Šimleša: Političari žive u paralelnom svijetu odvojeni od realnost običnih ljudi

U Hrvatskoj je disfunkcionalnost odnosa ljudi i političara posebno zanimljiva zbog nedostatka kritičnog, zdravog dijaloga. Svaka kritika na vlast tumači se kao osobni napad, i u tome argumentirana srž kritike biva odbačena, ne razmatra se, svaka je rasprava zatrovana taštinom

Hrvati su slabi na self-help. Na domaćim ljestvicama najprodavanijih knjiga, priručnici za samopomoć iz tjedna u tjedan drže visoka mjesta; izdavači koji su na vrijeme uskočili na vlak popularne psihologije, jedini su koji zadovoljno trljaju ruke. 

Trend koji smo uvezli sa zapada prije petnaestak godina, pustio je korijene i žilavo odolijeva izdavačkoj i ekonomskoj krizi. Zaštitno lice self-helpa postao je Bruno Šimleša, autor senzacionalno uspješnih knjiga o samopomoći (»Škola života«, »Ljubavologija«, »U rukavicama mi je ionako prevruće«), koji je svoju misiju traženja dobrog u ljudima dijelom preselio na ekran, gdje vodi »Svaki dan, dobar dan« na HTV-u.

Je li egzistencijalni očaj kumovao pomami Hrvata za self help? To je tema kojom se bavimo dok sjedimo u zadimljenom i bučnom kafiću u Gajnicama. Ako samopomoć »pali« kod spašavanja brakova, može li on iscijeliti i naciju? 

 Posljednjih godina samopomoć prikuplja sve više obožavatelja regiji, a osobito su prijemčivi hrvatski čitatelji. Zašto su Hrvati toliko »zagrijani« za self-help? 

– Nije to samo trend na Balkanu i u Hrvatskoj, nego je to svjetski trend. U cijelom se svijetu interes za tom literaturom povećava. Kao insajder koji dobro poznaje taj teren, mogu usporediti kvalitetu self-helpa u devedesetima, nultima i danas, i mislim da je najbitniji razlog zašto su ljudi sve više zagrijani za self help u tome što je taj žanr sve kvalitetniji. Još se uvijek često mogu čuti površna, stereotipizirana viđenja self-helpa kao literature koja prepojednostavljuje i banalizira stvarnost, koja za sve životne probleme nudi rješenja u tri jednostavna koraka. Takvih je knjiga bilo dosta u devedesetima, ali danas ih je zbilja sve manje jer se premoćna većina psihologa, psihoterapeuta i duhovnih učitelja – što god ta kategorija značila – dakle, većina ljudi koji svojim iskustvima stoje iza toga što pišu, potpisuju te knjige. S jedne strane, oni tradicionalni duhovni autoriteti, religijske institucije, gube na vrijednosti, a s više kvalitetnih autora i terapeuta piše kvalitetne knjige. 

 Skeptični Srbi

Ipak, postoje određene razlike u recepciji literature za samopomoć između zemalja bivše Jugoslavije.

 – U Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, postoji publika koju self-help jako zanima. Srbija je drugačija. Tamo to ne prolazi. U Srbiji već desetljećima postoji taj vidljivi skepticizam, otpor prema self-helpu.  

Čime to objašnjavate?

 – Ne znam zašto su Srbi tako zatvoreni za self-help. Moguće je da je stvar u tome da oni zdravorazumskije, narodskije primaju životne savjete. Možda su oni prije prokužili da neke knjige iz tog područja doista banaliziraju stvarnost i preolako nude neka velika životna rješenja. Možda je odgovor u kombinaciji svega toga.

 Prvu ste knjigu objavili bez podrške izdavača.

 – Ja sam vjerovao u to što radim, a izdavači baš i nisu (smijeh). Svoju prvu knjigu objavio sam prije trinaest godina, bio sam apsolvent sociologije i svi izdavači su me tako glatko odbili, neki s više, a neki s manje uvreda, od onih da je to preodvratno dosadno, do onih da je to prepametno za glupe hrvatske čitatelje. Bila je to uvreda i za hrvatske čitatelje, za koje su tada izdavači pretpostavljali da žele čitati samo banalne samopomoćne početnice. A kad su saznali da sam knjigu napisao sa 22 godine, optuživali su me da sam to prepisao. Bio sam naivan, očekivao sam da će mi svi širom otvoriti vrata i biti presretni što imaju čast objaviti moju knjigu, i zato je niz tih glatkih odbijenica za mene značio velik sudar sa stvarnošću. Kasnije su neki izdavači požalili što su me odbili, i za drugu su knjigu već pokazivali velik interes.

 Ljudi vas vole. Činilo se da su čitatelji vaših knjiga i gledatelji emisije Svaki dan, dobar dan koju vodite na HTV-u, jedva čekali da se pojavi takav medijski sadržaj koji će otvoriti prostor za optimizam. Ipak, ima i ciničnih kritičara. Što odgovarate onima koji vele da ne prihvaćaju savjete o životu i ljubavi od mladog dečka iz povlaštene zagrebačke obitelji, koji u životu nije prošao ni kroz jednu ozbiljnu tragediju, bračnu krizu, ništa od onoga kroz što prolaze ljudi s kojima se susrećete na seminarima i savjetovanjima.

 –Toga sam se već dosta naslušao jer prigovori traju još od prvog predstavljanja moje knjige, na koje su ljudi došli očekujući mog oca ili djeda, nekoga puno starijeg. Argument o mome nedostatku iskustva ne stoji. Iza mene su stotine razvoda, velike životne tragedije, gubici djeteta… Neke sam teške stvari proživio na svojoj koži, a mnoge u radu s ljudima. Svaki terapeut će vam reći da ne morate proći razvod da biste shvatili što se u razvodu događa, čak štoviše, kad sami prođete razvod, onda se često radi jedna logična greška da mislite da su svi prošli jednaki razvod kao vi, da su ga doživjeli na isti način, dogodi se taj transfer kad misliš da si ti mjerilo svih iskustava.

 Ja nemam dojam da ću bolje doživjeti razvod ako ga jednog dana proživim, jer sam ga već prošao tristo puta kroz živote tristo ljudi s kojima dijelim dio njihovog životnog putovanja. Znam koje su najčešće greške, znam kako ih najbolje možemo izbjeći, znam kako pomoći djeci ako su uključena u to, da što lakše prebrode. A što se tiče privilegiranog odrastanja, osim što sam kao dijete previše vremena provodio po bolnicama, od dvanaeste sam godine štedio da se odselim od kuće. Ne znam kako se to uklapa u tu sliku o mome idiličnom, privilegiranom odrastanju bez ikakvih problema.

 Sa osamnaest sam se i odselio od kuće, na drugoj godini faksa, ali onda sam shvatio da sam ponio svoje roditelje u svojoj glavi nastavio sam se svađati s njima i dokazivati neke stvari pa sam se vratio jer sam shvatio da oni mogu stati u moju glavu, ma gdje da odem. I onda sam se potrudio pronaći svoj mir i počeo s njima graditi kvalitetan odnos koji traje i danas.  

Iskrena sreća

Je li altruizam ono što vas pogoni? Koliko je, u poslu kojim se bavite, bitan poriv da pomažete ljudima?

 – Ako imaš više zagrljaja, razumijevanja, suosjećanja ili bilo čega normalno je dati dio onima koji nemaju dovoljno. Volim svoja iskustva dijeliti s drugima i nekome uštedjeti ulazak u neku slijepu ulicu, mislim da je to najviše što mogu dati ljudima – da im povremeno uštedim neku slijepu životnu ulicu. Jer, ne moramo se baš svi zabiti u taj zid ako već znamo da je taj zid tu. Možda ga možemo zaobići, prije nego što počnemo biti prijetvorni, lagati sebi i partneru, nanositi bol djeci. Ili možda mogu nadahnuti nekoga da se ne pomiri sa životom kojeg ne zaslužuje i potraži rješenje.  

Pomaže li self-help ljudima? Ima li stvarnog učinka?

 – Mislim da pomaže mnogima. Ne mislim da pomaže svima koji prime knjigu o samopomoći u ruke, ne mogu generalizirati. Ali, ako svaka peta osoba pokuša primijeniti na sebi, na svom životu ono što piše u knjizi, od deset tisuća prodanih knjiga, dvije tisuće će promijeniti svoj život, početi raditi na sebi i poboljšati odnose s drugim ljudima. To je divna statistika, stvarna.  

Emisija »Svaki dan, dobar dan« prirodni je produžetak vaših seminara i savjetovanja. Koje su dodirne točke, a koje su razlike?

 – Na predavanjima sam u fokusu ja i moja životna uvjerenja, a u studiju su gosti zvijezde. Ja sam samo svjetionik, promatrač, netko tko im pomaže da što bolje ispričaju svoju životnu priču.  

Skeptičnost prema optimizmu, koja prožima neke kritike emisije, zapravo je trend koji vlada u cijelom društvu. Nije popularno biti pozitivan, radovati se životu, biti optimist. Ljudi su sumnjičavi prema onima koji vole život i raduju mu se.

 – Ja sam se već navikao da moj osmijeh kod nekih ljudi izaziva kontraefekt. Za neke je moj osmijeh simptom ludila ili naivnosti, drugi u meni pogrešno iščitavaju narcisoidnog zaljubljenika u sebe, a treći dvorsku ludu koja se svemu bezumno smješka. I imaju me pravo pogrešno doživjeti. Moja pozitivnost proizlazi iz toga što sam se jako puno trudio da od sebe stvorim osobu koju ja mogu poštivati. Stvorio sam osobu koja živi ono što govori, čiji unutrašnji i vanjski život odgovara onome što ja znam da mogu živjeti. Sretan sam što imam lijepu obitelj, što imam ljubav, što mogu pozitivno utjecati na živote nekih ljudi, što imam poslove u kojima uživam, prijatelje s kojima mogu biti potpuno svoj… Ne kanim se ispričavati za to što neki dežurni cinik misli da je to pretjerano mnogo sreće, ili da moja sreća nije iskrena. Neka oni to samo misle, a ja ću i dalje uživate u svemu što sam već izgradio, kao i što ću nastaviti truditi unaprijediti svoj život.

 Hejter i selfie

Dvije riječi koje su posljednjih godina doživjele status »riječi godine« su hejter i selfie. Što nam to govori o ovome društvu?

 – Oba su pojma simptomi nezdrave opčinjenosti sobom i neprihvaćanja onih koji su drugačiji, to često ide jedno s drugim.   Kad bi se odnos vlasti i naroda promatrao kao oblik međuljudskog odnosa, koji su razlozi disfunkcionalnosti tog odnosa?  – Taj je odnos kod nas definitivno disfunkcionalan, i to već dvadeset godina, s manje ili više kraćih sretnijih razdoblja, koji se nisu preklapali s mandatima različitih vlada. Jedan dio razloga jest da je Vlada idealan dežurni krivac za nedaće. Što god bilo krivo na svijetu, od nestanka goriva do potresa, kriva je vlada. Svima je nama korisno imati dežurnog krivca. Druga je stvar što vlast često i zaslužuje status krivca. Kad odeš toliko visoko na poziciji moći, skoro se neminovno odvojiš se od običnih ljudi koji u svome svakodnevnom okruženju osjećaju golemu frustrirajuću nemoć. Uđeš u zemlju fantazije, odvojenu od realnosti običnih ljudi, i nemaš više dovoljno razumijevanja za ljudskost u ljudima. Takav je paralelni svijet u kojemu žive mnogi političari. U Hrvatskoj je disfunkcionalnost odnosa ljudi i političara posebno zanimljiva zbog nedostatka kritičnog, zdravog dijaloga. Svaka kritika na vlast tumači se kao osobni napad, i u tome argumentirana srž kritike biva odbačena, ne razmatra se, svaka je rasprava zatrovana taštinom. Bio bih presretan kad bi sadašnja vlada pozitivnije reagirala na neke utemeljene kritike, umjesto da se spušta na razinu uličnog dijaloga oko nebitnih tema. Nije kao da imamo vremena za gubljenje.  

Mjesta na kojima mali čovjek najčešće očekuje empatiju, razumijevanje, ljudskost, zapravo su često mjesta akutno lišena ljudskosti. Bešćutnosti u medicini i socijalnim službama sve češće puni crnu kroniku. Zašto?

 – Vjerujem da je još uvijek više pozitivnih primjera, da su neljudi u tim službama zapravo iznimke nad kojima se zgražamo kad osvanu u medijima. Njihova bi uloga trebala biti drugačija, kao što bi i uloga vjerskih ustanova trebala biti drugačija nego što često jest. Najbolji liječnici, medicinske sestre i socijalni radnici su na prvome mjestu – ljudi, i vjerujem da su i dalje u većini.   

Joga nema veze sa sotonom

Crkva svoju pastvu strogo upozorava na, primjerice, opasnosti joge i brani joj izloženost mnogim alternativnim oblicima duhovne pomoći. Je li to borba za teren?  – Katolička crkva se ponaša kao svaka druga institucija na bilo kojem području koja želi zadržati svoj monopol. Svaka druga duhovna tradicija koju oni percipiraju da ih ugrožava, je nepoželjna. Znanstveno je potvrđeno da joga pomaže ljudima, s disanjem i balansiranjem unutarnje energije, i nema veze sa sotonom kao što neki svećenici uporno tvrde. Najvažnije je pitanje u vjeri čini li vas vaša vjera boljim ljudima, a manje je bitno kojoj religiji ili duhovnoj tradiciji pripadamo. A svađe oko toga čija je duhovna praksa bolja, trebali bismo jednom zauvijek ostaviti u prošlim tisućljećima gdje im je i mjesto. Činjenica je da Crkva u razvijenijim dijelovima svijeta gubi utjecaj. Vidjet ćemo hoće li novi papa to promijeniti.  

Zasad?

– Zasad itekako mijenja imidž Crkve. A mijenja li neka pitanja po kojima je katolička dogma nepopularna – poput medicinski potpomognute oplodnje, odnosa prema ženama, pobačaju, prihvaćanju drugih seksualnih orijentacija – pa baš i ne. Crkva po tim uvjerenjima više pripada prošlosti nego sadašnjosti i budućnosti. Zbog dobrobiti svijeta, nadam se da će papa Franjo otvoriti nove šanse za budućnost Crkve. Kad smo kod socijalne osjetljivosti, mislim da bi Crkva tu trebala biti agilnija, više pomagati svojoj pastvi. 

 Zagledanost u prošlost, pogled kroz ružičaste naočale unatrag, vezan je za nostalgiju prema vremenima u kojima su odnosi bili prisniji, u kojima su druženja bila stvarna, a ne virtualna. Zašto nam se iz današnje perspektive prošlost čini tako lijepom?

 – Uobičajena glorifikacija prošlih vremena nema čvrste temelje u realnosti. Istina, imali smo izravnije kontakte, više smo se družili, to je bila dobra stvar. Ali isto tako, sloboda govora je bila iluzija, biranja po podobnosti bilo je i više nego danas, samo što su danas metode suptilnije, perfidnije.

Šimleša: Političari žive u paralelnom svijetu odvojeni od realnost običnih ljudi

&nbsp;Skeptični Srbi

Iskrena sreća

&nbsp;Hejter i selfie

Joga nema veze sa sotonom

Skeptični Srbi

Hejter i selfie