Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Izbor pjesama

"Strah je naručitelj mjere": Važan izbor važne poezije Ervina Jahića

"Strah je naručitelj mjere": Važan izbor važne poezije Ervina Jahića
"Strah je naručitelj mjere": Važan izbor važne poezije Ervina Jahića
Autor:
Objavljeno: 9. listopad 2019. u 10:10 2019-10-09T10:10:33+02:00

Ovaj izbor Jahićeve poezije, u izdanju Buybooka, više nego ijedna njegova knjiga dosad, pokazuje koliko se ovo pjesmopisanje smjestilo na skali između dvaju koncepata koje bismo komotno mogli oglasiti posve disparatnima, kada ne bi bilo pjesnika poput Jahića koji nas svojim pisanjem nukaju na potragu za zajedničkim kotama

Knjige dobre poezije posebna su blagodat. Možda najviše smisla upravo i ima objavljivanje dobrih knjiga poezije, jer poeziju ne zanima praskava sveprisutnost top lista najčitanijih knjiga (kada bi takva danas postojala i za lukrativniju sestru prozu), već ju zanimaju kutci posvećenih, onih koji dopuštaju da jezik koji nas određuje nije samorazumljiva, zadana, jasna i nedvojbena komunikacijska činjenica.

(Dobra) poezija se hrani istraživanjem, zadiranjem u bit govorenja, bilo da se utječe smislenosti i komunikativnosti toga govorenja u dopiranju do istinosnosti pitanja (ako ne i odgovora), bilo da joj je na tragu odricanje uopće mogućnosti izricanja bilo kakvih istina, ili uopće govorenja.

Izbornik Tonko Maroević

Više nego ijedna knjiga Ervina Jahića dosad, novi izbor njegova pjevanja u knjizi »Strah je naručitelj mjere (izabrane pjesme 2016. - 1994.)«, u izdanju Buybooka, pokazuje do koje se mjere Jahićevo pjesništvo smjestilo na toj skali od prvog do drugog koncepta pjevanja, koje bismo koncepte komotno mogli oglasiti posve disparatnima, kada ne bi bilo pjesnika poput Jahića koji nas svojim pjesmopisanjem nukaju na potragu za zajedničkim kotama jednoga takvog pjevanja. Pjevanja koje nikako nećemo nazvati dispararatnim, jer, kako to sjajno zaključuje izbornik Tonko Maroević u važnom predgovornom signiranju Jahićeva pjesmopisanja, Jahić od samih početaka, akoprem su oni i utisnuti u tada dominantne, pa i lokalno-riječke, kote semantičkoga konkretizma, pokazuje određene samosvojne tendencije, koje će se u kasnijem opusu razvijati i nadograđivati do, površnom pogledu dakako nepripremljene, promjene. Ono što odmah upada u oči čitatelju koji uzima ovu dobru (i važnu) knjigu dobro izabranih dobrih (i važnih) pjesama, osim toga da je knjiga i kao predmet jako lijepa, pročišćena, jednostavnog, a efektnog dizajna crvene naslovnice i crno-bijelog fonta, jest to da je izbor iz Jahićeva pjevanja izvršen obrnutim redoslijedom od uobičajenog. Pa tako na početku nalazimo pjesme iz knjige »Nemjesto« (prvo izdanje 2015., drugo izdanje 2016.). Zatim slijede »Kristali Afganistana« (2007.), pa »Knjiga materijala, vikend-priručnik utopije tijela za mezimce« (2001.), pa »Biografija i auto« (2001.) te konačno »Oko andaluzijskog psa nad jednom kapi, koja nikako da se otkine sa zaleđenoga vodopada« (1994.). Najzastupljenije su pjesme iz »Nemjesta« i »Kristala Afganistana«, koji ponajviše signiraju zaokret u Jahićevu pristupu od njegovih početaka. Po Maroeviću taj zaokret, koji i nije nužno zaokret u punom smislu riječi, s obzirom na to da je teren već i ranije »pripremljen«, predstavlja vrhunac Jahićeva pjesmopisanja, napose zbirka »Nemjesto«.

Ne mora se s time složiti svaki čitatelj, pogotovo ne onaj koji smatra da semant-konkretizam nije nužno prevladani model koji treba zaboraviti i poslati poštom u povijest pjesničkih zabluda, ali Maroević se jasno distancira od pjesnikovih početaka (»Premda mi se Jahićev poetski start nije učinio poetološki bliskim, niti smatram da sam potpunije empatijski primio njegovu motiviku i do kraja prihvatio njegove namjere, imao sam zadovoljstvo prepoznati neospornu darovitost i signalizirati mogućnost daljeg razvoja«), priznajući da mu je tada kada se pojavio honorirao »obećanje«. Ono je za Maroevića stiglo ponajviše u »Nemjestu«, koje oglašava neospornim vrhuncem dosadašnjega Jahićeva pisanja, »sabiralište motivskih preokupacija i uvir energetskih silnica njegove lirske darovitosti.« Kao važan aspekt, no nikako jedini, Maroević ističe problematiku stvari, objektivizaciju subjektovih polazišta, nalaženje čvrste točke s onu stranu subjektivnosti.

Formativna riječka sredina

Ovako Maroević počinje zaključivati tekst o Jahićevu pjesmopisanju: »Količinski neveliko a kakvoćom izrazito, pjesničko stvaranje Ervina Jahića na svoj je način također obilježilo hrvatsku poetsku scenu na prelazu stoljeća i tisućljeća, u razdoblju nailaska naraštaja bez svojega časopisnog glasila (spomenimo ovdje ipak da je Jahić i glavni urednik najvažnijeg pjesničkog časopisa regije, Poezije, kao i njegove Biblioteke, op. D. M.), u situaciji istrošenosti neko vrijeme dominantnoga modela ‘semantičkog konkretizma’ i sve urgetnijega zahtjeva promjene zamorene poetičke paradigme. Možda bismo trebali odmah pridodati kako on u matični tok dolazi iz formativne riječke sredine, što ima svojih prednosti i mana, s obzirom da je u tome gradu mogao primiti utjecaje neoavangardnih tendencija, u prvome redu slijediti vitalne i radikalne primjere Ivana Rogića Nehajeva i Milorada Stojevića.« Nadalje utvrđuje da »Kristale Afganistana« i »Nemjesto« doživljava kao diptih, kao zbirke koje jedna u drugu urastaju i skladno se nadopunjuju. No istodobno on ih doživljava i kao rez, kao bitno novu fazu u odnosu na prethodne, ali i kao dinamični nastavak i plodno obogaćenje svega onoga što je Jahić u mladosti napisao. Ono što definitivno (su)potpisujemo s Maroevićem zagovor je budućega Jahićeva pjesmopisanja, pri čemu, dakle, ova knjiga nikako nije »zaglavni kamen«, već obećanje novih dobrih knjiga poezije. Takvih kakve, kako rekosmo na početku, ima najviše smisla objavljivati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.