O djelu "Me'med, crvena bandana i pahuljica"

Semezdin Mehmedinović: Tragična iskustva otkrivaju nam tko smo

Sandra Sabovljev

Foto Harun MEHMEDINOVIĆ

Foto Harun MEHMEDINOVIĆ

Naša uobičajena predstava o ljubavi je redukcionistička, vezuje se za sentiment, koji zapravo i ne spada u naše primarne osjećaje, i manje je bitan dio tog stanja. Ljubav zapravo alarmira sve naše primarne osjećaje (prije svih – strah), aktivira i izoštri naše mišljenje, fokusira nas tako da jasnije vidimo stvari. U paničnome strahu da bismo mogli izgubiti nekoga tako bliskog sebi, počnemo otkrivati neke svoje osobine kojih ranije nismo bili svjesni. O tome, između ostalog, govori ova knjiga...



Napraviti razgovor sa Semezdinom Mehmedinovićem, jednim od najsuptilnijih umjetnika ovih prostora, težak je posao, iako se, paradoksalno, radi o rijetko blagom i toplom sugovorniku. Teško je ponajprije zato što se razgovor s bosanskohercegovačkim pjesnikom koji živi u Washingtonu, vodi transatlantički, odnosno virtualno, čime smo odmah zakinuti za brojne komunikacijske finese, a onda i stoga što se radi o književniku koji je, čini se, sve što je imao reći, napisao u knjizi.


Između opreza da se ne zađe u zonu indiskrecije i želje da se od sugovornika dobiju njegovi tankoćutni komentari i britka razmišljanja, nastaje ovaj razgovor, kojemu je povod Mehmedinovićeva posljednja knjiga »Me’med, crvena bandana i pahuljica«, objavljena nedavno u  Frakturi.


Ovaj trodijelni poetski zapis života jedne obitelji, popraćen autorovim crtežima,  izdavač naziva »najintimnijom knjigom Semezdina Mehmedinovića, koja kroz naizgled svakodnevne, a opet neobične događaje duboko ponire u međuljudske odnose, u odnose muža i žene, oca i sina«.




Riječ je, dakle, o medicinski točnoj dijagnozi ljubavi u obitelji potresenoj udarima koji »dolaze neočekivano, bez najave, bez objašnjenja, i zauvijek mijenjaju one kojima su se dogodili«. Rezultat tih surovih biografskih činjenica koje nas suočavaju sa smrtnošću, nas samih i naših najbližih, »poetski je eksplozivna, do srži pročišćena proza«, koja će svojom beskompromisnom emocionalnom ogoljenošću potresti čitatelja i nagnati ga na razmišljanja o istinskim životnim temama.


Lično, o ljubavi


Kritičari ističu da je »Me’med, crvena bandana i pahuljica« Vaša najintimnija knjiga dosad. Meni se čini da su sve Vaše knjige intimne pa se taj atribut nekako otima stupnjevanju. Međutim iako ste pisali o ratu, traumama i mnogom bolnim temama, u ovoj je knjizi vaša krhkost najizloženija pa time i napotresnija. Slažete li se s time i zašto je to tako?


– Knjiga je vrlo lična. Znam to najviše po tome što sam oprezno iščekivao reakciju onih koji se u knjizi pojavljuju i čije živote opisujem. Uvijek postoji ta opasnost da bismo svojim riječima mogli povrijediti druge koji su nam dragi i važni. Ali dok sam pisao knjigu, potreba za pričom bila je nagonska, imao sam osjećaj da pričajući održavam svoj svijet na okupu. Ova knjiga je lična između ostalog i zato što govori o ljubavi. Naša uobičajana predstava o ljubavi je redukcionistička, vezuje se za sentiment, koji zapravo i ne spada u naše primarne osjećaje, i manje je bitan dio tog stanja. Ljubav zapravo alarmira sve naše primarne osjećaje (prije svih – strah), aktivira i izoštri naše mišljenje, fokusira nas tako da jasnije vidimo stvari. U paničnome strahu da bismo mogli izgubiti nekoga tako bliskog sebi, počnemo otkrivati neke svoje osobine kojih ranije nismo bili svjesni. O tome, između ostalog, govori ova knjiga…


 U našem ste posljednjem razgovoru rekli da pišete knjige sebi i da im se puno radujete. U ovoj ste pak knjizi nekoliko rečenica namijenjenih sinu sakrili u mnoštvu drugih. Je li ih pronašao, je li knjiga pročitana ili je ostala »usamljenija od ljudi«?


– Nastojim uvijek da pišem s idejom konkretnih čitalaca, u ovoj knjizi to su dvije meni najbliže osobe, žena i sin. U drugom dijelu knjige opisujem putovanje s Harunom po američkim pustinjama, on je tih dana snimao noćno nebo za potrebe svog fotografskog projekta, a ja sam mu bio saputnik. I poslije kad sam zabilješke pretipkao, poslao sam mu tekst koji je on pročitao u avionu, u vrijeme leta, a nakon toga se iz aerodromskog kafea javio, u razgovoru je predložio drukčiji raspored fragmenata, sjetio se nekih događaja s tog našeg putovanja koje nisam opisao, nagovarao me da ih svakako zapišem i priključim knjizi. Uglavnom smo pričali o strukturi samoga teksta, nismo o sadržaju, ali ja znam da je skrivene rečenice njemu upućene pronašao, on je lucidan čitalac.


O najbližima


I na jednome mjestu u knjizi kažete: »Ima li na svijetu išta komplikovanije od odnosa otac – sin«?


– Ta rečenica je tu zbog našega razlikovanja. A suštinska je razlika između nas dvojice, barem kako se u ovoj knjizi pokazuje, da sam ja »posmatrač« a on »učesnik«. Ja sam najčešće onaj koji gleda događaj sa strane, a on je onaj koji u njemu učestvuje. To je neko pravilo možda i u našim životima, koje se potvrdilo na našem putovanju i razumije se da iz tog odnosa nastaje neka mala drama. Usred pustinje smo, pukla je guma na našem autu, on mijenja točak a ja ga za to vrijeme fotografiram i idem mu na živce. Ali komplikovanost odnosa otac – sin ima i dodatak iz naše prošlosti, jer ja imam neke griže savjesti, jedna od njih je da sam ga kao dječaka zadržao u Sarajevu tokom svih godina opsade, to je naprosto bilo neodgovorno, on je trpio zbog moga izbora. Na kraju, naš odnos je vrlo komplikovan, ali zbog toga i naša povezanost nije samo biološka, mi smo jedan drugome najodaniji prijatelji.  


»Pahuljica« prati moždani udar Vaše žene i njezin gubitak sjećanja. Sanji još od »Sarajevo Bluesa« posvećujete najljepše ljubavne retke u literaturi ovih prostora. Potvrđuje to i jedna od posljednjih rečenica romana  »Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi«…


– U ovome Vašem pitanju na kraju nema upitnika, ali meni se u njemu sve sviđa (uključujući i izostanak znaka pitanja), a posebno to da ste citirali dvije rečenice koje su u knjizi zapravo najbitnije. Nama tragična lična iskustva otkrivaju ko smo mi u stvari, naše misli i osjećaji se tada izoštre… Udar je kod Sanje oštetio centre pamćenja, pa smo onda puno vremena provodili u razgovoru o prošlosti, kako bismo probudili njenu memoriju i kako bi se počela formirati nova sjećanja. I odjednom se naš život usporio. Na neki način sam iznova počeo otkrivati i Sanju i sebe. Razgovarali smo i ja sam pravio bilješke u vrijeme i nakon razgovora, prvobitno samo da bi njoj služile, da sutradan pročita o čemu smo razgovarali, jer bi to ona u međuvremenu zaboravljala. I to mi se čini važnim: zapisi imaju dvostruki smjer sjećanja, oni su služili da ona ne zaboravi razgovore u kojim smo se sjećali zajedničke prošlosti. Kasnije su pretvoreni u tekst koji se u knjizi zove »Pahuljica«. I puno tih zabilješki na kraju nije završilo u knjizi, a moglo je.


Pustošeća samoća


Pišete i o »samoći u kojoj su mrtvi stvarniji od živih«. O kakvoj je samoći riječ i koliko Vas je ona obilježila baš kao i melankolija, stranstvovanje i nepripadanje?


– To je pustošeća samoća u kojoj se našla Sanja. Ona je izgubila nova sjećanja, ali su zato rana sjećanja na prve godine života kod nje, nakon udara, bila vrlo intenzivna, živo je pamtila i događaje i ljude. I onda to davno vrijeme za nju je odjednom postalo jako važno, a većina ljudi bitnih u tom sjećanju na djetinjstvo više, naravno, nisu živi. U njenoj novoj dnevnoj stvarnosti, u kojoj smo kroz razgovor o prošlosti nastojali probuditi sjećanja, ti ljudi su odjednom postali više »živi« i realni, od sadašnjosti u kojoj nije imala uporište jer je neprestano zaboravljala ono što joj se trenutno događa. Nešto što bi se dogodilo danas, ona se toga već sutradan ne bi sjećala. Njoj je sadašnjost neprestano iščezavala. To je razarajuća melankolija.


Spominjete i Aleša Debeljaka s kojim Vas je vezalo dugogodišnje prijateljstvo. Što je Vama bio i jest Aleš? Što je otišlo s njim na književnoj mapi ovog prostora, ali i onoj vašoj unutarnjoj?


– Naše poznanstvo traje od ranih osamdesetih, sretali smo se u različitim gradovima i na različitim kontinentima. Prebrzo je sve to prošlo. Bili smo još dječaci ranih osamdesetih kad smo se upoznali i u kafeu na Skenderiji pili lozovaču. Aleš je tada bio velika književna zvijezda, a književnost je u toj našoj zajedničkoj državi imala puno veći značaj nego što ima danas. Njegov »Slovar tišine« je kultna knjiga naše generacije, jedna od onih rijetkih koje sam sa sobom donio ovamo, u Ameriku.


Zajednički pogled


Još smo bili mladi kad smo se, recimo, sreli na nekom zajedničkom čitanju u Buffalu, u američkoj državi New York. I tamo je, uz Nijagarine vodopade kip Nikole Tesle pa smo se popeli skupa i zasjeli u naučnikovom krilu, radovali se znakovima svog svijeta i malo divljali, kako priliči mladim ljudima. Jednom, poslije, sreli smo se u Sarajevu, u kojem je on tada već bio više domaći od mene… Ali najviše smo se družili u zadnjoj godini njegova života. Nešto je o tome i on napisao u svojim kolumnama koje je pisao za ljubljansko Delo.Tri mjeseca prije njegove smrti bili smo skupa u Richmondu, ovdje u Virdžiniji. Kasni oktobar 2015., bili smo gosti na nekom književnom skupu, a organizatori su nas smjestili u lijep hotel, dijelili smo zajedničku terasu i puno vremena smo proveli u razgovoru, oba već kostobolni i umorni, tako da nam je blago sunce indijanskog ljeta jako prijalo, i kad smo potrošili sve teme gledali smo na ulicu i opisivali prolaznike. Aleš je nekada živio u Americi, on je i na toj terasi bio više domaći od mene. Mi smo puno istih ili sličnih prizora gledali. U proteklih dvadeset godina desilo bi se da sam negdje u Americi i pod dojmom sam onog što vidim (može to biti neobičan krajolik), i tad bi se javila dječija potreba da to iskustvo podijelim s nekom osobom iz svog svijeta (to je iskustvo »odvojenosti«, poznato emigrantima). I u tim trenucima desilo bi se da se sjetim njega, jer sam znao da je on taj prizor već vidio i njemu nisam morao objašnjavati. S Alešom sam dijelio zajednički pogled.


Više od 20 godina živite u SAD-u , svijet se dramatično promijenio. Žamor stranog jezika više, kažete, ne budi radoznalost, već zazor i strah. Kako je živjeti u Trumpovoj Americi i kako vidite posljedice vladavine tog čovjeka na SAD i globalno?– Pa prilično je začudna i dijabolična situacija ovdje: polovina države u Trumpu vidi svog spasitelja, a druga polovina je užasnuta i još uvijek odbija povjerovati da nam je ovo predsjednik. U svojim twitterskim ispadima u rano jutro on pokazuje mentalni kapacitet petogodišnjeg djeteta. Problem s Trumpom je taj što on ima sedamdeset godina, i čini se očiglednim da je većinu tog svoga životnog vremena proveo u nekoj vrsti borbe protiv zakona. Njemu je sam koncept države kao sistema zakonskih uredbi krajnje problematičan, jer ga je usporavao, jer je limitirao njegove poslovne slobode, tako da se on prema zemlji koju kao predsjednik predstavlja odnosi, zapravo, neprijateljski. Trumpu je i sam koncept demokracije stran pa tu riječ u svojim govorima i ne upotrebljava. On se okružio ljudima kojima je primarni ideološki posao institucionalizirati laž, koji misle da smak svijeta samo što nije stigao, a sam podstiče i skriva se iza teorija zavjere itd.U ideološkom smislu, Trumpova administracija – bijela kršćanska desnica – želi talibanizirati društvo, spojiti crkvu i državu. Njihova meta su manjine, slabi i ugroženi, oni su protiv ženskih prava, stranaca, Afroamerikanaca, muslimana… Nešto je malo više od mjesec dana otkad je on na vlasti, a Amerika kakvu smo znali više ne postoji. Treba samo pogledati što se događa na kanadskoj granici. Dosad su ljudi bježali u Ameriku, a sada bježe iz Amerike. Slika je prilično crna, tim prije što ova američka ljevica, demokrati, oni su potpuno dezorijentirani i bez ideje što činiti, a više nemaju niti konkretnu moć, jer su u svim institucijama u manjini. I pritom, mislim, Trump će najvjerovatnije biti smijenjen, jer on predsjednički posao ne zna raditi. A republikanska administracija će svoj politički plan, o kojem sam upravo nabacio nekoliko rečenica, neusporedivo uspješnije ostvariti bez njega, koji u gluho doba noći, jer ne može da spava, na svoju ruku piše blesave poruke na Twitteru. Eto, to je ono što ja o Trumpovoj Americi mislim večeras. Malo sam depresivan. Sutra ću možda biti vedriji, pa ću misliti drukčije. Ali ne mnogo drukčije.


Pišete i čitate hibridnu literaturu koja je na rubu proze, poezije, eseja, memoarske knjige. Izbjegavate čiste forme, stoji u pogovoru, jer zazirete od političkog koncepta čistih identiteta. Zar ste zaista s motivom dokaza svog/našeg raznorodnog podrijetla napravili DNK test i šta Vam je on otkrio?


– Ja sam uistinu uradio taj test, naravno iz radoznalosti i iz potrebe umanjivanja osjećaja samoće, dobro je naći neke podatke o sebi od prije našega rođenja, tako je lakše prihvatiti i ideju vlastite smrti. Naravno da to nije donijelo ništa što ranije nisam znao. Mi imamo te komplikovane identitete, suprotno onome što nam političke ideologije žele nametnuti. To je sve. I uraditi svoj DNK test u kojem će se otkriti da imaš i skandinavske gene, samo je po sebi zabavno. A zapravo je to identitetska igra u kojoj otkrivaš ono što unaprijed znaš, da si zbir različitih etničkih identiteta. Ništa novo. Zapravo je moja najveća identitetska zbunjenost oko profesije. Prije desetak godina, firma u kojoj sam radio, meni i svim drugim svojim uposlenicima je otvorila LinkedIn stranicu, i tako sam dobio priliku da ispišem svoj profesionalni profil, ali onda nisam uradio ništa, stranica je zapravo prazna, bez informacija o meni jer nisam znao šta da napišem. Mislim, ja sam pisac, to je moj »stvarni« posao, ali napisati pisac na LinkedInu ne znači ništa. Šta znači pisac? I ko će te s tom profesijom zaposliti? Šta u egzistencijalnom smislu znači biti pisac? A evo već dva sata se trudim da budem pisac i da pažljivo odgovorim na pitanja u našem razgovoru…


O egzilu i/ili povratku


Planirate li uskoro dolazak u ove krajeve? Hoćete li odoljeti ovogodišnjoj sarajevskoj septembarskoj svjetosti? Je li preostalo još štogod u Sarajevu čemu ne možete odoljeti?


– Mene septembarsko svjetlo u Sarajevu podsjeća na godine mladosti. I zato sam tamo putovao uvijek u zadnjem danu augusta. Dok sam još pisao kolumnu za časopis (Dani), za kratkog boravka tamo napisao bih tekst s naslovom »Povratak kući«. Lijep naslov. Priželjkivao sam da ću u nekoj budućnosti skupiti te tekstove i objaviti knjigu koja bi se tako zvala. Ali moja su se putovanja sad već prorijedila, i prestao sam pisati za časopise. Kad je pisanje u pitanju, odlazak od kuće i tema egzila manje me privlače od teme povratka. Ali povratak nije moguć, ne zbog toga što se dom mijenja u vremenu i što se postupno u njemu smanjuje onaj prostor namijenjen tebi, nego zbog toga što se ti mijenjaš. To je naprosto tako. U zadnje vrijeme često sanjam Sarajevo. I svaki put u snu pada snijeg.


Budući da je ovo knjiga o životu, smrti, ljubavi, prolaznosti, zaboravu i sjećanju… o umiranju u stranom svijetu… nameće se pitanje je li Sarajevo za one koji su ga devedesetih napustili (kao i brojni drugi gradovi diljem bivše zemlje) (p)ostalo tek grad u kojem čovjek želi umrijeti?


– Ne znam. Možda je to tako. A možda i nije. U mome slučaju bi to moglo biti tako.


Čini li to ove prostore vjekovnim rasadištem ontoloških stranaca?


– Sigurno, s tim se slažem, ja sam sada u Sarajavu sigurno više stranac nego ovdje u Washingtonu. Ali bi se to »rasadište onoloških stranaca« lako moglo primijeniti i na ostatak svijeta. Pomjerati se iz mjesta u kojem si rođen, ili u kojem živiš, recimo, u Americi je prirodno, skoro da se te migracije podstiču. Mijenjati gradove i poslove ovdje je samo po sebi dobra stvar. Ima pjesnik Edward Dorn jednu vrlo kratku pjesmu koja se zove »Uspjeh?« (i znak pitanja u naslovu je bitan), koja glasi: »Nikad se nisam brinuo o uspjehu / Tamo odakle ja dolazim / Uspješan si onog trenutka kad napuštaš svoj grad.«