Knjiga Charlotte Beradt

Snovi pod Trećim Reichom: Noćne more u vrijeme nacizma

Kim Cuculić

Njemačka novinarka i publicistkinja donosi i komentira sadržaje snova koje su Nijemci različite dobi i društvenog statusa, a među njima su i Židovi –  usnuli



Goebbels dolazi u moju tvornicu. Zapovjedio je da se osoblje poreda u dva reda, slijeva i zdesna. Ja moram stati između njih i dići ruku u Hitlerov pozdrav. Treba mi pola sata da je uspijem dići, milimetar po milimetar. Goebbels gleda moje napore kao kazališnu predstavu, ne pokazujući ni odobravanje ni neodobravanje.


No kad sam konačno digao ruku, kaže četiri riječi: »Ne želim vaš pozdrav«, okrene se i krene prema vratima. A ja stojim u vlastitoj tvornici, među vlastitim ljudima, na stupu srama, dignute ruke. Tijelo mi je sposobno samo za to, a oči su mi prikovane za njegovo zgrčeno stopalo dok šepajući izlazi. Tako stojim do buđenja – ovo je san vlasnika tvornice, usnut trećeg dana nakon Hitlerova prisvajanja vlasti, i jedan od snova koje je Charlotte Beradt zabilježila u knjizi »Snovi pod Trećim Reichom« koju je ove godine objavio zagrebački »Disput«.


U ovoj jedinstvenoj knjizi njemačka novinarka i publicistkinja Charlotte Beradt donosi i komentira sadržaje mnoštva snova koje su Nijemci različite dobi i društvenog statusa – od vlasnika tvornice do čistačice, od obrtnika i trgovaca do studenata, liječnika i činovnika, a među njima je niz Židova – usnuli, a ona ih je anketiranjem prikupila u vrijeme nacističkog režima, u periodu od 1933. do 1939. godine.




Ova zbirka snova, ili više noćnih mora, pruža nešto što ne nudi nijedna druga vrsta povijesnih izvora, a to je zaprepašćujuća promjena perspektive koja proširuje vidokrug i otvara slojeve do kojih ne dosežu čak ni dnevničke zabilješke. Zabilježeni snovi uvode čitatelja u naizgled privatnu svakodnevicu, u koju prodiru valovi propagande i terora.


Sanjači vide kako se čitav tehnički aparat moderne civilizacije (ministarstva, carinske postaje, škole, vojarne, zatvori, bolnice, policijske uprave…) pokreće i kako se svaljuje na njih ne bi li usmjerio, promijenio ili izobličio njihovo vlastito ponašanje. Kako u pogovoru knjige navodi Reinhart Koselleck, u snovima se s tjeskobnom jasnoćom pokazuje kako sve što ima udjela u olakšavanju ili reguliranju moderne svakodnevice, u nacizmu istodobno čovjeka lišava njegova osobnog integriteta.


– Čovjeka se prisiljava da pjeva kao i drugi, da pozdravlja kao i drugi, da govori kao i drugi, da bude pasivan sudionik; prisile su to kojima sanjač nastoji umaći tako što im se podčinjava. Vlastite misli bivaju otuđene tako što se prilagođavaju propagandnim frazama: od obaveze da se govori do zapovijedi da se šuti, sve do zabrane sanjanja kao krajnje posljedice terora u mediju sna – piše Koselleck.


Privatni život


Charlotte Beradt (1907-1986) odrasla je u Berlinu u židovskoj trgovačkoj obitelji, a do dolaska nacista na vlast radila je kao novinarka i publicistkinja. Bila je članica Njemačke komunističke partije, ali ju je napustila zbog neslaganja sa sve većom staljinizacijom. Godine 1939. emigrirala je nakratko u Englesku, a od 1940. živi u New Yorku. Poslije rata postala je stalna suradnica zapadnonjemačkog radija i počela objavljivati priloge u časopisima i novinama u domovini, a bavila se i prevođenjem s engleskoga na njemački; među ostalim prevela je više eseja Hannah Arendt. Njezina prva knjiga »Snovi pod Trećim Reichom« u Njemačkoj je objavljena 1966., a u SAD-u 1968. godine.



U Njemačkoj je 1934. jedan čovjek u snu počinio zločin koji se sastoji u izjavi: »Ničemu se više ne veselim«. Taj čovjek, činovnik zaposlen u gradskoj upravi, usnio je:»Navečer sam, kao svake večeri, oko osam razgovarao telefonom sa svojim bratom, svojom jedinom prisnom osobom i prijateljem. Nakon što sam, opreza radi, pohvalio Hitlera da ispravno postupa i podičio se koliko nam je dobro u narodnoj zajednici, rekao sam: »Ničemu se više ne veselim«… Usred noći zvoni telefon. Bezizražajan glas kaže: »Ovdje Ured za kontrolu telefonskih razgovora« – i ništa drugo. Odmah znam da je moj zločin bilo ono s veseljem, čujem sebe kako nudim argumente, molim i preklinjem da mi samo ovaj put oproste, da samo ovaj put ništa ne prijave, da ništa ne prenesu, da mi ništa ne uzmu za zlo… Glas ostaje potpuno nijem i bez riječi prekida vezu, ostavlja me u mučnoj neizvjesnosti.«


Na početku prvog poglavlja Beradt citira Roberta Leyja, vođu nacionalsocijalističkog političkog ustroja, koji je rekao: »Jedini čovjek u Njemačkoj koji još ima privatni život onaj je koji spava.« Na temelju snova koje je analizirala, autorica zaključuje da je ovaj nacistički vođa podcijenio mogućnosti Trećeg Reicha.


Charlotte Beradt prikupljala je snove što ih je diktirala diktatura. Pitala je 300 osoba o njihovim snovima, a snove Židova obradila je u posebnom poglavlju. Prikupljanje snova nije bilo jednostavno, jer su ih se mnogi bojali ispričati. Stoga je Beradt pitala ljude iz vlastite okoline o njihovim snovima. Oni koji su imali korist od režima ili su mu povlađivali bili su teško dostupni, pa je Beradt pitala krojačicu, susjeda, tetu, mljekara, prijatelje… Bez obzira na starosnu dob, društveni status i stupanj obrazovanja, njihovim snovima zajednički su elementi međuodnosa totalitarnog režima i čovjeka. Analize tih snova predstavljaju doprinos psihologiji strukture totalitarne vladavine. Autorica često citira Kafku, čije su parabole primjenjive na totalitarno stanje.


U Reichu plavokosih


U knjizi je naveden i primjer jedne djevojke, izraženijeg nosa, koja je bila uvjerena da je svi smatraju Židovkom. Njezine snove počeli su nastanjivati nosovi i isprave:


»U Ured za dokazivanje arijstva (koji pod tim nazivom nije postojao) donosim potvrdu o mojoj baki radi koje sam mjesecima jurcala unaokolo. Činovnik, koji izgleda kao mramorni kip i sjedi iza zida, diže ruku preko tog zida, uzima potvrdu, cijepa je na komadiće i spaljuje ih u peći ugrađenoj u zid: »Jesi li sada još uvijek čista arijka?«


U ovom snu pristup zakonu ne čuva kafkijanski vratar, nego činovnik  koji se svakome tko nema podobnu baku obraća s »ti«.


Druga sanjačica imala je kosu, oči i boju kože koji su odudarali od plavog tipa. Ti snovi mogli bi se obuhvatiti naslovom: »Iz života tamnokose u Reichu plavokosih«. Njezin san bio je ovakav:


»U društvu samih plavokosih i plavookih neko dvogodišnje dijete, koje još uopće ne zna govoriti, otvara usta i kaže mi: »Ali vi uopće tu ne spadate«.


Za one koji se bave poviješću Trećeg Reicha ovi snovi su prvorazredan izvor. Ne radi se o sanjačima čiji su snovi nastali u okružju psihopatologije, klinike za živčane bolesti ili terapijskog kauča, već je riječ o normalnim, svakodnevnim snovima. Međutim, upravo ta njihova normalnost i svakodnevnost rasvjetljuju ono što je teško pojmljivo u događajima nakon 1933. godine.