleksievič naslovljen »Kolektivni Putin i Rusija nakon Krima«, u kojem pojašnjava što podrazumijeva pod velikoruskim imperijalizmom i šovinizmom (metafora »kolektivnog Putina« se upravo na to odnosi) i pokušava analizirati razloge tog neostaljinskog ressentimenta podsjećajući nas da je samo unazad nekoliko godina otvoreno pet novih muzeja posvećenih Staljinu, iako je on nesporno najveći krvnik vlastitog naroda u svekolikoj povijesti Rusije. Ujedno »kolektivni Putin« znači da u svakom od nas živi mali djelić Putina; on proizvodi klasičan kompleks supersile što takozvanom malom, običnom čovjeku godi, jer osim te opasne iluzije da predstavlja nešto, ništa drugo stvarno i nema. Liberalizam u Rusiji nikada nije zaživio i čini se teško da će do toga ikada doći, a to je grijeh Gorbačova i njegove nedovršene pseudodemokratske (r)evolucije. Svetlana Aleksievič piše: »Bili smo romantičari, mislili smo, sada kada je došla sloboda građani će čitati i shvatiti Solženjicina i Šalamova, ali umjesto toga oni su se masovno okrenuli trci za novcem, položajima, ugodama i uopće lakom zaradom… Prolazimo jedno vulgarno, ali i krvavo razdoblje koje neminovno vodi u sveopći sukob. A ako do njega dođe, naravno izazvat će ga Putin, a Lukašenko će mu se morati priključiti, jer Moskva stvarno vlada Minskom; svi mi u Bjelorusiji živimo na račun Rusije«.


Cenzori i čistunci 


Svetlana Aleksandrovna Aleksievič rodila se 31. svibnja 1948. u Stanislavu (tadašnjem Ivanovo-Frankovsku) u Ukrajini, a kasnije je sa obitelji (otac Bjelorus i majka Ukrajinka) preselila u Bjelorusiju gdje se školovala i gdje je 1972. završila Fakultet novinarstva. Kasnije je surađivala u različitim časopisima i novinama, a posebice se istakla kao urednica književnog časopisa »Neman«. Postala je i članom Saveza pisaca SSSR-a (1983), ali baveći se traumatičnim i dramatičnim zbivanjima iz Drugog svjetskog rata (blokada Lenjingrada, uloga i usud žena u ratu, u Crvenoj armiji i slično), zatim černobilskom tragedijom i njenim posljedicama; razgovarajući sa žrtvama staljinskih monstr-procesa, dugogodišnjim zatočenicima Gulaga, ali i njihovim krvnicima; propitujući rat u Afganistanu, u Čečeniji i druge »škakljive teme« postala je predmetom interesa prvo partijskih, komunističkih cenzora, a potom i ideoloških čistunaca Lukašenkova režima. U jednom tekstu gospođa Aleksievič je opisala postupak policijskog inspektora-cenzora kada su je priveli na takozvani obavijesni razgovor: »Cenzor mi je rekao da sovjetska žena nije životinja, odnosno da je ona više od toga. Takve stvari joj se nisu mogle dogoditi (misli se na stravične opise majčinskog kanibalizma, ubojstava vlastite djece kako bi ih spasile od nacističke odmazde i slično). A drugo, o kojem ratu vi to govorite; rat treba prikazati herojski, pokazati njegovu ljepotu i snagu kako bi drugi mogli nastaviti raditi taj posao, jer je to posao koji nije lako raditi«. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, opisujući sveprisutni politički kriminal te duhovnu i moralnu prostituciju post-sovjetskog doba, Aleksievič je ubrzo postala persona non grata za Lukašenkov režim. Stoga je odlučila emigrirati na Zapad i sve do 2011. živjela je uglavnom u Parizu, Berlinu i Göteborgu intenzivno pišući svoja djela, a po osobnom priznanju na svaku knjigu utroši od pet do sedam godina rada. 


Istodobno, u emigraciji je objavila niz značajnih eseja, »literarnih kronika tranzicijskog i post-sovjetskog doba«, a također je interesantno napomenuti da je potpisala dvadeset kratkih dokumentaraca i nekoliko dramskih djela koja su bila izvođena na scenama Francuske i Njemačke. Do sada je objavila pet obimnih knjiga: »Rat nema žensko lice«(1983); »Posljednji svjedoci« (1985); »Dječaci od cinka« (1990); »Černobilska molitva« (1997) i »Rabljeno doba; kraj crvenog čovjeka« (2013). Upravo je »Rabljeno doba« prevedeno i tiskano i u nas 2013. u izdanju zagrebačke Edicije Božićević, a mnogi kritičari ovo djelo, uz »Černobilsku molitvu« smatraju vrhuncima njena prozna ostvarenja. 


Strahote revolucije 


Sama gospođa Aleksievič je, primajući njemačku mirovnu nagradu u frankfurtskoj Psulskirche, izgovorila: »Čini mi se da već četrdeset godina pišem jednu te istu knjigu i to je valjda i razlog zašto sam cijeli ciklus svojih dokumentarnih romana nazvala Glasovima utopije«. 


Zapravo, ona uvijek piše o materijalno i duhovno opustošenoj i devastiranoj zemlji (Bjelorusija, Rusija i uopće postsovjetski teritorij), uvijek piše o patnjama, očaju i boli malih ljudi, masovnim zločinima i nepojmljivoj autodestrukciji, rušilačkoj energiji koju je Bakunjin lijepo definirao riječima – »strast razaranja je stvaralačka«. Ipak još uvijek vjerujem – govori Aleksievič – u snagu ljubavi i sreće, vjerujem da je sve to usprkos tragičnom povijesnom iskustvu i nasljeđu moguće. 


Nepojmljive strahote boljševičke revolucije; Staljin(izam); Drugi svjetski rat; totalitarna i represivna policijska država, logori, pogromi, masovne likvidacije i fatalne prirodne katastrofe, kobna havarija u Černobilu, krvava afganistanska avantura i vojne intervencije u Čečeniji sastavni su dio literature Svetlane Aleksievič. Ali uvijek je u fokusu i poniženi i povrijeđeni žitelj Rusije i Bjelorusije, tako da nije čudo da je njeno pripovjedačko umijeće izazvalo toliki interes jer ga mnogi drže »najljepšim spomenikom svima koji su pali i prolili svoju krv na post-sovjetskom teritoriju«. Odnosno, Svetlana Aleksievič je svoju dokumentarnu prozu posvetila onom što je Aleksandar Zinovjev definirao kao »homo-sovieticus«, dakle svim zabludama kojima je bio opterećen sovjetski real-socijalizam, odnosno staljinstički nacionalboljševizam i komunistička ideologija uopće. Jednom prigodom gospođa Aleksievič je rekla: »Komunizam je poput virusne bolesti, nitko ne može zajamčiti njegovo iskorjenjivanje«.


U svojoj literaturi ona neprestano naglašava kako se bez osobne hrabrosti, spremnosti na prosvjed, otpor i bunt nikada ništa neće riješiti, jer »hrabrost je vrsta spasenja« i upravo post-sovjetskom čovjeku ona je danas neophodna kako bi cijela zajednica prestala živjeti u neprekidnoj napetosti su-života žrtava i egzekutora, koji se broje na milijune i koji se svakodnevno na različite načine susreću i dodiruju. To je shizofrena situacija u kojoj je gotovo nepodnošljivo živjeti. 


Povijest se bavi faktografijom, a literatura analitikom; ukoliko želi biti plemenita mora prikazati zanemarene ljudske osjećaje. Ako toga nema, literatura može biti zanatski dobra, ali bez duše i neće ostaviti nikakav trag. Svetlana Aleksievič često naglašava da voli ljude, ali ne i povijest i stoga beskompromisno kritički istražuje njeno naličje, ali i takozvanu sivu zonu zabranjene disidentske kulture u kojoj, usprkos neviđenoj hrabrosti pojedinaca, žive i demoni zavisti na koje nisu imuni ni stvarni mučenici istine. 


Putin je uspio, revitalizirajući simbole (neo)staljinstičke prošlosti, mobilizirati mase, vratiti im osjećaj povijesne važnosti i veličine i tako anulirati »negativne efekte Gorbačovljeve perestrojke i glasnosti kao i Jeljcinovog političkog infantilizma«. Putin je pristupio obnovi ruskog imperijalizma, što homo-sovieticus doživljava kao obnovu vlastitog identiteta, a to je upravo ono što Svetlana Aleksievič osuđuje i kritizira i čega se, na koncu, više od svega plaši. Slično kanadskoj spisateljici Naomi Klein i Aleksievič opominje kako uvijek nakon velike političke katastrofe stradava socijalna država i rađa se novi bezdušni kapitalizam, bez ogleda pod kojom ideološkom, da li crvenom ili crnom egidom. 


Perverzija ruskog života 


Sve knjige Svetlane Aleksievič su svojevrsne sociološke studije kojima se želi demitologizirati takozvana zagonetka ruske duše, a o kojoj su tako nadahnuto pisali ruski religijski filozofi. Ali, nema tu ničeg mističnog –smatra ona – ideološka i konfesionalna jednostranost vode rasapu polifonijskih, demokratskih i civilizacijskih dosega koji zapravo u Rusiji nikada ni nisu uhvatili duboko korijenje. Rusija se i danas kreće u dihotomiji Solženjicinovih i Šalamovljevih teza; dok prvi smatra da logorska patnja oplemenjuje čovjeka, potonji drži da logorsko iskustvo mijenja lik i dušu i žrtve i krvnika, animalizira cijelo društvo i svi uhvaćeni u tu klopku definitivno gube svoj ljudski, humani lik. Slično Solženjicinu (kada je pisao »Arhipelag Gulag«) i Aleksievič je manijakalno sakupljala materijale (razgovori sa različitim osobama, različitih profila) za svoje knjige, bilježila je uspomene i žrtava i zločinaca, bogataša i siromaha, i na koncu je zaključila: »Perverzija života u SSSR-u temeljila se na činjenici da u takvom društvu strah dominira, nema alternativu i daleko je više na cijeni od slobode«. 


Ruski demokratski deficit se može svesti na »odučenost od slobode«, i o tom fenomenu je u pogovoru »Rabljenog doba« pisao prevoditelj Fikret Cacan: »Ostaje činjenica da su milijuni ljudi preživjeli svoje često tragične živote nošene tom idejom (komunizmom)… Kako shvatiti čovjeka koji ostaje za sebe »komunist«, iako se vraća iz logora u kojem je proveo cijeli život i ne znajući zašto… S druge strane, živjeli su i milijuni onih koji su na najprizemniji način služili istoj ideji, nimalo joj ne vjerujući: to su cinkaroši, oni koji su milijune poslali u logore… na upit dječaka zašto je (jedna žena) uništila rođenog brata, odgovor glasi: – Probaj mi naći u staljinizmu jednog poštenog čovjeka«. 


Utoliko je i metafora o Černobilu možda najsnažnija metafora njene literature, jer maestralno dijagnosticira post-sovjetsko, tranzicijsko društvo; zlo je na nevidljiv način iscurilo iz komunističkog reaktora, ždere nas i ubija, a da mi te radijacije zapravo nismo ni svjesni.


Kada je Svetlana Aleksievič saznala da je dobila Nobelovu nagradu, u jednom kratkom osvrtu je rekla da je došlo, čini se, vrijeme da promijeni svoju književnu temu. »Počet ću pisati o ljubavi, jednostavnoj ljubavi muškarca i žene, ali i o neminovnosti starenja i našoj smrt(nost)i« – poručila je nobelovka, ističući da su je za ove teme svojim radovima inspirirali ruska pjesnikinja Olga Sidak i gruzijski filozof Merab Mamardašvili. Jer, iz govora o ljubavi, životu i smrti kao putu kojem nas nitko ne uči, zapravo tako malo znamo, a to su sudbinski paradoksi o kojima uopće i ne razmišljamo, jer se prema najvažnijim osjećajima vlastitog bića odnosimo krajnje ignorantski i neodgovorno. 


Nova je nobelovka najavila svoje odgovore koje ćemo s nestrpljenjem iščekivati, jer je svojom snažnom literaturom pokazala i dokazala da nam ima što poručiti.


Jaroslav PECNIKVoli ljude, ali ne i povijest – Svetlana Aleksievič Foto ReutersPrevedeno na hrvatski Medijska zvijezda – Svetlana Aleksievič  Bjeloruska književnica Svetlana Aleksievič ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost KNJIŽEVNICA KOJA NASTOJI UČVRSTITI ČOVJEKA U ČOVJEKU Sve moje knjige su zapravo povijest osjećaja; pišem o malom čovjeku u stihiji velike povijesti; kako mu je bilo teško da ostane čovjekom i kako je u tomu uspio. Ako je uspio. Uostalom to je pitanje postavio još Dostojevski – koliko je zapravo čovjeka u čovjeku. Mislim da je upravo to dužnost pisca – učvrstiti čovjeka u čovjeku – više je puta rekla i napisala Nobelovka Svetlana Aleksievič Mnogi su odluku Nobelovog komiteta protumačili više političkim nego li umjetničkim motivima. Svetlana Aleksievič je bila i ostala žestoka kritičarka bjeloruskog diktatora Lukašenka, ali jednako tako i ruskog predsjednika Putina, smatrajući da oni ne nude nikakvu racionalnu perspektivu i izglednu demokratsku opciju koja bi uvažavala istinske civilizacijske i uopće humanističke vrijednostiSvetlana Aleksandrovna Aleksievič danas je, bez ikakve sumnje, najveće ime bjeloruske, ali i ruske književnosti čija su djela do sada prevedena na 35 jezika. Nakon što ju je Nobelova fondacija proglasila laureatom (kao tek četrnaestu ženu u dugačkom nizu preko stotinu dosadašnjih dobitnika) najprestižnije svjetske nagrade za literaturu, za očekivati je da će se interes za njezino djelo još dodatno uvećati, posebice na američkom kulturnom tržištu. Uostalom, već nekoliko godina ona je bila u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu, a to ne bi trebalo nikoga čuditi jer je prije toga dobila prestižnu Herderovu nagradu (1999), Mirovnu nagradu »Eric Maria Remarque« (2001), odnosno Mirovnu nagradu njemačkih izdavača (2013), a potom iste godine i Prix Medicis Essai u Francuskoj, i u svakom od obrazloženja za dodjelu ovih priznanja citiraju se riječi koje je književnica često ponavljala: »Sve moje knjige su zapravo povijest osjećaja; pišem o malom čovjeku u stihiji velike povijesti; kako mu je bilo teško da ostane čovjekom i kako je u tomu uspio. Ako je uspio. Uostalom to je pitanje postavio još Dostojevski (koji je uz kozmogonijskog ruskog filozofa Fjodorova na nju najviše utjecao): koliko je zapravo čovjeka u čovjeku. Mislim da je upravo to dužnost pisca, učvrstiti čovjeka u čovjeku«. Literatura Svetlane Aleksievič povezuje naizgled nespojive žanrove (dokumentaristika i novelistika), ali je to povezivanje »nespojivih svjetova« izvedeno tako suptilno i stvaralački, a opet tako hrabro da zorno svjedoči i pokazuje kako kao par excellance angažirani pisac (a ona to doista i jest, i to ne krije) može povijesni dokument i činjenice zbilje maestralno pretočiti u neponovljivu umjetnost riječi najviših duhovnih dosega. Malo tko posjeduje tu i takvu originalnu sposobnost kao Svetlana Aleksievič. Politički motivi Pozivajući se na utjecaj bjeloruskog pisca Alesa Adamoviča koji je »razvio žanr kolektivnog romana«, Svetlana je konstatirala: »Tražila sam književnu metodu koja bi mi dozvolila da se što je moguće više približim životu. Stvarnost me je oduvijek privlačila poput magneta, hipnotizirala, ali ujedno i mučila jer očajnički sam željela uloviti riječ, misao, osjećaj, staviti sve to na papir i zauvijek zadržati. Zabilježiti, jer svijet uvijek vidim kao zbor permanentno suprotstavljenih glasova«. Na sličan je način reagirao u svom priopćenju i Nobelov komitet naglašavajući da je »nagradu zaslužila zahvaljujući svom polifonijskom pismu koje je spomenik patnji i hrabrosti našega vremena«, odnosno švedski su akademici zaključili: »Koristeći izuzetnu metodu pažljivo uklopljenih kolaža ljudskih glasova produbila je naše razumijevanje svekolike epohe«. Ne osporavajući njene izuzetne književne kvalitete, mnogi su ipak odluku Nobelovog komiteta protumačili više političkim motivima nego li umjetničkim dosezima njezina rada. Naime, gospođa Aleksievič je bila i ostala žestoka kritičarka bjeloruskog diktatora Lukašenka, ali jednako tako i ruskog predsjednika Putina, smatrajući da oni svojom politikom vlastitu državu i narod vode u prošlost, te ne nude nikakvu racionalnu perspektivu i izglednu demokratsku opciju koja bi uvažavala istinske civilizacijske i uopće humanističke vrijednosti. Naravno, Švedska akademija kao i uvijek odlučno je negirala da se rukovodila političkim motivima (o čemu bi se moglo naširoko diskutirati i ovom, kao i u mnogim drugim, ranijim prigodama), ali uz sve uvažavanje časnih akademika, nikome nije mogla neprimijećeno proći činjenica da se dodjela nagrade poklopila s predsjedničkim izborima u Bjelorusiji na kojima je Lukašenko peti put zaredom premoćno pobijedio. I to na izborima koji se niti po jednom kriteriju ne mogu smatrati demokratskim i slobodnim. Problematičnu političku situaciju u svojoj zemlji, u koju se nakon višegodišnjeg egzila vratila 2011. godine, više puta je ilustrirala riječima: »To je posljednja diktatura u Europi i na žalost počinjem vjerovati u nešto što je strašno – u nas ne postoji intelektualni potencijal koji bi to mogao ili želio promijeniti. Pitam se kamo je nestala hrabrost bjeloruskih ljudi, gdje su nestali svi ti intelektualci i zar je moguće da su za malo mrvica sa vladareve trpeze pristali na oportunizam, neukusno povlađivanje, bljutavo saginjanje glave, i uopće na dobrovoljno ropstvo«. Lukavi Lukašenko Naime, zbog problema s Lukašenkovim režimom (bilo joj je zabranjeno objavljivati i javno istupati) Svetlana Aleksievič je napustila 2000. godine domovinu i desetak godina je živjela u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj, nadajući se da će diktaturi ubrzo doći kraj. Ali, kako vidimo, Lukašenko je danas jači nego ikada ranije i ona se usprkos neizvjesnosti koja je čeka u domovini ipak odlučila vratiti, jer je imala bolesne roditelje (ubrzo su i umrli), ali i unuku u čijem odgoju je željela sudjelovati. Istodobno, shvatila je da ne smije izgubiti kontakt sa glasom i jezikom vlastitog naroda jer će u protivnom dovesti u pitanje rad na svojim budućim književnim ostvarenjima. Istina, Lukašenko danas – tvrdi gospođa Aleksievič – ne želi otvoreni konflikt s Europom i stoga prikriva pravu prirodu odnosa sa Putinom, želeći tako izbjeći međunarodne sankcije. Odnosno, ne poduzima nikakvu otvorenu akciju odmazde ni prema njoj; dopušta joj da živi u Minsku, ali ju je posvema društveno i kulturno marginalizirao. Ona je izolirana, i za službenu bjelorusku kulturu i javnost jednostavno ne postoji. Svoje knjige tiska u Rusiji (uostalom i piše na ruskom jeziku), a ako joj se u domovini neko djelo i objavi, radi se o minimalnim naknadama od tek komičnih petsto primjeraka.Putina također smatra čovjekom koji svojom politikom ugrožava cijelo čovječanstvo i spreman je ići u oružani sukob planetarnih razmjera kako bi ostvario svoje ciljeve. U svojim intervjuima Svetlana Aleksievič često naglašava: »Osjećam kako nam se približava rat, jer rusko je društvo danas maksimalno militarizirano i agresivno, a svi koji misle kao ja (oštro je osudila rusku vojnu intervenciju u Ukrajini i aneksiju Krima) smatraju se neprijateljima naroda i petom kolonom. I upravo stoga što Putinov blitzkrieg na istoku Ukrajine nije polučio željene rezultate, odlučio je intervenirati u Siriji kako bi prikrio neuspjeh na domaćem terenu«.Kolektivni Putin Poseban je problem po mišljenju gospođe Aleksievič što je iz Ukrajine u Rusiju došlo više od 1,5 milijuna izbjeglica (Moskva ih preusmjerava prema Sibiru, ne želeći im dopustiti boravak u europskom dijelu Rusije), tako da ti nesretni ljudi počinju shvaćati kako su nakon bijega iz vlastita doma upali u novu zamku i tajnim se kanalima počinju prebacivati u Bjelorusiju. Danas ih već tamo ima više od pola milijuna što službeni Minsk dovodi pred velike političke, ali još i veće ekonomske teškoće. U tom kontekstu treba čitati i sjajan esej Svetlane Aleksievič naslovljen »Kolektivni Putin i Rusija nakon Krima«, u kojem pojašnjava što podrazumijeva pod velikoruskim imperijalizmom i šovinizmom (metafora »kolektivnog Putina« se upravo na to odnosi) i pokušava analizirati razloge tog neostaljinskog ressentimenta podsjećajući nas da je samo unazad nekoliko godina otvoreno pet novih muzeja posvećenih Staljinu, iako je on nesporno najveći krvnik vlastitog naroda u svekolikoj povijesti Rusije. Ujedno »kolektivni Putin« znači da u svakom od nas živi mali djelić Putina; on proizvodi klasičan kompleks supersile što takozvanom malom, običnom čovjeku godi, jer osim te opasne iluzije da predstavlja nešto, ništa drugo stvarno i nema. Liberalizam u Rusiji nikada nije zaživio i čini se teško da će do toga ikada doći, a to je grijeh Gorbačova i njegove nedovršene pseudodemokratske (r)evolucije. Svetlana Aleksievič piše: »Bili smo romantičari, mislili smo, sada kada je došla sloboda građani će čitati i shvatiti Solženjicina i Šalamova, ali umjesto toga oni su se masovno okrenuli trci za novcem, položajima, ugodama i uopće lakom zaradom… Prolazimo jedno vulgarno, ali i krvavo razdoblje koje neminovno vodi u sveopći sukob. A ako do njega dođe, naravno izazvat će ga Putin, a Lukašenko će mu se morati priključiti, jer Moskva stvarno vlada Minskom; svi mi u Bjelorusiji živimo na račun Rusije«.Cenzori i čistunci Svetlana Aleksandrovna Aleksievič rodila se 31. svibnja 1948. u Stanislavu (tadašnjem Ivanovo-Frankovsku) u Ukrajini, a kasnije je sa obitelji (otac Bjelorus i majka Ukrajinka) preselila u Bjelorusiju gdje se školovala i gdje je 1972. završila Fakultet novinarstva. Kasnije je surađivala u različitim časopisima i novinama, a posebice se istakla kao urednica književnog časopisa »Neman«. Postala je i članom Saveza pisaca SSSR-a (1983), ali baveći se traumatičnim i dramatičnim zbivanjima iz Drugog svjetskog rata (blokada Lenjingrada, uloga i usud žena u ratu, u Crvenoj armiji i slično), zatim černobilskom tragedijom i njenim posljedicama; razgovarajući sa žrtvama staljinskih monstr-procesa, dugogodišnjim zatočenicima Gulaga, ali i njihovim krvnicima; propitujući rat u Afganistanu, u Čečeniji i druge »škakljive teme« postala je predmetom interesa prvo partijskih, komunističkih cenzora, a potom i ideoloških čistunaca Lukašenkova režima. U jednom tekstu gospođa Aleksievič je opisala postupak policijskog inspektora-cenzora kada su je priveli na takozvani obavijesni razgovor: »Cenzor mi je rekao da sovjetska žena nije životinja, odnosno da je ona više od toga. Takve stvari joj se nisu mogle dogoditi (misli se na stravične opise majčinskog kanibalizma, ubojstava vlastite djece kako bi ih spasile od nacističke odmazde i slično). A drugo, o kojem ratu vi to govorite; rat treba prikazati herojski, pokazati njegovu ljepotu i snagu kako bi drugi mogli nastaviti raditi taj posao, jer je to posao koji nije lako raditi«. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, opisujući sveprisutni politički kriminal te duhovnu i moralnu prostituciju post-sovjetskog doba, Aleksievič je ubrzo postala persona non grata za Lukašenkov režim. Stoga je odlučila emigrirati na Zapad i sve do 2011. živjela je uglavnom u Parizu, Berlinu i Göteborgu intenzivno pišući svoja djela, a po osobnom priznanju na svaku knjigu utroši od pet do sedam godina rada. Istodobno, u emigraciji je objavila niz značajnih eseja, »literarnih kronika tranzicijskog i post-sovjetskog doba«, a također je interesantno napomenuti da je potpisala dvadeset kratkih dokumentaraca i nekoliko dramskih djela koja su bila izvođena na scenama Francuske i Njemačke. Do sada je objavila pet obimnih knjiga: »Rat nema žensko lice«(1983); »Posljednji svjedoci« (1985); »Dječaci od cinka« (1990); »Černobilska molitva« (1997) i »Rabljeno doba; kraj crvenog čovjeka« (2013). Upravo je »Rabljeno doba« prevedeno i tiskano i u nas 2013. u izdanju zagrebačke Edicije Božićević, a mnogi kritičari ovo djelo, uz »Černobilsku molitvu« smatraju vrhuncima njena prozna ostvarenja. Strahote revolucije Sama gospođa Aleksievič je, primajući njemačku mirovnu nagradu u frankfurtskoj Psulskirche, izgovorila: »Čini mi se da već četrdeset godina pišem jednu te istu knjigu i to je valjda i razlog zašto sam cijeli ciklus svojih dokumentarnih romana nazvala Glasovima utopije«. Zapravo, ona uvijek piše o materijalno i duhovno opustošenoj i devastiranoj zemlji (Bjelorusija, Rusija i uopće postsovjetski teritorij), uvijek piše o patnjama, očaju i boli malih ljudi, masovnim zločinima i nepojmljivoj autodestrukciji, rušilačkoj energiji koju je Bakunjin lijepo definirao riječima – »strast razaranja je stvaralačka«. Ipak još uvijek vjerujem – govori Aleksievič – u snagu ljubavi i sreće, vjerujem da je sve to usprkos tragičnom povijesnom iskustvu i nasljeđu moguće. Nepojmljive strahote boljševičke revolucije; Staljin(izam); Drugi svjetski rat; totalitarna i represivna policijska država, logori, pogromi, masovne likvidacije i fatalne prirodne katastrofe, kobna havarija u Černobilu, krvava afganistanska avantura i vojne intervencije u Čečeniji sastavni su dio literature Svetlane Aleksievič. Ali uvijek je u fokusu i poniženi i povrijeđeni žitelj Rusije i Bjelorusije, tako da nije čudo da je njeno pripovjedačko umijeće izazvalo toliki interes jer ga mnogi drže »najljepšim spomenikom svima koji su pali i prolili svoju krv na post-sovjetskom teritoriju«. Odnosno, Svetlana Aleksievič je svoju dokumentarnu prozu posvetila onom što je Aleksandar Zinovjev definirao kao »homo-sovieticus«, dakle svim zabludama kojima je bio opterećen sovjetski real-socijalizam, odnosno staljinstički nacionalboljševizam i komunistička ideologija uopće. Jednom prigodom gospođa Aleksievič je rekla: »Komunizam je poput virusne bolesti, nitko ne može zajamčiti njegovo iskorjenjivanje«.U svojoj literaturi ona neprestano naglašava kako se bez osobne hrabrosti, spremnosti na prosvjed, otpor i bunt nikada ništa neće riješiti, jer »hrabrost je vrsta spasenja« i upravo post-sovjetskom čovjeku ona je danas neophodna kako bi cijela zajednica prestala živjeti u neprekidnoj napetosti su-života žrtava i egzekutora, koji se broje na milijune i koji se svakodnevno na različite načine susreću i dodiruju. To je shizofrena situacija u kojoj je gotovo nepodnošljivo živjeti. Povijest se bavi faktografijom, a literatura analitikom; ukoliko želi biti plemenita mora prikazati zanemarene ljudske osjećaje. Ako toga nema, literatura može biti zanatski dobra, ali bez duše i neće ostaviti nikakav trag. Svetlana Aleksievič često naglašava da voli ljude, ali ne i povijest i stoga beskompromisno kritički istražuje njeno naličje, ali i takozvanu sivu zonu zabranjene disidentske kulture u kojoj, usprkos neviđenoj hrabrosti pojedinaca, žive i demoni zavisti na koje nisu imuni ni stvarni mučenici istine. Putin je uspio, revitalizirajući simbole (neo)staljinstičke prošlosti, mobilizirati mase, vratiti im osjećaj povijesne važnosti i veličine i tako anulirati »negativne efekte Gorbačovljeve perestrojke i glasnosti kao i Jeljcinovog političkog infantilizma«. Putin je pristupio obnovi ruskog imperijalizma, što homo-sovieticus doživljava kao obnovu vlastitog identiteta, a to je upravo ono što Svetlana Aleksievič osuđuje i kritizira i čega se, na koncu, više od svega plaši. Slično kanadskoj spisateljici Naomi Klein i Aleksievič opominje kako uvijek nakon velike političke katastrofe stradava socijalna država i rađa se novi bezdušni kapitalizam, bez ogleda pod kojom ideološkom, da li crvenom ili crnom egidom. Perverzija ruskog života Sve knjige Svetlane Aleksievič su svojevrsne sociološke studije kojima se želi demitologizirati takozvana zagonetka ruske duše, a o kojoj su tako nadahnuto pisali ruski religijski filozofi. Ali, nema tu ničeg mističnog –smatra ona – ideološka i konfesionalna jednostranost vode rasapu polifonijskih, demokratskih i civilizacijskih dosega koji zapravo u Rusiji nikada ni nisu uhvatili duboko korijenje. Rusija se i danas kreće u dihotomiji Solženjicinovih i Šalamovljevih teza; dok prvi smatra da logorska patnja oplemenjuje čovjeka, potonji drži da logorsko iskustvo mijenja lik i dušu i žrtve i krvnika, animalizira cijelo društvo i svi uhvaćeni u tu klopku definitivno gube svoj ljudski, humani lik. Slično Solženjicinu (kada je pisao »Arhipelag Gulag«) i Aleksievič je manijakalno sakupljala materijale (razgovori sa različitim osobama, različitih profila) za svoje knjige, bilježila je uspomene i žrtava i zločinaca, bogataša i siromaha, i na koncu je zaključila: »Perverzija života u SSSR-u temeljila se na činjenici da u takvom društvu strah dominira, nema alternativu i daleko je više na cijeni od slobode«. Ruski demokratski deficit se može svesti na »odučenost od slobode«, i o tom fenomenu je u pogovoru »Rabljenog doba« pisao prevoditelj Fikret Cacan: »Ostaje činjenica da su milijuni ljudi preživjeli svoje često tragične živote nošene tom idejom (komunizmom)… Kako shvatiti čovjeka koji ostaje za sebe »komunist«, iako se vraća iz logora u kojem je proveo cijeli život i ne znajući zašto… S druge strane, živjeli su i milijuni onih koji su na najprizemniji način služili istoj ideji, nimalo joj ne vjerujući: to su cinkaroši, oni koji su milijune poslali u logore… na upit dječaka zašto je (jedna žena) uništila rođenog brata, odgovor glasi: – Probaj mi naći u staljinizmu jednog poštenog čovjeka«. Utoliko je i metafora o Černobilu možda najsnažnija metafora njene literature, jer maestralno dijagnosticira post-sovjetsko, tranzicijsko društvo; zlo je na nevidljiv način iscurilo iz komunističkog reaktora, ždere nas i ubija, a da mi te radijacije zapravo nismo ni svjesni.Kada je Svetlana Aleksievič saznala da je dobila Nobelovu nagradu, u jednom kratkom osvrtu je rekla da je došlo, čini se, vrijeme da promijeni svoju književnu temu. »Počet ću pisati o ljubavi, jednostavnoj ljubavi muškarca i žene, ali i o neminovnosti starenja i našoj smrt(nost)i« – poručila je nobelovka, ističući da su je za ove teme svojim radovima inspirirali ruska pjesnikinja Olga Sidak i gruzijski filozof Merab Mamardašvili. Jer, iz govora o ljubavi, životu i smrti kao putu kojem nas nitko ne uči, zapravo tako malo znamo, a to su sudbinski paradoksi o kojima uopće i ne razmišljamo, jer se prema najvažnijim osjećajima vlastitog bića odnosimo krajnje ignorantski i neodgovorno. Nova je nobelovka najavila svoje odgovore koje ćemo s nestrpljenjem iščekivati, jer je svojom snažnom literaturom pokazala i dokazala da nam ima što poručiti.Jaroslav PECNIKPodijeljeni osjećaji Odluka o dodjeli Nobelove nagrade Svetlani Aleksievič u Rusiji i Bjelorusiji bila je primljena s podijeljenim osjećajima. Naime, njene knjige se u Bjelorusiji tiskaju u malim nakladama i u njenu zemlju uglavnom dolaze tajnim kanalima iz Rusije, gdje uživa veliki ugled a knjige joj se objavljuju u milijunskim tiražama. Neskloni joj kritičari tvrde da je nagradu dobila samo stoga što kritizira Putina, dok drugi podsjećaju da je za svoju prozu još 1996. dobila Nagradu Lenjinovog komsomola, a po romanu »Rat nema žensko lice« napravljena je i dramska adaptacija za čuveni moskovski Teatar na Taganki. Moskovski pisac Sergej Šargunov joj priznaje »vrsni esejizam«, ali smeta mu antiputinovski angažman i javno se pita: »Zar Nobelovu nagradu nije zaslužio Valentin Rasputin, pravi pisac dubokih misli? Ali, on je bio ruski patriot i zato nije mogao doći čak ni na širu listu kandidata«. Jednako tako, kontroverzni pisac Eduard Limonov (inače u nas poznat što je sa četničkih položaja pucao na opkoljeno Sarajevo) tvrdi da su njena djela trećerazredna i posprdno je naziva »književnom odvjetnicom« koja »propagandno blateći rusku povijest« skuplja jeftine poene i nameće se kao nekakav nezaobilazan ruski pisac, a zapravo se radi o »ostarjeloj i isluženoj manekenki«. Međutim, ipak prevladavaju mišljenja poput onoga koje je iznio Aleksandar Minkin koji smatra da su knjige Svetlane Aleksievič »pravi udžbenici iz postsovjetske povijesti i tranzicije u kojima autorica, iznoseći vlastite političke stavove, nimalo ne šteti svojoj literaturi«. Upravo suprotno.Voli ljude, ali ne i povijest – Svetlana Aleksievič Foto ReutersPrevedeno na hrvatski Medijska zvijezda – Svetlana Aleksievič