Grad: Rijeka
Danas: 35° vedro
Sutra: 18° 35° moguća oluja
23. lipnja 2017.
Luciferverzije

Stilske vježbe bunta i otpora: Fascinantan umjetnički svijet Lucića i Dežulovića

Foto: Silvano Ježina
Foto: Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 30. siječanj 2017. u 13:24 2017-01-30T13:24:09+01:00

Prošli petak Predrag Lucić i Boris Dežulović do posljednjeg su stajaćeg mjesta svojim »Melodijama« napunili riječku knjižaru Ex libris, da svoje scenske rugalice svečano uvedu među najdugovječnija i najuspješnija scenska uprizorenja na području bivše Jugoslavije

Pa odlučili da pokušaju, jednostavno, pjesmom: pjevat će, dogovorili su se, pjesme koje kane predstaviti, jer one ponajvećma i jesu pisane kao parodija popularnih skladbi, a cijeli će nastup – provokativno, naravno – nazvati »Melodije Bljeska i Oluje«.

Deset godina kasnije, u prošli petak, 27. siječnja 2017., Lucić i Dežulović do posljednjeg su stajaćeg mjesta svojim »Melodijama« napunili riječku knjižaru Ex libris, da svoje scenske rugalice svečano uvedu među najdugovječnija i najuspješnija scenska uprizorenja na području bivše Jugoslavije.

Raskoš i rugalaštvo naslova

Neobuzdana igra jezikom najvažniji je kreativni postupak obojice autora »Melodija«, pa je tako i s naslovima njihovih nastupa. Započete kao »Melodije Bljeska i Oluje«, naslov im se iz nastupa u nastup protejski mijenja, uvijek s kakvom duhovitom nakanom: u Križevcima su prozvane »Melodijama križa i ovaca«, u Splitu – »kurbi et oporbi«. Kada je Milanovićeva vlada nakanila bušiti jadransko dno, Studio Ludež zapjevao je »Melodije nafte i tupine«, a kada je Kolinda Grabar-Kitarović najavila kandidaturu za predsjedničke izbore – »Melodije koke i Kolinde«.

Uoči hrvatskoga ulaska u EU nazvane su »Melodije sela i Brisela«, a bile su, bogme, i »Melodije krvi i kulture«, »Melodije Srba i čekića«, »Melodije ruba i pameti«, »Melodije Istre i Kvarnera»... »Melodije smijeha i slobode«, pak, imale su dvije varijante: hrvatsku smo citirali, a srpska je pisana ovako: »Melodije cmexa i slobode« – pa vi čitajte kako vam drago.

I statistika je već impresivna: pod raznovrsnim naslovima, »Melodije« su u tih deset godina izvedene 170 puta, a vidjelo ih je, prema gruboj procjeni, između petnaest i dvadeset tisuća ljudi. Povjesničari kazališta jednom će »Melodije« možda uvrstiti u red scenskih veterana koji započinje »Stilskim vježbama« Pere Kvrgića i Lele Margitić, predstavi koja je 2009., o 41. obljetnici u istoj glumačkoj postavi, uvrštena u Guinessovu knjigu rekorda.

Jedinstveni scenski čin

Nastupili su Lucić i Dežulović u svim državama bivše Jugoslavije, osim zasad na Kosovu, te u Njemačkoj, Norveškoj, Švedskoj, Luksemburgu, Belgiji i uskoro će u Češkoj. Pritom vrijedi zapamtiti da su u zgradi Europskoga parlamenta u Bruxellesu, pred uparađenim europarlamentarcima, pjevali svoju znamenitu parodiju propagandne »Jugoslavije« Zdravka Čolića iz 1980. – »Euroslavijo, Euroslavijo«.

Nastupali su u svim zamislivim vrstama prostora, od kazališta, klubova i kafića, preko profesionalnih »Coloseum« kockarnica, gradskih vijećnica i klasicističkih austrougarskih zdanja, do disko klubova i poprišta partizanskih bitaka. »Fenomenalno je bilo u Jablanici, na poljani iznad srušenog mosta iz bitke na Neretvi«, prisjetio se za naš list Predrag Lucić. »Ljeto je bilo, pustopoljina, vitar ti vitla papire, kad, u jednom trenutku, s minareta – ezan. I mi, naravno, prekinemo pjesmu. Sad, ide ezan, ide, ide, k'o Grateful Dead traje, a ljudi se pomalo smiju... I Boro pita, ka, 'Kol'ko ovo inače traje?' I onda cura iz publike dobaci: 'Zadnji put, petsto godina!'«

»Melodije« su jednostavna, rudimentarna scenska forma: Lucić i Dežulović sjede i pjevaju, uz butelju crnog vina kao neizostavan potpomažući rekvizit. Izvode, najčešće Lucićeva, nova parodijska ispisivanja poznatih tekstova popularnih tekstova, te kazuju vlastite stihove namijenjene čitanju. Reklo bi se, na prvi pogled, kako je riječ o lakome, bećarskom pučkome veselju s recitacijama i pjevanjem. No taj je dojam površan: »Melodije« su razorna, na ovim prostorima neviđena politička satira izvedena sofisticiranim umjetničkim izrazom, što ih čini jedinstvenim scenskim činom u povijesti izvedbenih umjetnosti ne samo bivše Jugoslavije, nego vjerojatno i u europskome kulturnom krugu uopće.

Bez prethodnika

Da to nije pretjerivanje, neka posvjedoči citat iz knjige »Protiv svih nastava – parodije Predraga Lucića« filologa i prevoditelja Sinana Gudževića, autoriteta za povijest parodije, koji je Lucićeve pjesničke rugalice, tu izvedbenu okosnicu »Melodija«, nazvao »vjerojatno jednima od najboljih i najzahtjevnijih koje je svijet dobio, računajući od prvih paroda Hegemona i Polemona u petom stoljeću prije našeg računanja vremena«. Kako god bilo, u hrvatskoj kazališnoj tradiciji, »Melodije« Lucića i Dežulovića zaigurno nemaju prethodnika. Riječ je o dosad nepoznatome književno-scenskom fenomenu koji, citiramo li književnog kritičara Krunu Lokotara, možemo nazvati »lucidarijama«, ili, kako su ispalili Lucić i Dežulović, i »lucifernalijama«, pa i »luciferverzijama«.

Jer višeslojan je smijeh koji one izazivaju: dobronamjerno satiričan, »lucidarijski«, kad ismijava »bezbolne«, svakodnevne i vječne ljudske mane, poput gramzivosti ili potkupljivosti; oštar i rugalački, »luciferverzijski«, kad parodira, recimo, postupke Zlatka Hasanbegovića kroz parodiju Perkovićevih »Čavoglava»; ali dramatičan i taman, doslovno »lucifernalijski«, kada zaleđuje osmijeh na licu kroz čitanje Dežulovićevoga »Imperativa« ili »Glorije mundi« iz »Pjesama iz Lore«, ili kroz pjevanje, na primjer, »Na Balkanu grob do groba«. U toj su pjesmi, razotkrivajući licemjerje i uzaludnost poslijeratnih državničkih isprika, Lucić i Dežulović u jedan napjev smiješali »Na Kordunu grob do groba« i »Možda, možda« Lakih pingvina iz 1982., sučeljavajući Borisa Tadića i Ivu Josipovića s kosturom poginuloga u ratu, koji im poručuje da je »pao za Honduras«.

Uznemirujući je tu već i kontrast bolnoga ratnog napjeva o majci koja traži poginulog sina s lepršavom rockerskom cupkalicom iz ležernoga razdoblja ranih osamdesetih; a kad na te melodije nalegne još nesmiljena Lucićeva parodijska prilagodba, pjesma se pretvara u jezivu satiru od koje slušatelja prolaze hladni srsi. Dogodilo se to još jednom u prošli petak, u knjižari Ex Libris i u organizaciji riječkoga Adamića, »na teritoriju slobodnoga grada Rijeke«, gdje se publika još jednom uvjerila da su Lucić i Dežulović stvorili fascinantan, u umjetničkome svijetu vjerojatno jedinstven spoj najoštrije političke satire, sofisticiranoga pjesništva, slobodarske opuštenosti i životne radosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka