Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
7. prosinca 2019.

Slobodan Šnajder - »Umrijeti u Hrvatskoj«: O povijesti koja (ni)je (pre)stala

snimio Marko Gracin
snimio Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 15. kolovoz 2019. u 14:35 2019-08-15T14:35:13+02:00

Na koncu nije li prava konstatacija da smo zakazali mi, a ne naši ideali. U Šnajderovom tekstu nema gorčine (ima samo tuge); pisao je i postupao tako da će ga naša povijest (za)pamtiti, međutim veliko je pitanje: je li to, može li to biti utjeha za godine poniženja, patnje, ignorancije i prezira? 

Slobodan Šnajder je nedavno u izdanju Frakture objavio knjigu eseja »Umrijeti u Hrvatskoj«, u kojima (a ima ih pet) raspravlja o pitanjima svjetonazora, Krleži, piše o Laszlu Vegelu, Darku Gašparoviću i još mnogo čemu drugom, a središnji tekst, istoimen s naslovom knjige, zapravo je uz esej »Iluminacije«, svojevrsna memoarska proza koja s briljantno napisanim romanom »Doba mjedi« (2016.) čini cjelinu. Sam Šnajder tvrdi: »Izvori za »Doba mjedi«, i izvori za ovu knjigu često su jedni te isti«.

Razlika je samo u tomu, nastavlja Šnajder u sličnom tonu i duhu, što je u ovoj knjizi ispisao samo ono malo što on misli da zna, dok je u romanu imaginarno nadogradio sve što nije znao, niti je mogao znati. I na koncu, pisac »priznaje« kako je naslovni esej »u dosluhu s biografskim knjigama Josipa Horvata«, jer živjeti »u ovom dijelu svijeta, sveudilj znači preživjeti«. A za (pre)živjeti u Hrvatskoj oduvijek treba i malo (više) sreće, naravno i hrabrosti, pameti, znanja i mnogo čega drugog, ali to je već »roba« koja se na ovim prostorima slabo prodaje i kojoj u nas neprestano pada cijena.

U mnogih do bescjenja, osim u rijetkih među koje nesumnjivo spada i Slobodan Šnajder, a i to je jedan od razloga što je već godinama književnik kojeg se prešućuje, ili marginalizira. Svojim stavovima Šnajder godinama izaziva žučne i burne reakcije, prije i iznad svega osude i prozivanja (a tek sporadično pohvale); drame mu se u domovini gotovo i ne izvode (desetak ih nikada nije ugledalo svjetla pozornice, a jedan od najboljih hrvatskih dramskih tekstova uopće »Hrvatski Faust« u HNK-u nikada nije postavljen, iako se u tekstu govori i o njemu), ali zato se izvode u Njemačkoj i Austriji, a već spomenuti »Hrvatski Faust« upravo je u Njemačkoj izveden više od sto puta.

Jednako su mu tako osporavani i romani, kao uostalom i svi ostali tekstovi, ali očito u pitanju nisu estetski i(li)umjetnički razlozi, već su oni, nazovimo ih tako »izvanknjiževne prirode«, jer svojim snažnim pismom Šnajder duboko zadire u bolesno tkivo hrvatske povijesti i suvremenosti. Gotovo anatomski preciznim rezom secira bolne točke našeg društva (političke, socijalne, književne i ine), raspravlja o dobru i zlu, istini i laži, zločinu i kazni, pravdi i nasilju i utoliko nas ne treba ni malo (za)čuditi što u svojoj domovini, u Hrvatskoj nije baš persona grata.

Veliki pisac

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća na radost domoljubne književne družine, velikih riječi, ali bez pravih misli, bio je izbačen iz DHK-a; godinama je boravio između, kako je to lijepo napisao Predrag Matvejević, egzila i azila (uglavnom u Njemačkoj), da bi nakon svega, tamo negdje sredinom 2000. godine, kada mu je u ZKM-u (u kojem je bio ravnatelj), u režiji Branka Brezovca bila postavljena drama »Peto evanđelje«, pisana po predlošku dnevnika Ivana Jakovljevića »Konclogor na Savi«,nadležni »domoljubni higijeničari« zaključili kako je Šnajder ponovo pretjerao te da mu više ne treba dozvoliti da državotvornim novcem truje duhovno zdravlje nacije i provodi svoje antihrvatske eksperimente. A ako za to u svijetu postoji interes (a postoji, što dokazuju prijevodi njegovih knjiga i izvedbe njegovih drama u Francuskoj, Italiji, Danskoj, Norveškoj, Irskoj i dakako u Srbiji, što je nota bene, krunski dokaz autorova duhovna otpadništva), neka to onda tamo i rade, ali molim lijepo, nikako ne u Hrvatskoj.

Šnajder je, htio to netko priznati ili ne, živi klasik hrvatske novodobne literature; jedan je od rijetkih naših pisaca koji nešto predstavlja i na širem europskom književno-kulturnom planu i svakako spada u odabrani, elitni krug europskih civilizacijskih dometa. I upravo mu je to najveća kazna, jer Hrvatska ne zna, kao što to u pravilu nikada do danas nije ni (sa)znala, što (u)činiti sa svojim velikanima. Premala je da bi ih posvema odbacila (Krležin je poučak ilustrativan; uostalom ni sam Šnajder ne krije svoju fascinaciju, po njemu najvećim hrvatskim piscem, ne samo naše epohe), ali Šnajder je ujedno nedovoljno nacionalan, premalo naš, a da bi ga se bez ostatka prigrlilo. To je vječiti začarani krug hrvatske kulture (i politike), ničeansko vječno vraćanje istog u kojem, u našim prilikama, tragično vremenom postaje komično, ali zato ne i manje krvavo. Otuda i taj nostalgično-melankolični memento, ponekad čak i zavodljivo sentimentalan ton Šnajderova rukopisa koji se tako snažno osjeća, posebice u ovih pet eseja uvrštenih u knjigu o kojoj pišem ove laude. Ali, uvjeren sam kako su potpuno zaslužene, jer je Šnajder, kako je to zapisala dr. Snježana Banović, »problematizirao skoro sve naše najznačajnije teme koje ga gotovo već pola stoljeća zaokupljaju, a u kojima ima i zna što reći«.

Šnajder piše otvoreno i pošteno; razotkriva se i kao čovjek i kao pisac, ali on već ima dovoljno godina (prešao je u sedmo desetljeće svoga života) da bi vodio računa o trivijalnostima. Svode se računi, to nikada nije ugodno (pitanje je koliko je i korisno), i stoga bez ikakvih predrasuda piše o sebi, svojoj majci i ocu (kojima je i posvetio svoj veliki roman »Doba mjedi«), ne samo ono što je stvarno bilo i što se stvarno događalo, već i ono što se moglo, a ipak se nije dogodilo. To je uostalom, tvrdi autor, i razlika između povjesnika i pjesnika, a to je ujedno »sve što imam reći na te teme« - zaključuje Šnajder. Drugi neka pretražuju, popravljaju, oduzimaju ili dodaju, ali priznajmo: Šnajder je (vele)majstorski obavio posao i u duhu Jeana Cocteaua mogao bi zaključiti: »Umjetnost je djelo koje se opire prihvaćanju svakodnevnog uma«. Šnajder se, a to ovi eseji maestralno potvrđuju, odupire sigurnosti tzv. općih mjesta, sve o čemu je pisao naziva pravim imenom, konkretno proziva zlo i bez dlake na jeziku sučeljava se s oponentima. Rekao bih, u duhu Jean-Paula Sartrea preporuča kako treba biti prijatelj s istinom do mučeništva, ali ne i njen zaštitnik do netrpeljivosti. I upravo taj osjećaj mjere čini Šnajdera velikim piscem, a to je ujedno i ono što tako nasušno nedostaje svekolikoj hrvatskoj literaturi i kulturi.

Nostalgično i ironično pismo

Naša povijest nije samo povijest koju treba kontekstualizirati posredovanjem hrvatsko-hrvatskih (lijevo-desnih), hrvatsko-srpskih odnosa ili uopće unutar jugoslavenskog projekta; samo tu tražiti izvorišta naših zabluda i predrasuda, tragedija, ali i ushita je pogrešno, ili u najmanju ruku nedostatno. Hrvatska je priča daleko više srednjoeuropska priča i tek uvažavanjem ove činjenice (ali i mediteranskih okvira naše kulture i povijesti) možemo kritički (pre)ispitivati naše promašaje i pogreške koje smo uvijek (rado) činili u korist vlastite štete. Zaista, kako je moguće, pita se Šnajder, da još uvijek nismo svjesni kako nas s našim arhetipskim »neprijateljima« (jučer su to bili Nijemci, Mađari i Talijani, a danas ponovo Srbi) daleko više stvari povezuje, nego li što nas razdvaja. Upravo stoga, kako piše Šnajder: »Živimo razne odgode… Umjesto da razmišljam o vremenu i njegovoj nepojamnosti, razmišljam danas više o povijesti…i razloge tomu valja tražiti da sam derao klupe u seminarima Praxisa i praksisovaca«.

Upravo ova opterećenost poviješću (breme s kojim se ne znamo nositi) razlog je tolike nesigurnosti u sebe same; u nas su stvari uvijek jednostavno komplicirane: ili sve nekritički prihvaćamo, ili sve isto tako vehementno odbijamo. Ta nesigurnost u svoj identitet o kojem tako zaprepašćujuće visokoparno tamburamo, u vlastitu kulturu i povijest na koje se rado pozivamo, a da i ne znamo govorimo li o mitu ili realitetu, prati nas kao zla kob kojoj ne znamo, a čini se, niti želimo naći lijeka. Šnajder to dobro osjeća i utoliko je njegovo nostalgično i ironično pismo (»nostalgija je uistinu važnija nego stvarnost«) mnoštvu Hrvata teško probavljivo i prihvatljivo, jer dira u nezaliječene rane i uvijek je isuviše bolno, a da se bez otpora prihvati istina. Šnajderu se pripisuju nečasne nakane, stigmatizira ga se, i na koncu konstatira: što na kraju očekivati od čovjeka koji ne voli Hrvatsku? Ali, ništa pogrešnije od toga; upravo zato što voli Hrvatsku, kritički joj pristupa.

Eseji o svjetonazorima

Šnajder efektno barata posebnom sposobnošću i vještinom da o ljudima, stvarima i događajima, bilo da piše toplo ili kritički, uvijek ostaje na distanci koju shvaća kao prostor slobode, a upravo je to mnogim kritičarima prava mora jer se u takvim prostorima jednostavno (iz)gube. Trebaju im snažna povijesna, nacionalna, politička, ideološka i ina uporišta, a upravo ih Šnajder u svom djelu do kraja razotkriva i bez ostatka propituje. Nesvjesni smo, tvrdi, kako takvim pristupom i potragom za osloncem osiromašujemo sebe same, i od šume ne vidimo stablo. Mnogo od onoga što je bilo, ili je trebalo biti napisano ili iskazano filozofskim, povijesnim, teološkim ili nekim drugim »znanstvenim« narativom, na pravi je način (p)ostalo zapisano tek u Šnajderovoj literaturi.

Njemu je uspjelo ono što je tek malom broju srednjoeuropskih pisaca uspjelo: (trans)formirati specifično nacionalnu (konkretno hrvatsku) po-etiku, učiniti je novom i drukčijom, a ostati u dosluhu s vremenom i u korespondenciji s temama o kojima piše. Šnajder je reagirao na velike, tragične povijesne teme i (pro)mjene 20. stoljeća. S jedne je strane vlastitu literaturu »žrtvovao« političkim sadržajima, a istodobno se odbio podčiniti tim i takvim imperativima burnog (ne)vremena u kojem živi. Jer, ono što se dešavalo na marginama (da ne kažem u fusnotama) svih ovih podjednako tragičnih i veličanstvenih povijesnih kretanja, Šnajder je dodirujući povijesni okvir ispisao potresnu priču o ljudima koji se u tomu nisu snašli, jednostavno stoga jer to nije bilo njihovo vrijeme. To su nesretna vremena u kojima »ljudi hodaju naokolo umotani u zastave, urasli u ovu ili onu odanost do neprepoznatljivosti njihovih negdašnjih ljudskih kvaliteta: nisu svi koji su u ratu pali ujedno i ubijeni; neki još žive, ali, pali su ispod minimuma kriterija za ljudskost«.

Utoliko su ovi eseji i eseji o svjetonazorima (posebice onaj naslovljen »Iluminacije«) kojim i započinje Šnajderova knjiga, iako i sam, kako kaže, u početku (misli na godine 1969./70.) nije ni bio svjestan ove činjenice. Između ostalog je zapisao: »Ne smatram se osobito hrabrim pojedincem. Sreo sam ih u svom miljeu koji su bili konzekventniji i odvažniji od mene u zastupanju svojih stavova, bez obzira što ja danas mislio o tim stavovima i kamo su nas odveli. Nisam uskakao iz jednog svjetonazora u drugi i ništa mi nije suspektnije, a ni odvratnije, od aktualnog presvlačenja na otvorenoj sceni. Te je pojedince (a ja bih osobno dodao mase) Kangrga krstio kao švercere vlastitog života«. I malo dalje nastavlja: »Najbolji ljudi Titove revolucije, koju, što nikada nisam krio, držim autentičnom revolucijom, i sami su neprekidno, kritički, mjerili svoje stavove, napose u odnosu na tako nekritičkog vođu kao što je bio Josip Broz…Bojim se da (on) nikada nije stvarno razumio Krležu i možda ga je baš zato vodio sa sobom u zlatnoj krletki kao careva slavuja u bajci Oscara Wildea… ali oni jesu naši svjetski ljudi, Tito po onome što je djelao, Krleža po onome što je pisao«.
Velika se događanja na koncu uvijek deformiraju, ili kako je to Krleža u jednom davnom razgovoru s Matvejevićem pomalo cinično prokomentirao: »I studenti će (misleći na događaje iz ‘68) doživjeti kao i mi ispunjenje svojih ideala«. A od ispunjenja snova i ideala, koji vremenom postaju košmar, gotovo da gore kazne i nema. Šnajder je pisao o čovjekovoj izgubljenosti u labirintima povijesnih procesa, o ljudima koji se traže, ali i teško (s)nalaze, a u eseju posvećenom dugogodišnjem bliskom prijatelju Darku Gašparoviću (povodom njegove smrti) ispisao je svojevrsnu odu o prijateljstvu i odanosti.

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su se ljudi našli u zagrljaju dnevne politike, Šnajder i Gašparović, duhovno bliski ali idejno različiti, odlučili su se tomu suprotstaviti. Obojica su »otkazali« tim demonima dnevne politike, po njihovom mišljenju na vrijeme, da bi autor ovih eseja zaključio: »Ne postoji nijedan ljudski razlog zašto bismo tim demonima priznali tu premoć«. Recimo Gašparović nije mogao prihvatiti Šnajderov stav o Stepincu koji je »bio čovjek koji nije mogao pomiriti načelo stvarnosti što ga je okruživala s načelom vjere, ali to svakako nije bio razlog da svatko za sebe zadrži svoje mišljenje i da prijateljstvo ostane nepoljuljano. I to je obrazac o kojem je Šnajder pisao u svom sjajnom eseju i o velikom mađarskom piscu iz Novog Sada, Laszlu Vegelu; bit je prihvatiti Drugog, naučiti se na Drugog i Drukčijeg i to je taj, kako ga je Vegel nazvao »minimalni program koji traži maksimalnu žrtvu«.

Šnajder je bez sumnje angažirani intelektualac, ali i pisac; međutim time njegova literatura ni u čemu ne gubi, nije to nekakva programatska književnost s tezom; upravo obrnuto, baveći se stvarnošću takvom kakvom ona biva, i Šnajderova literatura postala je snažnija i upečatljivija. Angažiranost je po(r)uka da nema izdaje i predaje; uostalom to su teme koje je Šnajder fascinantnom akribijom varirao pišući svoje danas već glasovite kolumne u Novom listu (koje je kasnije i uknjižio) i u kojima je na samo njemu svojstven način analizirao »bespuća hrvatske povijesne i suvremene zbilje«. A kada se svojedobno upustio i u konkretan politički angažman (u okviru tzv. nove ljevice Stipe Šuvara) znao je dobro u što se upušta, da je to projekt koji je daleko ispred svoga vremena, koji danas, sada i ovdje, nema nikakvih izgleda, ali tko mari za to: važno je, kako bi rekao Rilke: ne pobijediti, već izdržati. Šnajder je jedan od rijetkih koji je (o)stao uz svoju mladost, uz njene zanose i zablude, jer to je pitanje svjetonazora, znači pitanje časti, poštenja i morala. Ne okretati leđa svojim idealima, kada svi drugi to čine, ma koliko nam se to čini promašenim i donkihotskim, jasno nam govori tko je to i što je to Slobodan Šnajder.

Na ponos europske i svjetske literature

Na koncu nije li prava konstatacija da smo zakazali mi, a ne naši ideali. U Šnajderovom tekstu nema gorčine (ima samo tuge); pisao je i postupao tako da će ga naša povijest (za)pamtiti, međutim veliko je pitanje: je li to, može li to biti utjeha za godine poniženja, patnje, ignorancije i prezira? Zadaća pisca je pisati, a ne biti partijskim ili nacionalističkim činovnikom; konvertitstvo, poltronstvo i kukavičluk masovne su (ne samo) hrvatske pojave; ali ništa neobično, nova vremena traže i nove prilagodbe, ali to ne znači da se na te fenomene ne treba i kritički osvrnuti. Tko na to ne pristaje, mora platiti cijenu nepristajanja; Šnajder je toga bio svjestan i šutljivo je podnosio svoj usud uporno ispisujući kartice tekstove. Da se prilagodio »novim vremenima« sigurno bi materijalno profitirao, ali izgubio bi ono važnije, do čega mu je (naravno uz obitelj) najviše stalo, izgubio bi samopoštovanje.

Dakle, moglo se i drukčije, ali to onda ne bi bio Šnajder. Veliki pisci imaju taj privilegij talenta i umijeća (upravo stoga su i veliki) da tijekom svog stvaralaštva ispišu rečenice koje imaju veću snagu i značaj od cijelog niza povijesnih i politoloških traktata i knjiga. To je znalo izazvati salve kritika, objeda i napada na pisca koji se usudio dirnuti u naci(o)-tabu teme; Krleža je tu paradigmatski primjer. Međutim, on je toliko veliki pisac da je mogao podnijeti (i još uvijek podnosi) svaku (ne)istinu o sebi, a jednako tako bi trebalo biti i sa svekolikom hrvatskom kulturom. Ona je dovoljno struktuirana, snažna i duhom bogata da bi morala moći podnijeti bilo koju i bilo kakvu kritičku riječ o sebi. Svatko mora biti svjestan kako svako, pa i najostrašćenije propitivanje bilo koje neugodne slike o sebi samom, neće niti može naškoditi piscu od formata. On time neće izgubiti na svojoj veličini i značenju; upravo suprotno.

Isto je tako i s kulturom u cjelini. A to je ono o čemu, između ostalog, neprestano piše Slobodan Šnajder kada citira Hegela naglašavajući kako su »dani sreće u povijesti naroda prazne stranice«, on time ujedno ukazuje i na usud svakog pojedinca ponaosob. S Kantom se pita: »Što je čovjek?«, a 20. je stoljeće odgovorilo: »Čovjek je biće koje bez ikakvog razloga ubija druge ljude«. Svaki je čovjek povijesni i prirodni unikum, galaksija za sebe. Samo mi danas, nastavlja Šnajder, »nesravnjivo više znamo o galaksijama…ali, znamo manje od Kanta o onome što je čovjek«. Utoliko je literatura, posebice ona čijim sadržajem kola krv života i znatiželje, nasušna potreba svakog vremena; pisac je slikar koji pokušava naslikati sliku, koja se nikada do kraja ne da uokviriti. Pravi pisac zna da se bavi povlaštenim, ali veličanstveno zaludnim poslom, ali i dalje to čini uporno, jer drugo ništa ne zna, niti želi. A na tom putu već pedesetak godina ustrajava i Slobodan Šnajder, ostavljajući nam u nasljeđe veliko i moćno djelo koje je usprkos svemu i ma što tko o tomu mislio, na ponos naroda i kulture kojoj pripada, ali i na ponos europske i svjetske literature uopće.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.