Ove se godine (28. ožujka po novom, a 16. ožujka po starom kalendaru) navršava 150 godina otkad se u Njižnjem Novgorodu (grad je u sovjetskom periodu nosio ime po svom slavnom sugrađaninu Gorkom) rodio Aleksej Maksimovič Peškov (poznatiji kao Maksim Gorki), pisac koji je obilježio rusku, odnosno sovjetsku kulturu i umjetnost s prijelaza 19. na 20. stoljeće, pa praktički i sve do svoje smrti (18. lipnja 1936.) do koje je došlo pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima u Moskvi. Gorki (pseudonimom je želio naglasiti tegobe i trpkost vlastita života) je nesumnjivo bio značajan ruski književnik, ali jednako tako i izrazito socijalno osviještena osoba i veliki borac protiv nepravde, a za emancipaciju i afirmaciju svih uniženih, odbačenih i prezrenih.

U svom je djelu izričito naglašavao ono ljudsko i humano u čovjeku (poznata je njegova izjava »kako zvuči gordo biti čovjekom«), a taj humanizam zapravo je bio stvaralački ethos njegova svekolika umjetničkog, ali i društvenog angažmana. Pisao je realističkom manirom (duhovno se formirao na zasadama realizma i romantizma), ali ju je obogatio novim izražajnim kvalitetama koje kod njegovih velikih prethodnika, poput Tolstoja ili Dostojevskog ne nalazimo ili ih nalazimo tek u naznakama. 

Životni je put Maksima Gorkog bio vezan uz ljude s društvenog dna, tako da ne čudi njegovo gotovo opsesivno istraživanje socijalnog miljea i sredine u kojoj su živjeli ti, tzv. suvišni ljudi, odnosno oni s društvene margine, a koji su predstavljali gotovo dvije trećine tadašnjeg ruskog društva. Ubrzo je (samo nakon šest godina bavljenja literaturom) Gorki ostvario fantastičan uspjeh; postao je ne samo jedan od najčitanijih, već i najprevođenijih ruskih pisaca, tako da nikoga nije začudilo kada je bio kandidiran za člana Ruske akademije (1902.), ali sam car je nezadovoljan takvim »neprimjerenim izborom«, onemogućio njegov izbor, odnosno poništio je odluku, na što su burno reagirali brojni akademici. Slavni Anton P. Čehov u znak je prosvjeda čak izašao iz te najviše carske kulturne institucije. Formalno, Gorki je ipak postao članom akademije u ožujku 1917., nakon tzv. Februarske revolucije, odnosno nakon sloma carizma.

Ikona potlačene Rusije 

Slavan i hvaljen diljem tadašnjeg ruskog imperija, pretvorio se u ikonu potlačene Rusije, a nakon Oktobarske revolucije (koju, iako blizak boljševicima, nije podržao, smatrajući je opasnom avanturom) sovjetsko ga je društvo promoviralo u najvećeg proleterskog pisca i rodonačelnika tzv. socijalističkog realizma u književnosti. Pretvorili su ga (a on sam se nije tomu isuviše opirao) u nedodirljivu ikonu sovjetskog društva, tako da je vremenom, posebice nakon Drugog svjetskog rata, kod novih generacija sovjetskih književnika (naročito onih kritički raspoloženih prema socijalizmu) i čitatelja, stvorio odijum i prema njemu su se odnosili ignorantski i bagatelizirali su njegovo književno djelo, iako je nesumnjivo posjedovalo znatne kvalitete. Danas s određene distance teško se, vezano uz Gorkog, mogu shvatiti svi ti ekstremi, koji su se kretali od neumjerenog obožavanja, do jednako takvog nipodoštavanja; međutim kada se kritički razbistre sve magle oko njegova djela, slobodno možemo zaključiti da je u konačnici njegov doprinos ruskoj književnosti i kulturi nesumnjivo značajan, sa znatnim odjekom i u svjetskoj literaturi. Kada se prosovjetska ili antisovjetska ideologija stavi u stranu, vidimo čovjeka koji je i u svojim zabludama i slabostima ipak bio velik i koji je u olovnim staljinističkim godinama (a da ne govorimo o vremenima revolucije i građanskog rata) branio pravo čovjeka na posebnost, afirmirao je slobodu i ljudskost, što je i samog Staljina znalo dovesti do bijesa.

Naime Staljin je Gorkog prije svega trpio samo stoga što je vjerovao da ga imajući uz sebe može propagandno dobro iskoristiti, a u vrijeme kada je počeo žestoki obračun sa svim svojim oponentima (sredina 30-ih godina 20. st.), više mu nije bio potreban, tako da mnogi danas opravdano smatraju da nije umro prirodnom smrću, već da je po najvišoj zapovijedi iz Kremlja, bio otrovan.

Gorki je djetinjstvo proveo s djedom (otac mu je umro kada je imao tri godine, a majka mu se preudala), ali školu je pohađao samo nekoliko mjeseci i ubrzo ju je morao napustiti, jer je obitelj doživjela financijski krah i više se nitko nije mogao brinuti za njega. S dvanaest godina Gorki je počeo lutati Rusijom; radio je brojne, uglavnom teške, fizičke poslove (nosač u pristaništu, pekar, transportni radnik itd.), a 1887., nakon teške psihičke krize (siromaštvo i nesretna ljubav) pokušao je izvršiti samoubojstvo, ali je srećom preživio. Međutim taj bezumni čin je ostavio trajne posljedice na njegovom tijelu i u njegovoj duši, što se naravno očitovalo i u njegovoj literaturi. Od 1884. živio je u Kazanju i tu se počeo intenzivno samoobrazovati, tako da je kao samouk stekao brojna znanja u širokom rasponu od književnosti, preko umjetnosti, filozofije i drugih humanističkih znanosti. U Kazanju se upoznao i s revolucionarnim pokretom, sudjelovao je u radu njihovih kružoka i ubrzo je postao oduševljeni pristaša ideja o slobodi, bratstvu i jednakosti svih ljudi. Tijekom 1888. propješačio je cijelu Rusiju (kako bi je što bolje upoznao), intenzivno je bilježio sve što je vidio, i nastavio rad na samoobrazovanju, svjestan da mu za književni poziv, osim umijeća i inspiracije, treba i znanja. U Tbilisiju je 1892. izdao svoju prvu pripovijetku »Makar Čudra« (pod pseudonimom Gorki) koja je odmah po objavljivanju u literarnim krugovima bila zapažena.

Vrativši se u Samaru i Njižnji Novgorod, počeo je raditi kao novinar i proslavio se svojim feljtonima, a tu je upoznao i svoju prvu suprugu, J. Volžinu, s kojom se vjenčao 1896. Dvije godine kasnije tiskao je prvi tom zbirke svojih pripovijedaka koje su doživjele izuzetnu čitanost i ugled, ne samo u Rusiji, već i u inozemstvu. Nakon toga uslijedili su romani »Foma Gordejev« (1899.); »Troje« (1900.), a 1901. objavio je svoju glasovitu »Pjesmu o burevjesniku«. Kako mu se slava širila Rusijom, odnosno kako su mu se djela tiskala u visokim nakladama, stekao je financijsku neovisnost, tako da je svojim prihodima mogao osnovati zakladu za pomoć mladim piscima, a jedno je vrijeme bio čak najveći donator Lenjinove boljševičke frakcije. Družio se s vodećim ljudima tadašnje ruske kulture (Lav Tolstoj, Dmitrij Merežkovski, Ilja Rjepin, Fjodor Šaljapin itd.) koji su mu se divili, jer je, po njihovom mišljenju, svojim literarnim umijećem na fascinantan način opisao i obradio patnje i muke »deklasiranih, životnih gubitnika«, ljudi sa dna ruskog društva, a sam se javnosti svojim djelovanjem nametnuo kao čovjek izuzetne životne snage i talenta s izrazitim smislom za pravdu, poštenje i osjećaj slobode.

Kazališni uspjeh u Berlinu 

Čuvena Gorkijeva drama »Na dnu« (napisana 1902.) doživjela je veliki uspjeh na kazališnim daskama MHAT-a, a postala je i pravim kazališnim hitom u Europi, posebice u Berlinu, gdje joj je tada slavni kazališni redatelj i izraziti ljevičar Max Reinhardt udahnuo svojim genijem posvema nove oblike uprizorenja. Gorki je ostvario uspjeh kakav više nikada nitko u kazališnom Berlinu nije ostvario. Nekako u isto vrijeme, Gorki se drugi puta oženio, s tada slavnom glumicom M. Andrejevnom, osnovao je vlastitu izdavačku kuću i činilo se da se polako i građanski etablira. Tih je godina upoznao Lenjina i od tada, pa sve do njegove smrti (1924.) imali su bliske odnose, ali ne bez trzavica; znali su se žestoko sukobiti, na jedno vrijeme čak i razići, ali obostrana fascinacija je bila velika i očita. U suradnji s Lenjinom utemeljio je legalno boljševičko glasilo »Novaja žiznj«, a iste te godine (1905.), kada je izbila revolucija u Petrogradu, pridružio se ustanicima, a u prosincu iste godine bio je jedan od vodećih protagonista pobune u Moskvi. Nakon toga je bio uhićen i utamničen u zloglasnu Petropavlovsku tvrđavu, ali nakon brojnih intervencija svjetski uglednih intelektualaca (Benedetto Croce, Anatole France, Auguste Rodin, Giacomo Puccini, Gerhart Hauptmann itd.) vlasti su ga pustile na slobodu, a on je nakon toga pobjegao u inozemstvo.

Živio je u Berlinu, Parizu, potom je otišao u SAD, gdje je i nastao njegov čuveni roman »Mati«. Od 1906. do 1913. boravio je u Italiji na otoku Capri (zbog zdravstvenih razloga, tj. posljedica teškog života), gdje se intenzivno družio s brojnim uglednim ruskim intelektualcima-emigrantima. Pod utjecajem jednog od njih (A. Bogdanov) napisao je djelo »Ispovijed«, koje je osobno smatrao vrhunskim ostvarenjem, ali ga kritika nije prepoznala kako je on to želio. Preko Bogdanova, došao je u vezu s budućim komesarom boljševičke vlade za kulturu, Anatolijem Lunačarskim, s kojim ga je vezalo iskreno prijateljstvo i koji je znao posredovati u sukobima između Gorkog i Lenjina. Međutim, znao je samom Lunačarskom prigovoriti kako nije dobro to što se boljševička stranka pretvara u novu crkvu, a marksizam u novu religiju.

Kada je 1913. car obznanio opću amnestiju Rusiji, Gorki se vratio u domovinu gdje je izdao svoj čuveni »Prvi zbornik proleterskih pisaca«, a započeo je i rad na autobiografiji: prvi tom »Djetinjstvo« nastao je 1913/14., drugi »Među ljudima« 1915/16., a završni dio te uistinu impresivne trilologije, »Moji univerziteti« dovršio je 1922. Uoči i neposredno nakon Oktobarske revolucije 1917., iako blizak boljševicima (zapravo i njihov član) napisao je niz članaka u kojima je upozoravao kako ne treba srljati bez pripreme u osvajanje vlasti, a nakon osvajanja vlasti upozoravao je na brojne deformacije novog režima. Svi ti članci kasnije su bili objavljeni u knjizi naslovljenoj »Neugodne misli« koja je dugo vremena bila na indeksu zabranjenih knjiga u SSSR-u. U njoj je između ostalog (na)pisao: »Čekao sam revoluciju, a došlo je nasilje, čekao sam proleterijat, a dobili smo horde i rulju… dobili smo revolucionare koji nisu željeli promijeniti svijet već se samo dočepati vlasti, moći, privilegija i položaja, »osvojiti« bogatstvo koje im je postalo novi idol.« Ali bez ogleda na oštre kritike, Gorki se s elanom uključio u »popravljanje« novog poretka; za proleterske književnike-beskućnike osnovao je u Petrogradu »Dom umjetnosti« (osigurao im je smještaj i menzu) koji se ubrzo pretvorio u oazu slobodne i kritičke misli, naravno prije svega usmjerene protiv pojedinih političkih poteza novog režima. Zinovjev i Kamenjev, koji Gorkog i inače nisu mogli smisliti, nastojali su svim sredstvima, vršeći pritisak na Lenjina, ishoditi zatvaranje spomenutog doma u čemu su 1922. konačno uspjeli. Kamenjev je tom prigodom rekao: »Gorki bi mi već odavno sjedio u zatvoru da nema Lenjina«.

Čuvar ruske baštine 

A zapravo Gorki im se našao na meti, jer je u vrijeme drastičnog boljševičkog, tzv. crvenog terora (kao kontraudara na tzv. bijeli teror monarhističkih snaga), svojim ugledom spašavao brojne pisce i ugledne intelektualce građanske provenijencije koje je nova vlast željela likvidirati. Omogućio im je odlazak u emigraciju, ali neke usprkos intervencijama, ipak nije uspio sačuvati žive. »Crveni« su 1921. streljali pjesnika Nikolaja Gumiljova, a kada je iste godine u Rusiji izbila velika glad (vrijeme tzv. ratnog komunizma), Gorkom se zamjerilo što je osnovao Komitet za pomoć gladnima i tako od sigurne smrti spasio masu ljudi (koje je vlast tretirala kao neprijatelje); nije se radilo samo o intelektualcima, već i o predstavnicima građanskog sloja čija je jedina krivica bila što su bili pripadnici poražene klase. Istodobno, Gorki kao veliki ljubitelj, ali i znalac ruskog kulturnog nasljeđa i umjetničkog blaga (uključujući i ono tada prokazane pravoslavne crkve) nastojao ga je sačuvati od uništenja, jer u ono doba sve što nije bilo »proletersko«, smatralo se »buržujskim, koje treba baciti na smetlište povijesti«. U vrijeme ideološkog ludila i krvavog građanskog rata, Gorki je odigrao neprocjenjivu ulogu u očuvanju te baštine. Ali navukao je bijes mnogih na sebe i Lenjin mu je sugerirao da na jedno vrijeme napusti zemlju, dok se strasti ne smire. Gorki je (1921.) formalno otišao na liječenje u Njemačku, ali je ta njegova tzv. druga emigracija potrajala sve do 1931. (iako je 1928. na kratko boravio u SSSR-u). U Berlinu je Gorki zajedno s pjesnikom Vladislavom Hodasovičem osnovao (1923.) časopis za kulturu »Beseda«, boravio je u Pragu, a u jesen iste godine se s obitelji smjestio u Sorrentu, gdje se često družio s Ninom Berberovom, ali i baronesom Budberg, za koju se ispostavilo kasnije da je bila agentica sovjetske tajne službe i koja ga je stalno nagovarala da se vrati u domovinu, jer sovjetsko društvo gradi novu zemlju, novu kulturu i umjetnost i treba njegovu pomoć. S druge strane, Hodasovič ga je odgovarao od povratka, te je, posebice nakon Lenjinove smrti, od njega tražio da konačno jasno osudi boljševički režim jer je o tomu često pisao i govorio.

Na koncu, Gorki je učinio kompromis; ostao je u emigraciji, ali suzdržao se od daljnjeg kritiziranja sovjetskog režima, čini se, prije svega stoga, što je postao svjestan da bi upravo time ugrozio mit o vlastitoj veličini i ikoni proleterske književnosti. Zapravo, to je bio i glavni razlog za njegov definitivni povratak u SSSR. Na žalost, po povratku u domovinu, nakon upornih Staljinovih nagovora, dao se »potkupiti« i počeo je opravdavati i ono što je ranije žestoko osuđivao. Staljin ga je proglasio klasikom soc-realizma. Gorki je 1934. postao predsjednik Saveza sovjetskih pisaca i zapravo tako je dragovoljno upao u klopku koju mu je vješto postavio Lenjinov nasljednik. Zauzvrat, Gorki je počeo pisati apologijske tekstove o režimu, braniti, čak i opravdavati postajanje zloglasnih gulaga, kažnjeničkih kolonija (posebice tragičnog robovskog rada zatočenika na tzv. Belomorskom kanalu). Tih posljednjih pet godina života mnogi su mu zamjerili (posebice Solženjicin) i nazvali to izdajom vlastitih ideala. A kada je, čini se, ipak shvatio, u što se »uvalio«, pokušao se izvući iz Staljinovih kandži (tražio je da ga pusti na liječenje u inozemstvo, ali Vođa mu je »hladno preporučio« Krim), međutim već je bilo kasno. Kako smo rekli, ubrzo je umro, a čini se da je glavni razlog smrti bio upravo taj što je Staljin procijenio kako više ne treba njegove usluge i kako mu slavni pisac može napraviti samo nekakve nove probleme.

Neupitna književna veličina

Zapravo, sve ono istinski veliko i vrijedno, Gorki je napisao u emigraciji; od »Života suvišnog čovjeka« (1913.) preko romana »Artomonovi« (1925.), pa sve do tetralogije »Život Klima Samgina« (od 1925. do 1936.) sve je »zgotovio« prije povratka u SSSR. U svom najambicioznijem i najobimnijem djelu »Život Klima Samgina« (ostalo je nedovršeno; odnosno četvrti je tom nakon njegove smrti uredio prema izvornim bilješkama, tzv. urednički kolegij), Gorki je pokušao oslikati povijesna zbivanja uoči boljševičke revolucije, ali i opisati revolucionarni pokret iz perspektive jednog ruskog (malo)građanskog intelektualca. Usprkos određenim slabostima, ovo je djelo, pisano na tragu F. Nietzschea, paradigmatsko za njegovo stvaralaštvo, jer je puno vjere u neograničene moći čovjekova stvaralaštva, duha i znanja. Istina, još je 1932., odnosno 1936. napisao »Jegora Buličova« i »Vasu Željezanovu« (ranije često izvođenu i u našim teatrima), ali to bi mogli nazvati labuđim pjevom velikog književnog majstora, jer po povratku u domovinu, osim ovih dvaju »komada«, gotovo da ništa novo nije (ob)radio.

Pišući o suvišnim ljudima, lutalicama, prosjacima, kriminalcima, bogotražiteljima, malograđanima, kulacima i mužicima, radnicima, poluinteligentima itd., dakle tipičnoj skali karaktera s dna ruskog društva, uz izraženu humanističku i socijalnu notu, njegovo je djelo odisalo i izrazitom lirskom osjećajnošću, možda najbolje iskazanoj u »Poemi o sokolu« (1895.), a kasnije često variranoj u ukupnosti njegove literature. Mnogi danas Gorkog drže samo za angažiranog, proleterskog pisca, predvodnika soc-realističke literature koja nije ostavila dubljeg traga u povijesti umjetnosti, ali ako si recimo netko da truda i pročita njegove maestralne opise Italije ili Povolžja, koji su možda jedne od najljepše napisanih stranica u povijesti (pre)bogate ruske literature, uvjerit će se vrlo lako da se, bez ogleda na sve, radi o velikom piscu koji je na žalost bio i ostao sužanj vlastite biografije.

Desetljećima je vodeći sovjetski tjednik za kulturu i književnost »Literaturnaja Gazeta« izlazio sa zaglavljem na kojem su se nalazili likovi velikana ruske književnosti (poput Puškina i sl.), a među njima i Maksim Gorki. Međutim, nakon perestrojke, a posebice u tzv. postkomunističkom ruskom periodu, portret Gorkog skinut je s naslovnice spomenutog tjednika i time se simboličkim gestom želio sugerirati raskid sa sovjetskom prošlošću. Ali, čini se, na pogrešan način, jer Gorkom se uistinu može dosta toga zamjeriti, ali njegovu književnu veličinu, usprkos svemu, nije moguće osporiti.