Grad: Rijeka
Danas: 6° snijeg
Sutra: 8° 10° moguća kiša
13. prosinca 2017.
Ruski pisac

Slikar novodobne apokalipse: Osamdeset godina od smrti književnika Jevgenija Zamjatina

Slikar novodobne apokalipse: Osamdeset godina od smrti književnika Jevgenija Zamjatina
Slikar novodobne apokalipse: Osamdeset godina od smrti književnika Jevgenija Zamjatina
Autor:
Objavljeno: 6. lipanj 2017. u 7:27 2017-06-06T07:27:36+02:00

Život i djelo Jevgenija Zamjatina u dosluhu su s tragikom našeg vremena; njegova literatura nije samo vrhunski izraz znanstvene fantastike, već se odavno nametnula i kao nezaobilazna socio-filozofska i polit-kulturološka studija kojom se jasno upozorava na rastakanje demokracije unutar njena vlastita bića

Ove se godine navršilo osamdeset godina od smrti Jevgenija Zamjatina, velikog ruskog pisca koji je svekolikim, bez ikakve dvojbe fascinantnim književnim stvaralaštvom obilježio povijest svjetske književnosti 20. stoljeća. No ovaj literarni mag i politički heretik koji je na čudesan način anticipirao sva novodobna zla totalitarnih društvenih uređenja, koji je snažnim riječima (o)slikao (u)sud naše bliske budućnosti kao negativne utopije, usprkos svojoj više nego prepoznatljivoj aktualnosti i genijalno promišljenoj distopiji, ostao je nekako po strani interesa šire intelektualne javnosti.

Kao da smo se uplašili njegove snažne i razigrane imaginacije te ga želimo (ne)svjesno marginalizirati i na taj način izbjeći suočavanje s istinama realiteta u kojem živimo. Utoliko je danas važnije, kada svijet nezaustavljivo hrli novom zlu korporativnog jedinstva i jednoumlja, podsjetiti se na život i djelo ovog velikana naše civilizacije.

Život i djelo Jevgenija Zamjatina u dosluhu su s tragikom našeg vremena; njegova literatura nije samo vrhunski izraz znanstvene fantastike, već se odavno nametnula i kao nezaobilazna socio-filozofska i polit-kulturološka studija kojom se jasno upozorava na rastakanje demokracije unutar njena vlastita bića; na suptilan način analizira kako se demokracija okreće protiv sebe same i kako se tzv. kreativnim manipulacijama potkopava sama bit naše ljudskosti u kojoj čovjek nezaustavljivo gubi sve svoje humane i humanističke osobine.

U strahu od slobode, čovjek u masi traži sigurnost, a to je uvijek početak stvaranja, kako bi to rekao Aldous Huxley »vrlog novog svijeta«, kojeg Zamjatin naziva Jedinstvenom Državom na čelu s karizmatskim i nedodirljivim Dobrotvorom (Vođom).

Apologijom jednoumnog kolektiva, nedodirljive moći represivnog državnog aparata pojedinac se silinom i kombinacijom manipulacija i nasilja pretvara u bezlični broj; sloboda se tretira kao neoprostiv grijeh, čak bolest, a vrhunaravni smisao takvog života je uređenje društva na temeljima »nove etike«, koja se zasniva na maksimi: riješiti se zločina(ca) koji proizlaze iz kaosa slobode. Vrhunac je sreće, zaključuje Zamjatin, biti neslobodan, pokoran, ne misliti, ne isticati se i prihvatiti život bez alternativa. Međutim, uvijek postoje heretici, buntovnici koji ne prihvaćaju zakone strogo kontroliranog svijeta, kojima je stalo do vlastite slobode i slobode drugog.

Stoga predstavljaju po Državu i Vođu opasnost s kojom se vladajući moraju beskrupulozno, ne birajući sredstva, obračunati. Groteksne asocijacije koje izviru iz Zamjatinovog veličanstvenog romana »Mi« su više nego jasne; rezultat su žestoke boljševizacije (staljinizacije) ruskoga društva nakon Oktobarske revolucije, ali i jasnih nacionalističko-revanšističkih projekcija nastalih u srednjoj Europi nakon Prvog svjetskog rata koje su izlaz iz »zamora demokracije« tražile u novoj energiji nacifašizma.

Protiv autoriteta

Zamjatin je svojim kritičkim okom i duhom u začetku prepoznao ove opasnosti dajući im znanstvenu, futurološku, ali i književnu, fantazmagoričnu dimenziju i tako zapravo ispisao novodobnu povijest i sliku našega vremena kao civilizacije diskontinuiteta u kojoj je čovjek samo uniformirano biće bez ikakvih ljudskih svojstava.

Jedinstvena Država je nepogrešiva; Dobrotvor je simbolička slika te nepogrešivosti; sve privatno je javno, svi su jednaki (s tim što su vladajući jednakiji), a lojalnost zajednici i Vođi iskazuje se javnim manifestiranjem sreće i zadovoljstva. Dakle smisao Jedinstvene Države jest upravo u tomu da svi budu jednako (ne)sretni; identitetska razlika je kažnjiva zabluda, a tko na to ne pristaje, mora biti kažnjen; izoliran, a ako je neizlječivo »bolestan« i fizički eliminiran. Nagovještaj nacističkih logora smrti, mučeničkih staljinskih gulaga, masovnih pogroma i deportacija više je nego jasan i instruktivan kroz cjelinu Zamjatinova romaneksnog rukopisa. U tomu je i veličina i tragedija ovog čovjeka i intelektualca.

Jevgenij Ivanovič Zamjatin rodio se 1884. u Lebeđanu u Tambovskoj guberniji; otac mu je bio svećenik, a majka pijanistica, ali je odrastao u Harkovskoj guberniji i u Voronježu je (1902.) svršio gimnaziju. Povučen, ali intelektualno buntovan, nije trpio autoritete i iskazivao je izraziti literarni talent. Godine 1903. sudjelovao je u antivladinim demonstracijima u Odesi, da bi 1905., kada je prvi put bio uhićen i zatvoren, nazočio epopeji pobune na Potemkinu.

Revolucionarni zanos ga je približio boljševicima pa je u razdoblju između 1905. i 1910. u svom stanu skrivao boljševičku tiskaru, a tajna ga je policija stavila pod nadzor i registirala kao opasnog protivnika carskog sustava. Međutim bez ogleda na sve, Zamjatin je 1908. svršio Politehnički fakultet u Petrogradu (odsjek brodogradnje) kao najbolji u klasi, tako da je ostao na katedri brodske arhitekture (od 1911.), gdje je kasnije postao i profesor. Istodobno, intenzivirao je svoje književno stvaralaštvo, a po osobnom priznanju najviše su na njega utjecali Dostojevski, Gogolj, Nietzsche, Marx i Anatole France.

Krstario je Volgom i Donom i tako je obišao i upoznao i vidio pravu sliku »Svete majčice Rusije« u svim njenim ekstremnim razlikama. O tomu je pisao, a ironijsko-satirični ton njegovih priča iritirao je carsku cenzuru, kao i sve intenzivnija bliskost s boljševicima. Zato su ga vlasti prognale iz Petrograda u »zabit snijega, usamljenosti i tišine«, da bi, nakon što je obolio na živce, konačno 1913. dobio pravo stalno se nastaniti u carskoj prijestolnici.

Kozmopolit

Početkom Prvog svjetskog rata objavio je antiratnu novelu »Na kraju svijeta«, koja je privukla pozornost književne kritike, ali i policije i tko zna što bi se nakon toga dogodilo da ga fakultet nije poslao u Veliku Britaniju kako bi se usavršio u gradnji ledolomaca. Svoje utiske o tom boravku iznio je u sjajnim pripovjetkama poput »Otočana« (1917.), koji su iznova izazvali burnu reakciju kritike koja ga je počela uspoređivati s tadašnjim književnim veličinama poput Bunjina i Kuprina. Realistični likovi njegovih priča bili su izdignuti do simbola i prenosili su osjećanja koja su izazvana vječnom borbom dobra i zla.

U svim svojim djelima, koja su postala sjajna umjetnička svjedočanstva svoga vremena, Zamjatin je težio »pravoj istini«, a koja je prema Dostojevskom uvijek varljiva. Međutim kad je počela revolucija u Rusiji (1917.), vratio se u domovinu, pun optimizma, uvjeren da će sudjelovati u izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta.

U »Autobiografiji« je zapisao: »Proživljavam veselu, ali i jezivu zimu (1917./1918.) kada se sve p(re)okrenulo i počelo ploviti nekamo u neizvjesnost«. U to je doba (1920./1921.) na Pedagoškom fakultetu Herzen držao predavanja iz suvremene ruske književnosti; podupirao je mlade pisce i imao je znatan utjecaj na literarni kružok Serapionove braće (A. Feđin, M. Zoščenko, Vs. Ivanov i V. Kaverin), a surađivao je s časopisima poput Dom umjetnosti, Suvremeni Zapad i Ruski suvremenik.

Istodobno, bio je urednik tada značajnih izdavačkih kuća kao što su bile Petropolis i Alkonost, ali to je bilo i vrijeme kada se posvema razočarao u boljševičku politiku i cijeli njihov pokret.
Tijekom 1922. boljševici su ga zbog kritike novog režima uhitili i kao »nepopravljivog individualista i kozmopolita« odlučili nasilno deportirati iz zemlje.

Tek zahvaljujući intervenciji Maksima Gorkog od toga su odustali, ali su mu zabranili pojavljivanje u zemlji, tako da je roman »Mi«, koji je počeo pisati 1920. kao reakciju na deformacije socijalizma, prvi put objavio na engleskom jeziku 1924. u SAD-u, a na ruskom jeziku tek 1954. i to kod egzilnog sovjetskog izdavača u New Yorku. U domovini roman su mu tiskali tek u vrijeme perestrojke 1988. Ranije, tijekom 1970. B. Filipov i J. Žiglevič počeli su u Münchenu izdavati Zamjatinova sabrana djela u pet tomova, a najavljeno je i novo kritičko izdanje u kojem bi bili uključeni i neki njegovi sjajni eseji.

Napomenimo da je napisao i četrnaest filmskih scenarija, a prema jednom od njih slavni francuski redatelj Jean Renoir snimio je film. Za sobom je također ostavio nedovršeni roman »Bič Božji«, a dio eseja i portreta bio je objavljen 1967. pod naslovom »Lica«.

Epohalni roman

Zamjatin se pokušao zaštititi tako što se učlanio u RAPP (Ruska asocijacija proleterskih pisaca), ali od 1929. i ova se udruga našla pod snažnom kritikom ortodoksnih staljinista i dogmata i shvativši da mu u Rusiji zapravo više nema opstanka, obratio se pismom Staljinu (1931.) moleći ga da mu dopusti emigrirati iz zemlje. Uz zagovor Gorkog, Staljin mu je to i dopustio; otputovao je u Berlin, a potom se za stalno nastanio u Parizu.

U Francuskoj je živio skromno, zapravo bijedno; izbjegavao je kontakte s ruskom carskom emigracijom, a kada je 1934. postao član Saveza sovjetskih pisaca, to je samo dodatno razbjesnilo i okrenulo ruski egzil protiv njega. Ostavljen i zaboravljen umro je u Parizu gdje je i sahranjen.

Kao pisac Zamjatin se istaknuo kao odvažan eksperimentator u oblasti ruskog jezika, koji je obogatio snažnim dramatskim ritmom, živim žargonom i mnoštvom neologizama. Sve to do punog izražaja došlo je u njegovom epohalnom romanu »Mi«, koji je zapravo bio odgovor na ideje tzv. matematičke civilizacije ruskih futurista (posebice V. Hlebnjikova), a vremenom je prerastao taj okvir i postao je svojevrsnom planetarnom Biblijom političkih aluzija i metafora na totalitarne sustave (staljinizam, fašizam, nacizam), podijeljeni svijet (Berlinski zid), neoliberalni kapitalizam i globalizaciju.

Istina, izvatke iz svog slavnog romana Zamjatin je čitao prijateljima još 1921./1922. na literarnim soireeima, ali Gorki, Šklovski, Pilnjak, Sologub, Čukovski i A. Tolstoj nisu bili impresionirani tekstom. Nitko nije prepoznao, ili nije želio prepoznati užasavajuće sličnosti romana i stvarnosti.

Cijeli je roman zapravo napisan u formi dnevnika koji vodi glavni junak D-503 (pojedinac u Jedinstvenoj Državi je, uostalom kao i u konc-logorima, samo broj), graditelj galaktičkog broda »Integral« koji ima zadaću svekoliki kozmos »podčiniti teroru razuma Jedinstvene Države«. Kao intelektualac, D-503 je bio iskreno začuđen činjenicom da su ljudi pradavanog 20. stoljeća živjeli »u divljem stadiju slobode« i oduševljavali se besmislenim osjećajima, kada je »lijepo samo ono što je razumno i korisno«.

Zaborav slobode

Ali kada je glavni junak upoznao i zaljubio se u djevojku I-330, koja ga je uvela u novi, njemu dotad nepoznati svijet buntovnika izvan tzv. Zelenog zida (koji poput Kineskog zida opasava i štiti Jedinstvenu Državu od hordi divljaka), junak romana počinje sebe samog spoznavati na nov način, shvaća da čovjek može, samo ako želi, imati dušu i heretički zaključuje kako je »Mi« zapravo obmana i laž kojom se elite služe u (p)održavanju moći i vlasti. Zahvaljujući slobodi koja ga je opčinila, osjećaju ljubavi koju je otkrio prema drugome, D-503 je pošao »pogrešnim putom« s kojeg više nije bilo povratka.

Revolucionari su ga zapravo željeli iskoristiti kako bi ovladali »Integralom« i tako nam omogućili ekspanziju Jedinstvene Države u kozmos koji je Dobrotvor želio (pre)urediti prema svojim monstruoznim idealima. Ali ljubav je, kako to obično biva, poremetila sve. Naravno, priča svršava tragično; D-503 i I-330 su (raz)otkriveni i uhićeni; glavnom junaku policija je operacijom isprala mozak kako bi se uklonili svi simptomi sumnje u ispravnost postojanja i postupaka vladajućeg sustava, nakon čega je potpuno fizički i duhovno slomljen ravnodušno promatrao kako muče njegovu ljubav ne bi li saznali njene kontakte izvan Zelenog zida.

Brojne maestralne matematičke i književne metafore kojima je inspirirao G. Orwella, A. Huxleya, K. Čapeka i R. Bradburya rezultat su njegove vrhunske tehničke naobrazbe, ali su i iskaz savršene literarne kompozicije kojom je suvereno vladao. Zamjatin je na temeljima začudne »ornamentalne proze« A. Remizova, razvio je jedan nov, do danas neprevladan oblik groteksnog nadrealizma i tako nam za vječnost podario vizionarsku sliku totalitarnog sustava u svim njegovim zloćudnim implikacijama, a prije svega neupitnom vjerom u definitivnu moć puko racionalnog upravljanja podanicima koji sve moraju prihvaćati zdravo za gotovo i koji Vođu i njegovu vlast nikada, ni pod koju cijenu, ne smiju dovoditi u sumnju.

Zamjatin nam je ostavio u nasljeđe literarno djelo neobjašnjive snage i moći, a njegov apokrifni memento mori glasi: »Jedino sredstvo da se čovjek izbavi od zločina jest u zaboravu slobode.« To je duboko tragična istina suvremenog svijeta, ali bez ogleda na crno proročanstvo, Zamjatinova literatura je ujedno i neponovljiva, veličanstvena oda ljepoti slobode bez koje istinskog života nema, niti može biti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka